Piše: admiral Davor Domazet-Lošo
Admirale, napadi na Vas samo su dokaz da ste razotkrili igru. Naravno, da Vam to igrači ne opraštaju.
Ovo su riječi jednog od mnogobrojnih ljudi koji izraziše potporu, nakon neviđene medijske hajke odbranih medijskih i političkih “vučjih čopora”, nastale nakon admiralovog razrješenja člana Vijeća za domovinsku sigurnost predsjednice Republike.
Ove dvije kratke rečenice potpore admiralu otkrile su bit žalosnog stanja u kojem se Hrvatska nalazi.
Zašto je i komu zasmetala ISTINA?
A istina je, kako stoji u admiralovom komentaru, da hrvatska politika olako i poslušnički pistaje na sustavno slovensko ucjenjivanje.
Istina je da današnja Slovenija prema Hrvatskoj vodi politiku koja je zacrtana prije stotinu godina. A to je politika Antona Korošeca, jedinog ministra u Vladi Kraljevne Jugoslavije koji nije bio Srbin. Taj je slovenski političar postavio načelo da “Slovenija može opstati samo ako vodi protuhrvatsku politiku u savezništvu sa Srbijom”(!!!!).
Istina je da su Slovenci u dogovoru sa Srbima simulirali “operetni rat” krajem lipnja i početkom srpnja 1991. kojem je bio cilj navući Hrvatska da pritekne u ‘pomoć’, kako bi JNA i srpske snage imale izgovor za napad Hrvatsku u vremenu najnižeg praga njezine obrambene sposobnosti.
Istina je da je arbitražna presuda pseudopravna agresija Slovenije i Europske komisije na Hrvatsku.
Od ovih se ISTINA ne može pobjeći, ne mogu se više prikrivati, mogu se samo prešućivati, ali i to sve teže.
Nadalje:
Istina je da se u igri oko Savudrijske radi o bitki za koridor, da se radi se o suverenitetu. Arbitražnim ‘dimljakom’ Hrvatska gubi suverenitet na moru i u zraku. Slovenija time dobiva potpuno slobodan koridor, a Hrvatska se izolira sa zapada i postaje dio takozvanog “zapadnog Balkana” ili četvrte Jugoslavije.
Istina je da primjenom arbitražne odluke Hrvatska više nema granicu s Italijom, pa i Osimski sporzumi za Italiju, glede Hrvatske, nisu obvezujući.
Istina je da se Hrvatima želi oteti more, plodna zemlja, šume, a prije svega pitka voda. Zato su na djelu afere Agrokor, termoelektrana na Cetini, golf na Srđu, najava privatizacije elektroprivrede, porez na nekretnine, programirano iseljavanje Slavonije…
Istina je, i to bolna istina, da je nakon Tuđmana izvršna vlast odustala od suverenističke politike. Dopušteno je, pače postalo poželjno da se hrvatski branitelji omalovažavaju, napadaju i ismijavaju, kako bi se učinila “promjenjliva slika čovjeka” i postiglo da u svijesti idućih naraštaja ne ostane zabilježeno kako je Domovinski rat temelj hrvatske države, njezin kamen zaglavni.
Istina je da se čini sve, već punih sedamnaest i više godina, da u memoriji idućih naraštaja nema sačuvane istine o Domovinskom ratu kao činu doba, odnosno da je to bio rat u kojemu su Hrvati primjenili najvišu razinu etike ratovanja, i da je to bio taj rat, jedini primjer u povjesti ratovanja, gdje je spriječen genocid u Bihaću i Zapadnoj Bosni i koji bi bio pet puta veći nego onaj srebrenički.
Istina je da nakon 2000. godine hrvatska suvrenistička politika nestaje pod nezaustavljivim valjkom “detuđmanzacije” “demokratizacije”, “europeizacije”, “depolitizacije”, “liberalizacije” i inih “acija”. U biti tim silnim “acijama”, kao poželjnost, ustoličuje se njegovo veličanstvo – sluganstvo. Ono će postati modus operandi svih vlada i svih pozicijskih ili opozicijskih političara.
