Piše: Zvonimir Hodak
Život je pun uspona i padova kao Padova, grad u Italiji. Mudrost poput ove kotrlja se trenutno zemljom. Umjesto s Milanovićem i njegovom kandidatkinjom za vrhovnu sutkinju ili s Plenkovićem i njegovim bravurama, počet ću ovu kolumnu jednim državnim bezobrazlukom koji traje li ga, traje otprilike 30 godina. Ni manje ni više.
Tomislav Josić, predsjednik Savjeta za branitelje gradonačelnika Vukovara je iskren: “Već se 30 godina osjećam izdano”. Naime, polaganjem vijenaca na Memorijalnom groblju žrtava Domovinskog rata dana 10. veljače o.g. obilježeno je 30 godina od postrojavanja prvih nenaoružanih odreda kod Bogdanovaca kraj Vukovara. Josić i branitelji često se pitaju: “Jesu li tolike žrtve bile potrebne i što se dogodilo?”. On i njegovi suborci znaju i svakodnevno vide da: “…oni koji su činili zločine u Vukovaru nisu procesirani, što više, svi su abolirani… Srbija sudi za neke zločine u Beogradu umjesto da mi sudimo onima koji su napadali grad”. Skori popis stanovništva i praksu da Hrvati na izbore izlaze jednom, a Srbi dva puta, u direktnoj je suprotnosti s činjenicom da su branitelji ginuli kako bi svi građani bili jednaki i ravnopravni. Izmjene izbornog zakona samo govore o tome da je jednakost i ravnopravnost građana u Hrvatskoj jedna obična fikcija.
Vlast se uglavnom bavi obilježavanjima raznih obljetnica. Treba li možda razmišljati o danu majora JNA pa da obilježimo i taj dan. Naime, jednom od njih je nedavno dosuđeno više od 300.000 kuna za sve što je propatio u Kerestincu. To je u redu, ali što je s onima koji su mjesecima bili mučeni i zatočeni u srpskim logorima? Što je država učinila za njih, je li njima dosudila bilo kakvu odštetu? Matematika je jednostavna. Danas u RH 39.611 partizana još prima mirovinu. Prema zadnjem popisu stanovnika u Hrvatskoj živi još samo 11.578 muškaraca starijih od 85 godina. Je li se možda u one koji još primaju “boračku” mirovinu ubrajaju i oni iz 6. Ličke kao, recimo, baba Katarine Pejović ako je još živa? No dobro, penzija je penzija makar bila i u kunama. Vukovarci se očito više ne zadovoljavaju samo s minutom šutnje nego ih obuzima sve više minuta ljutnje.
Često u “kavanskim” polemikama zastupam stav kako je država neprikosnovena svetinja, a kritizirati se može samo lošu vlast. Dakle, ako u državi Hrvatskoj nešto ne valja, onda treba mijenjati vlast na izborima. Međutim, za ovo što 30 godina proživljavaju branitelji Vukovara odgovorne su sve dosadašnje vlade pa se slobodno već može reći da je odgovorna i sama država. Zato se Josić i njegovi branitelji s pravom pitaju: “Jesu li branitelji Vukovara pali uzalud?”. Ako ponašanje vlasti u državi ostane ovakvo kakvo je bilo do sada, onda možda stvarno i jesu. Usput rečeno, Branimir Bradarić, dopisnik Večernjaka iz Vukovara, najbolje je opisao kako razmišljaju i osjećaju branitelji Vukovara. To je vrijedan i samozatajan tekst na kraju 13. strane Večernjaka. Hvala mu!
Jeste li igdje pročitali kako se oporavljaju radnici HEP-a na koje je terorist bacio bombu? Niste, a i nećete. Što je s teroristom i “teroristima” koji svakodnevno predaju državi arsenale teškog naoružanja? Da su branitelji Vukovara raspolagali takvom količinom oružja izdržali bi nalete cvijećem okićenih tenkova ne tri mjeseca nego tri godine.
Na fejsu nas pametni podučavaju kad se smatra da si uspio u životu. To je kad dođeš skupocjenim Jeepom do teretane da bi tamo vozio bicikl!
