Piše: admiral Davor Domazet-Lošo
Danas, nema novinarskog piskarala ili političkog smušenjaka, a takvih je nažalost u Hrvatskoj popriličan broj, koji o “slučaju Agrokor” ne zbore kao o “velikoj pljački”, “državi u državi” ili “rodijačko-kumsko-mafijaškom kapitalizmu”. Naknadna pamet, reklo bi se.
Kada je napokon postalo razvidno da je “car gol”, Agrokor sam po sebi postade nacionalna tema i nacionalni problem broj jedan, što on i jest. U pitanju je ugroza pa i mogući kolaps hrvatskog suvereniteta i onog gospodarskog, i onog monetarnog, i onog pravnog, a napose onovog teritorijalnog. Nemoguće je više prikrivati da je najveća hrvatska kompanija, ako je to ikada i bila hrvatska, postala velika opasnost za opstanak i same države Hrvatske.
Agrokor je kao takav postao, točnije on je planski stvoren za postati geostrateškim i geopolitičkim kriznim operatorom na takozvanom “zapadnom Balkanu”. Preko tog operatora, već punih sedamnaest godina, protiv Hrvatske se vodi pravi pravcati asimetrični rat, u kojemu posve svjesno sudjeluju i hrvatske bezglave političke elite.
Rijetki su bili oni, uistinu rijetki, profesor Ivan Lovrinović naprimjer, koji su objašnjavali povezanost Agrokora s iseljavanjem Slavonije i Baranje. Više je nego zanimljivo, da se krajnje intenziviralo iseljavanje tog dijela Hrvatske nakon posjeta engleskog princa Charlesa i njegove Camille u ožujku 2016. godine.
O tom se događaju govorilo i pisalo da je “Princ od Welsa regiju posjetio osam puta”(!?), da je “njemu ovo peti, a vojvotkinji prvi put dolazak u Hrvatsku”. Naznačavalo se da princ “podupire međureligijski dijalog, zalaže se za obrazovanje mladih, održivi razvoj i očuvanje okoliša te odgovorno poslovanje”(!?). Naglašavalo se da je Charles “pokrovitelj ili predsjednik 420 humanitranih organizacija ili zaklada(!?), a vojvotkinja devedesetak(!?)”.
Simbolika je ovog posjeta Charlesa i Camille u tome da su oni obilježili “svoj teritorij”, odnosno teritorij kojega je za engleske interese, na potocima krvi Hrvata, čuvao mason Tito, Churchillov vjerni pajdaš.
A nakon Tita, uz znanje i potporu Londona, oružanom agresijom pokušala se ostvariti “velika Srbija” ili u prijevodu Jugoslavija očišćena od Hrvata. Taj plan bijaše bljeskovito osvjetljen da bi olujno bio zameten. To je bilo posve ostvarivo u vremenima koja su se nazivala “Tuđmanova vremena”. Ali dođoše neka druga, trećesječanjska, a s njima i nova agresija, teško prepoznatljiva, puzajuća, kojom se krenulo u juriš na sve stvaralačke snage i na sve institucije hrvatske države.
Agrakor je paradigma, bolna paradigma, ove zločinačke doktrine.
Slijedom navedenog načela u Hrvatskoj, kao što je rečeno, planski je stvoren monstrum o kojemu ovisi sva proizvodnja i distribucija hrane. Hrvatska je smišljeno odabrana kao središnja točka, kako bi se kraci “prehrambene hobotnice”, proširili na ono što povampireni Jugoslaveni zovu “zemlje regije” ili “ovi prostori”. I sve to pod jednim jedinim čovjekom. Da nije bilo Ivice Todorića, bez ikakve dvojbe može se sa stopostotnom sigurnošću ustvrditi da bih se našao drugi ‘Ivica Todorić’, neki drugi ‘prodavač karanfila’.
Za razumjevati zašto je “slučaj Agrokor”, odnosno unutarnja agresija na neku državu asimetričnim ratom moguća i izvediva, prijeko je potrebno ukratko obrazložiti što je današnja Europska unija u kojoj se, sve predhodno navedeno, i to pred našim očima, događa.
Militantni je liberalizam, ili nova ideologija totalitarizma kao “vanjski strategijski krug”, stvorio uvjete da se u onom “unutrašnjem” mogao Hrvatima dogoditi “slučaj Agrokor” iza kojega je u početnoj i razvojnoj fazi stajao kapital iz londonskog City-a, odnosno iz jednog od dva najveća bankarska centra moći u svijetu (uz Wall Streeet u New Yorku). Dio kapitala londonskog Citya potekao je i od srpske obitelji Karađorđević. Zato se područje operacije “Agrokor” protezalo od “Triglava do Vardara”, ili kao to svjetski meštri obmane znaju reći “južno od Alpa sjeverno od Grčke”, s time da se za sav posuđeni kapital jamči u Hrvatskoj. Drugim riječima rečeno “slučajem Agrokor” nastoji se oživjeti Jugoslavija.
Njezino nastajanje u četvrtom obliku, nije moguće ako prije toga ne dođe do kolapsa Republike Hrvatske. A u tom kolapsu bi, po “NJIHOVOM” planu, Hrvatska trebala ostati bez plodne zemlje, šuma, otoka i što je najvažnije – bez najvećeg bazena pitke vode u Europi.
Zato je posve logično da je Agrokor mogao podizati kredite samo uz kamatu od 10 posto! Teško da bi i budala pristala na takav kredit, jer taj novac treba i vratiti, a to je nemoguće u okolnostima kada se istodobno glavni konkurenti Lidl, Spar i Kaufland kreditiraju uz kamatu od nevjerojatnih 0,01 posto. Ne samo to, nego su sve vlade od 2000. svjesno oglušile na činjenicu da ovi trgovački lanci, nisu, a i dalje ne plaćaju porez Republici Hrvatskoj!?