Istina je da Račanova, Sanaderova, Kosoričina ili danas Plenkovićeva sluganska politika dovela do uništavanja gospodarstva, do masovnog iseljavanja, do znane i zloglasne “hrvatske šutnje”, do malodušja hrvatskog čovjeka. Sluganstvo hrvatskih političara, koje je poprimilo patološke razmjere, učinilo je Hrvatsku slabom i ranjivom. Sluganstvo je hrvatskom narodu oduzelo ponos i svako dostojanstvo, a mlade dovelo u stanje da im se vlastita država počima gaditi.
Žalosna je istina da hrvatsko podvijanje repa pred ucjenama izvana (Slovenija, Mađarska, Srbija, Bosna i Hercegovina, Njemačka, poglavito Bruxelles) ili pred pupovečko-petokolonaškim ucjenama iznutra nezaustavljivo generira nove i nove ucjene, ultimatume i pritiske, svih vrsta i oblika. I kao što ovijeh dana biva napisano na jednom portalu događa se da “jedna ucjena rađa drugom i tako se stvara začarani krug hrvatskog sluganstva”. Dakle, sluganskom politikom njezinih političara Hrvatska se našla u stanju crva kojega svatko može zgaziti, kad mu se prohtije.
O svim ovim ISTINAMA govorio je admiral Dvor Domazet-Lošo, pisanjem, predavanjem, javnim nastupima, otvoreno, razgovjetno onako kao to u olovnim vremenima, kada je ugrožen nacionalni interes, treba.
Moja je izjava o slovenskoj ucjenjvačkoj politici, u kojoj se poseglo čak i za oružanom prijetnjom u provođenju arbitražnog sporazuma, bila posjetnik da Hrvatska još uvijek ima ponosa i da je pobjednica u ratu. Ta je izjava bila samo ponavljanje te spoznaje. A priča o hrvatskom pješaku bilo je ponavljanje spoznaje braniteljima da budu svjesni koliko vrijede, da se ne daju obeshrabriti.
Plenkovićev i Grabar-Kitarovićin odmak od suverenističke Tuđmanove politike, kukavički je odmak, od politike ISTINE, odmak od politike čistih računa, a taj odmak vodi u konačan raskol hrvatskog demokršćanskog suverenističkog korpusa, vodi do neizbježnog raskola u nekada hrvatskoj stožernoj stranci, stranci predsjednika Franje Tuđmana.
I Plenković i Grabar Kitaraović proklamiraju nekakvo kvazi pomirenje, nekakvu miroljubivost sa Slovenijom i to na demagoški način, ‘pozivajući’ se na Tuđmanovu “politiku pomirdbe”, kao bi obmanjivali hrvatsku javnost, primjenjujući doktrinu o “kuhanoj žabi”, potpuno zanemarujući Tuđamanovu koncepciju kontekstualne politike Tuđmanovog vremena, što nema nikakvih dodirnih točaka s današnjim geopolitičkim preslagivanjima svijeta i Europe.
Ono što predsjednica Kolinda Grabar Kitarović i predsjednik vlade Andrej Plenković zaboravljaju ili neznaju, je to, da nikakvo pomirenje bez povijesnih ili političkih ISTINA nije moguće. To je predsjednik Franjo Tuđman itekao dobro razumijevao, i u tome je njegova državnička veličina.
I kao što reče onaj podupiratelj na početku ovog osvrta admiral je razotkrio nihovu igru, a po stohastičkom šumu kao doktrini determiniranog kaosa, mora biti izložen žestokom odgovoru upravljača nadziranog nereda. Zato će admirala slijedno napasti politički “vučji čopori” s lijeva (Glavašević, Grbin) i s desna (Adlešić, Hasanbegović), mnogobrojni medijskih “vučjih čopori” i komentatorski portalski “vučji čopori”…
A stohastički je šum probijen ovom admiralovom tvrdnjom: “ Strateški gledano, ako ova vlast doista hoće voditi suverenističku politiku, onda cijelu Hrvatsku na referendumu treba proglasiti ‘ekološkim dobrom’, jer Hrvatska jedina u Europi ima uvjete za to, pa Hrvatski sabor na temelju tog referenduma može proglasiti gospodarski pojas, i stvar bi se riješila”.
Jednostavno rečeno, predložiti proglašenje Hrvatske “ekološkim dobrom” znači spasiti Hrvatsku od grabežljivaca svih vrsta, a to je grijeh za kojeg oprosta nema, poglavito oprosta nema admiralu.