Posao predsjednika Vrhovnog suda je za hrvatskog Jamesa Bonda
Kako u Lijepoj našoj nema većih problema kao što su egzistencija, mirovine, nezaposlenost, korona, potresi, mediji zabavljaju narod izborom prvog čovjeka Vrhovnog suda Hrvatske. Nisu još jedino analizirali može li u ovoj eri emancipacije žena, Zlata Đurđević biti “metla” koja će počistiti i prozračiti sudačke redove od vrha na dolje. To nije posao za “uglađenu” profesoricu već prije za nekog hrvatskog Jamesa Bonda. Stoga ne vjerujem kako će budući predsjednik(ca) Vrhovnog suda biti hrvatska inačica 007 nego neki birokrat čija je motivacija 0, vještine 0, a pauza za pušenje 7. Naša Zlata ima sve reference, pitanje je samo ima li i za predsjednicu Vrhovnog suda?
Onog trenutka kad je Zoki predložio Zlatu Đurđević za čelnu osobu Vrhovnog suda prekršio je odredbu članka 44a. Zakona o sudovima i odredbu članka 5. st. 2. Ustava Republike Hrvatske. To često znaju već i mlađi studenti pravnog faksa, pa je čudno kako nitko u Uredu Predsjednika nije na vrijeme upozorio Predsjednika da ne daje nezakonite prijedloge. Zna to i Zlata Đurđević pa me čudi da o tome šuti i samo se mudro smješka na cijelu javnu farsu koja se izrodila oko njenog kandidiranja. Ustav je “fleksibilan” pa ga sad navodno treba protumačiti Ustavni sud. Predsjednikova je ustavna ovlast samo da se predsjednika Vrhovnog suda bira na njegov prijedlog.
Međutim čl. 44. Zakona razrađuje tu ustavnu ovlast predsjednika države tako što kaže da za predsjednika Vrhovnog suda može biti izabrana samo ona osoba koja “ispunjava opće i posebne uvjete za suca tog suda”. To vrijedi čak i za profesore pravnog faksa koji, prema našoj praksi, mogu biti izabrani na sve funkcije u državi. Po toj bi logici profesorskog pisanja raznih zakonskih tekstova možda mogao na primjer prof. pomorskog prava biti izabran za zapovjednika Ratne mornarice RH ili profesor rimskog prava za rimskog Papu. Jasno je i osobama kojima je politika “zadnja rupa na svirali” da je smisao one “nedorečene” ustavne odredbe kako za izbor predsjednika Vrhovnog suda treba postići dogovor između izvršne i zakonodavne vlasti. Sad imamo pravosudni rašomon, prije svega, zahvaljujući mudrim piscima Ustava RH. Zbog mojih stavova o Milanoviću “popio” sam često ponešto otrovnih strjelica. To je bilo uglavnom onda kad sam iznosio neke njegove pozitivne poteze kao “Srbi su šaka jada”, odlazak u Mostar, demaskiranje “doživotnog” Haaškog svjedoka Puhovskog, izjave o Babama, GONG-u i slično.
Sad mi se naročito sviđa izrazito “demokratsko” ponašanje našeg Predsjednika. “Država to sam ja!”. Onog trenutka kad je na predizbornom TV sučeljavanju s Plenkovićem dobio pitanje “Tuđman ili Tito” i k’o iz puške izbacio “Tito”, odmah sam znao da se Zoki neće k’o pijan plota držati zakona. Ali gdje je Zoran od naše “Ljubičice bijele”. On bi morao još puno drugih stvari napraviti da bi zasjeo na 10. mjesto najvećih zločinaca 20. stoljeća. Kad je Tile 1972.xg. zagrmio “Ima drugovi sudija koji se drže zakona k’o pijani plota…” sucima se stislo. Tada su samo Vlado Primorac i Gojko Madiraza preko noći “zapalili” s tadašnjeg Okružnog suda u odvjetnike. Danas su opet došla nova vremena.