Naravno, da “slučaj Agrokor” ima i geostrateške i geopolitičke posljedice, i to značajne. On je i osmišljen za biti operatorom u novom geopolitičkom preslagivanju na jugoistoku Europe. Budući da Hrvatska baštini jednu od četiri europske stožerne geostrateške gravitacijske točke – istočna obala Jadrana s Otrantom – (ostale tri točke su La Manche, Gibraltar te Bospor i Dardaneli), uvijek je bila i biti će pod udarom geopolitičkih apetita velikih.
Za tu značajnu geostratešku točku u današnjim vremenima, nakon američkog sloma u Ukrajini, a potom još većeg u Siriji, sve otvorenije sučeljavaju se anglosaksonska geopolitika atlantizma i ruska geopolitika neoazijatizma. U ovu geopolitičku igru velikih, svaka na svoj način, ubacuje se njemačka geopolitika kontinentalizma i turska neoosmanizma.
Nakon Krima i Ukrajine, te Sirije, posve je logično da je osnažena i sve svjesnija Rusija ušla otvoreno u sučeljavanje s anglosaksonskim antlantizmom na prvom dijelu prvih vrata Euroazije. Rusija nije mogla mirno gledati kako se cityjevskim strvinarskim kapitalom osvaja bitna geostrateška gravitacijska točaka, na način da se Hrvatska preko Agrokora baci na koljena, jer to ne odgovara ruskim geopolitičkim interesima. Zato je Rusija, preko Sberbank banke, s 1,3 milijardu eura ušla u priču da spasi što se spasiti može. No, što se dogodilo?
Hrvatska vlada “lex Agrokorom”, točnije domobran Jambrek od Galicije Andrej Plenković i njegova ministrica antigospodarstva Marina Dalić, prema englesko-američkim uputama, Rusiju naglavačke izbacuje iz cijele priče. U svome su sluganstvu smetnuli s uma da je Rusija danas prejak geopolitički igrač da bi tek tako olako, i tako važnu geostratešku točku, prepustila svojem dobrano uzdrmanom glavnom suparniku.
U tom kontekstu treba promatrati pojavu “Todorićevog bloga”, odnosno virtualnog Todorića, koji kao Orwellov “Veliki brat” promptno reagira na svaku Plenkovićevu i(ili) Dalićkinu izjavu, odnosno potez.
Nije virtualni Todorić bez razloga izjavio da su “premijer Plenković, ministrica Dalić i povjerenik za Agrokor Ramljak dali stranim profiterima izvore vode, tisuće hektara poljoprivredne površine koje jamče domaću proizvodnju hrane, industrijske komplekse s najmodernijom tehnologijom, tvrtke u regiji, police trgovina na kojima mjesto imaju hrvatski proizvođači i 60 tisuća radnih mjesta”.
Nije virtualni Todorić nimalo slučajno na blogu napisao da “Knighthead, Alix partners i njihovi domaći pomagači danas upravljaju Agrokorom i hrvatskim nacionalnim resursima”.
Nije virtualni Todorić tek tako uperio prst u trojac Plenković-Dalić-Ramljak optuživši ih da “od javnosti skrivaju ugovor o garanciji s Trustom Madison Pacific iz Hong Konga”, tvrdeći da “kada taj dokument dođe pred javnost, past će sve maske”.
Nije virtualni Todorić samo riječi radi ustvrdio da je takozvani “lex Agrokor” neustavan, da mu je Vlada “otela privatnu imovinu i da je Vlada bogatstvo, od strateške važnosti dala u ruke stranim interesima”.
Stvarni se Todorić pojavio, što je posve očekivano, tamo odakle je sve i počelo, u Londonu. A onaj virtualni i dalje ostaje Hrvatskoj.
Ono što svakog Hrvata i državljana države Hrvatske mora zabrinjavati je činjenica da je posve realno kako će hrvatska država, a to znači hrvatski porezni obveznici, servisirati dugove prema vjerovnicima, a jedan od njih je Sberbanka, dok će istodobno cityjevski strvinari, upisani na nekretnine Agrokora, preuzeti profitabilna poduzeća unutar tog koncerna, a time i vlasništvo nad proizvodnjom i distribucijom hrane te nad poljoprivrednim zemljištima, šumama i izvorima pitke vode.
To je samo prvi korak paklenog plana.
U drugom će koraku slijediti njihova privatizacija i zato je ciljano provedena koncentracija svih tih resursa i programirano stvoren “zapadnobalkanski” monstrum. Time će se, ako se ne dozovemo pameti, Hrvatska pretvoriti u koloniju, čiji bi suverenitet bio ravan ništici.
Postoji li nada za izbjeći ovakav mračni scenariji? Naravno da postoji. Prije svega to ovisi o hrvatskom narodu, koji je tijekom povijesti znao reći “dosta” kada je poniženje došlo do praga izdržljivosti, ali i o novim političarima koje moraju krasiti dvije vrline – vrlina poštenja i vrlina hrabrosti. Nemojmo nikada posumnjati da takvih političara ima, kako što ih je kroz povijest Hrvata uvijek znalo biti.
Takvi političari i hrvatski narod, u vremenu koji slijedi, prijeko je potrebno da povuku ovaj odlučujući, dobitnički i suverenistički potez – Hrvatsku na referendumu proglasiti “ekološkim dobrom”. Bio bi to ponovno olujni potez kojim bi “slučaj Agrokor” u povijesti ostao zabilježen kao neuspjela agresija na Hrvatsku u asimetričnom ratu.
