Piše: Vedran Morin
Nakon što su Državnom izbornom povjerenstvu zaključno s 9. travnja do ponoći predane sve kandidacijske liste za izbor hrvatskih zastupnika u sljedećem sazivu Europskoga parlamenta, na kojima se nalazi čak 396 imena, odlučio sam popratiti tko su kandidati i kandidatkinje te mogu li konačno i ja dobiti želju i motiv za izlazak na izbore. Izuzev ispraznih populističkih fraza “festivala demokracije” i “bit će nam tako svima bolje”.
Iako sam, moram priznati, ranije se iz više razloga odlučio za pružanje glasačkoga povjerenja gospodinu Peri Kovačeviću, svejedno sam priliku da me se impresionira dao i ostalima kako bi se eventualno pojavio netko, meni, znatno bolji. Nije slučajno da su me na to potaknule upravo riječi Pere Kovačevića, koje je izrekao za jedan hrvatski medij, citiram: “sve je na biračima i njihovoj svjesnosti. Ako žele pomoći sebi i onima koje vole, moraju prvo mudro izabrati”.
Upravo tako sam i došao do svog izbora ne vodeći se seksipilom kao birači naše Predsjednice, niti ideologijom ili izborom “manjega zla”, već naprotiv zato jer djelovanje i rad Pere Kovačevića pratim unazad 15 godina te sam vrlo dobro upoznat s načinom razmišljanja ovoga velikoga čovjeka.
Bio je Pero Kovačević skupa s Tonči Tadićem najjača karika HSP-a u proteklom desetljeću, i zagovaratelj gospodarskoga pojasa kao najaktivniji saborski zastupnik u svome mandatu, moguće i do danas. Nije slučajno da se nakon izlaska ove dvojice iz najjače pravaške stranke ista raspala. HSP se u međuvremenu podijelio u nekoliko fragmenata nikako vrijednih spomena, ali Pero je ostao isti, eventualno koja bora na licu koja nam poručuje kako vrijeme leti, a ovaj narod još uvijek izgubljeno luta očekujući “Mesiju”.
Pero, srećom, nije zalutao, štoviše kao pravni stručnjak bio je dostupan obrani hrvatskih generala u Haagu, ali jednako tako i novinarima. Već u svemu navedenome leže argumenti istinskoga čovjeka kojemu se može vjerovati toliko da ga se zaokruži na listi Hrvatskih suverenista. Nije Pero “hrvatski Mesija”, niti je to lista na kojoj se nalazi, on je osoba koja žarko zagovara hrvatske tradicionalne vrijednosti. I toga sam osobno svjestan, uvjeren da ću glasom za Kovačevića zadovoljiti svoje apetite. Meni bliske osobe znaju koliki sam kritičar te koliko je teško zadobiti moje povjerenje. Pero je to sigurno zaslužio svojim radom.
Nije mi cilj u ovomu tekstu nečije uzdizanje u nebesa, svoje ili Perino, nego pozvati da se zbrojimo i prestanemo glasovati za stranke i počnemo razmišljati o pojedincima. Kao autor kolumne “Političke stranke su izvor korupcije” pozivam svakoga čitatelja ponaosob da promijeni princip odabira političkih eksponenata jer tako ćemo promijeniti poglede na politiku i odmaknuti se od uhljebljivanja i stranačkih preslagivanja. Stoga, svoj glas dajem imenu i prezimenu, ne političkoj stranci. Mišljenja sam kako svatko treba stajati iza odgovornosti svojim potpisom, ne kao stranka. Najlakše je oprati ruke kada stigne ruka pravde za krivične radnje. Zbog toga danas iza brave leži Ivo Sanader, osoba s imenom i prezimenom, dok HDZ predaje listu za EP pozivajući se na “suverenost” i “vjerodostojnost”. Pa tko voli, nek’ izvoli…