Sad bi profa u suce. Bila je ona i rezervna kandidatkinja naše Vlade za sutkinju ESLJP-a. Ako će naša Zlata ipak morati na tzv. novi “javni poziv” onda je to sitnica koju svakako treba prihvatiti kako bi se vratio mir i sklad između dva brda. Zlata će kratko i sažeto, na jedno tri stotine stranica, objasniti Saboru, Vladi i Predsjedniku da je još od vrtića sanjala o tome kako bi postala predsjednica najvišeg suda u državi. Pa makar to bio sud “javnosti”… Ostale reference za izbor vrhovnog “suca” naša Zlata posjeduje i više nego što treba. Zlata je bila iznenađena i “uvrijeđena” svojedobnom odlukom Vrhovnog suda o izručenju Perkovića i Mustača Njemačkoj zbog ubojstva Stjepana Đurekovića. Naime, zaključila je da je odluka Vrhovnog suda protivna Ustavu. Zatim je naša Zlata, zajedno s komšijama, profama Alanom Uzelcem i Đorđem Gardaševićem, skužila kako je odluka Visokog prekršajnog suda kojim je Thompson pravomoćno oslobođen za uzvik “Za dom spremni” u njegovoj pjesmi “Čavoglave” – protuustavna. Za siguran ustavni put u budućnosti brinut će se Alan, Đorđe i Zlata. Taj put po njima je ravan. Problem je samo u tome što je uzbrdica jako velika.
Navodno je neki zlobni desni portal ovih dana prenio insajdersku informaciju da se na Pantovčaku najradije gleda film “Točno u podne” po kojem predsjednik Milanović i osoblje poravnavaju svoje satove…
Čitam na fejsu kratku i poučnu priču o štetnosti rakije. “Dobar dan! Imate li rakije?”. “Nemam”. Šteta! Srećom u politici rakije ima koliko ti srce želi.
Pored ovakvog Zagreba Bunjevce mogu proglasiti i Australcima
U “prijateljskoj i nesvrstanoj” Srbiji uvodi se “bunjevački jezik”. Po važećem zakonu za to je potrebno da se izjasni 15 posto stanovnika, a izjasnilo se samo 9,78 posto stanovnika. Ali znaju u mirnoj i politički lijenoj Vojvodini da su vođe Bunjevaca u Vojvodini trenutno “na liniji” i da mogu, ako žele, trenutno proglasiti Bunjevce Australcima što će proći kraj ovako “oštre” reakcije iz Zagreba.
Na drugoj strani, u Hrvatskoj, sami partizani. Naime, u Hrvatskoj ima oko 17 tisuća Hrvata koji su se jasno i glasno predstavili kao pravoslavci i žele se kao vjernici okupljati u Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi. E sad, tko bi se od relevantnijih hrvatskih političara usudio izjasniti za Hrvatsku pravoslavnu crkvu? Toliko rakije u Lijepoj našoj nema da, nakon što se popije, skupe hrabrost i izjasne se za HPC. Mogli bi naljutiti Josipovićevog “etno-biznismena” Pupija. Povijest, kažu cinici, na kraju uvijek završava k’o farsa . Mi vama “Bunjevce” potkupljene od Vučića, a vi nama HPC-u za 17.000 vaših i naših državljana. Za tako nešto ipak treba imati nešto što se zove “muda”.
U SAD-u je Joe Biden pred dobivanjem Nobela za mir. Za zagrijavanje su Ameri “bombardirali” proiranske baze u Siriji. Bilo je “samo” 17 mrtvih. I za tako mali broj poginulih američka “demokratska” javnost bi odmah Bidenu priskrbila Nobelovu nagradu. Mnogi su razočarani. Posebno na CNN-u. Pa ovaj je gori od Trumpa. I hrvatski ljevičari su razočarani. Samo 17 mrtvih, a želi Nobela…
Čitam na fejsu: poslije Johnson & Johnson, ostalo nam je još samo da Dr. Oetker napravi cjepivo… ja ću od vanilije!
Rade je grozno maltretiran. Dobio doživotnu “robiju” na Brijunima
Dara iz Jasenovca je aut. Režiser Antonijević iz SAD-a najavljuje novo remek “delo” kojim će definitivno dokazati genocidnost Hrvata. Hrvateki se lagano tresu: što ako stvarno dokaže? Dokazao, ne dokazao, za sada mu je samo sigurna “Zlatna Arena” u Puli. Dobra je i nama sklona okolnost što će film režirati Gaga Antonijević. To je film u kojem će njegov raskošni antitalenat doći do punog izražaja. Gaga će “kompletirati” tragičnu priču iz tragične epopeje srpskog naroda na teritoriju Hrvatske. Problem je gdje će Gaga naći toliko traktora.
Tonči Vrdoljak je, u nedostatku love, skupio samo 2-3 posto traktora za potrebe filma. Svi drugi ostali su u Srbiji. E sad? Postoji za nas Hrvate i puno gora varijanta od Gage. Vidjeli bi mi svoju “epopeju” da naša ministrica Nina Obuljen dade lovu za “pravu” Oluju još jednom “Ameru” – Rajku Grliću. Po talentu je on ravan Antonijeviću, ali ga vadi osobni scenarist Ante Tomić. Otprilike – “našla krpa zakrpu”. I javio se naš Rajko jednom “praznom” stranicom u Večernjaku. “Čeka li Dubravku, Radu, Slavenku i ostale Mirina sudbina? Dolazi li ovdje isprika tek kada te više nema, kad više nije važno…”.
Ja osobno spadam u one “ognjištare, klerofašiste i nacionaliste koji bi se rado odmah ispričali. Ne bi to bio red za ispriku nego četverored. Njihovi kolju po Ovčari, Veleprometu, bolnici, granatiraju Dubrovnik, raketiraju Banske Dvore, tjeraju civile u minska polja, a mi se za života ne ispričavamo. Rade snima u Vukovaru “antiratni film“. Mira je “angažovana” u Beogradu, Slavenka i Dubravka objavljuju pamflete o Domovinskom ratu, “ustaša” Slaven Letica vrijeđa ih nazivom “Vješticama iz Rija”. Rade je grozno maltretiran. Dobio doživotnu “robiju” na Brijunima. Hrvatska je zemlja s tisuću otoka, ali i to je premalo za sve jugonostalgičare, orjunaše i kripto-komuniste koji žele svoja “ostrva”.
Trebali bi im za prvu ruku sagraditi stotine Golih otoka… Rajko Tomić, pardon Grlić, efektno završava svoju političku bozu: “Nedavno je u Ljubljani preminuo dramatičar i režiser Dušan Jovanović. Slovenska država priredila mu je državni pogreb s počasnim vodom, salvama, vijencima…”. Dušan Jovanović, za razliku od Grlićevih favorita, uvijek je otvarao teme koje su nervirale vlast u komunističkoj Jugi kao npr.: 1945. g., Goli otok… I još jedna jednako važna razlika. Iako se u Sloveniju 1951. g. doselio s roditeljima kao dijete, on iz te Slovenije nije odmah pobjegao u Beograd nego je čitav rat ostao sa Slovencima. Doduše, Dušan je bio miran. Odmah je vidio i o tome i pisao da se radi o trodnevnom “operetnom” ratu, dogovorenom da se Hrvatskoj odsiječe zaleđe.
Svejedno, prema Dubravki, Radi, Slavenki i Miri on je bio vrh Himalaje. Rođen u Beogradu, ostao je do kraja života Slovenac. To mu je Slovenija i priznala. A naši jugovići? Beograd ili radije konobarenje u SAD-u nego povratak i pridruživanje svom narodu. Hvala Bogu, postoji Večernjakov Obzor, pa dok su tu stari drugari Gerovac, Pofuk, Brešan, Matanić, Perica (je već odrastao), Dražan Lalić, Žonja… oni su sigurni i zbrinuti. Srećom, ne veže njih samo kapital s istokom već nešto puno iskrenije i važnije – zajednička tuga i nada za novom, zdravijom, boljom Jugom. Za njih vrijedi ona cinična: karavana je već davno prošla, a psi i dalje laju i laju! A Bajaga, Brena i Ceca pjevaju.
“Tko to tamo peva?”. Zna se. Svi osim Thompsona.
I na kraju, jedan savjet za samostalni zdravstveni pregled. Piškiti pod drvo. Ako idu mravi na mokraću, imate šećer. Ako idu muhe, imate upalu. Ako brzo isparava, ima puno soli. Ako smrdi na meso, loš kolesterol. Ako si zaboravio da skineš gaće – Alzheimer, ako nisi stigao skinuti gaće – Parkinson. Ako ne osjećaš mirise – Korona.
