Piše: Vedran Morin
Veličanstvenih dvanaest za dvanaest mandata u Saboru, tako bih ukratko naznačio uvodnu misao za tekst koji slijedi u nastavku. Budimo iskreni pa nakon što se pogledamo u oči priznajmo kako u Hrvatskoj trenutno ne postoji suverenistička stranka desnoga centra. HDZ je proeuropskom politikom kroz Istanbulsku konvenciju i nadolazeći zakon o pobačaju nepovratno prekoračio politički centar i lijevom rukom zakrenuo tamo gdje je, primjerice, Markeličin CDU. Neki će takvu politiku bez ustručavanja nazvati farizejskom, odnosno lažnim demokršćanstvom, dok će ostali bezuvjetno zadržati stranački status “uvijek vjerni”.
Ostatak desnoga centra sačinjavaju Most nezavisnih lista, u javnosti amenovani kao populisti, te Hrast, koji zapravo nije pretjerano vrijedan spomena s obzirom na mlaku podršku manjega dijela birača. Neovisne za Hrvatsku i eventualno HSP Karla Starčevića, koji nije parlamentarna stranka, smjestio bih na stranu čiste desnice, dok radikalno desne,
kao primjerice A-HSP, ne želim spominjati dva puta. Krešo Beljak je “prekrstio” HSS i stranačke tradicionaliste preobratio u tzv. progresivne. Tu su još i HDSSB, pojedinci Ruža Tomašić, Anto Đapić ili Željko Glasnović, redom lica koja su izgubila kredibilitet i sve manje
uspijevaju očuvati simpatije desnoga biračkoga spektra, te se bez konkretnih programa oslanjaju na ideologiju i populizam. Eventualno bih izdvojio Željku Markić iz udruge “U ime obitelji”, koja iza sebe ima nekoliko zapaženih rezultata zbog kojih se mnogima s lijevoga
spektra diže kosa na glavi.
Ulogu oslabljene “desnice” izvrsno koristi Plenkovićev HDZ, prvenstveno zato što je godinama, ciljano ili ne znanjem, stvarana kriza koja je ljude dovodila pred egzistencijalni zid te je tako kreirana politika klijentelizma. Izdale su se brojne ljudske vrijednosti kako bi se,
blago rečeno, zadržao krov nad glavom, figurativno rečeno “posao za člansku iskaznicu”.
Ostatak glasova priskrbi se ideološki kreiranom frazom “manjega zla”. Takvu svijest moguće je mijenjati na dva načina: gašenjem političkih stranaka i prelazak na preferencijalno biranje,
kako bi se za (zlo)djela bez stranačke poleđine odgovaralo imenom i prezimenom čime bi se konačno ugasilo stranačko uhljebljivanje, samim time i klijentelizam, te u izostanku toga kao druga mogućnost je ulazak u politiku stranke utemeljene na simbiozi iskusnih i mladih ljudi
željnih poštenoga rada. Možda to uspije ostvariti ekipa “jakih igrača s klupe” koji su se do sada držali više manje po strani, ili nisu bili logistički jaki za konkretnija djelovanja.
Veličanstvenih dvanaest za “klub” koji gaji napadačku igru
Prvi od predstavnika iskusnih kojega izdvajam, a isto tako i određeni dio javnosti je prof.dr.sc Davor Pavuna. Ovaj svjetski priznati fizičar, rođeni Koprivničanac, već dulje vremena je, da se izrazim u nogometnom žargonu, želja kluba s desne strane tribine. Pavuna je osoba s bogatim znanjem i vrlo dobro poznaje aktualna politička zbivanja, te sam uvjerenja kako u njemu gori fitilj želje za političkim angažmanom, no odgovor zašto se ne rasplamsa vjerojatno leži u ne pretjerano obećavajućoj perspektivi. Nije li okupljanje “Veličanstvene
dvanaestorice” upravo taj ključni krijes koji će konačno ujediniti desnu stranu biračkoga tijela? U tome mu itekako može pomoći Davor Ivo Stier, do skorih izbora još uvijek aktualni hrvatski europarlamentarac, trenutno u političkoj zavjetrini upravo zbog tih istih. Kako Stier sigurno ne nastavlja svoj politički put u Bruxellesu, ostaje pitanje razmišlja li o izlasku iz “liberalno-lijevoga” HDZ-a? Sumnja u tu mogućnost probuđena je na stranačkom kongresu, kada je pobravši salve pljeska i zvižduka “čekirao” kartu koju sigurno još čuva u džepu.
Bivši HSP-ovci, vjerojatno najjače karike novoga doba pravaštva, istaknuti dvojac, znanstvenik Tonči Tadić i pravnik Pero Kovačević svojim iskustvom i čvrstim stavovima svakako se uklapaju u viziju stvaranja ujedinjene desnice. Dodamo li njima još jedno pravaško ime, temperamentnoga kirurga iz Splita, dr. Hrvoja Tomasovića, učinkovita
kombinacija je zagarantirana. Tomasović je osoba koja često istupa bez dlake na jeziku, te je znao izraziti potrebu za stvaranjem stranke koja bi bila spoj starčevićanskoga pravaštva i istinskoga demokršćanstva.
Osoba koja bi bila svojevrsni most između starije garde i nadolazećih političkih “klinaca” je Nino Raspudić, filozof, kritičar i kolumnist iznimno simpatiziran na desnoj strani političke strane, u nit upoznat sa svime što se događa na političkoj sceni. Uloga “veznjaka”, igrača u sredini savršeno bi mu odgovarala u ovoj situaciji. Raspudićev bogati potencijal bio bi spona koja spaja spomenute lisce s nadolazećim “klincima”, Marijanom Knezovićem i Franom Čirkom. U tome bi mu mogao pomoći drugi “veznjak” kluba Dvanaestorice veličanstvenih,
Mate Mijić.
Perspektivnoj ekipi dodajem aktera u ulozi “osigurača i branitelja”, odvjetnika Tomislava Jonjića.
I tu dolazim do desetorice politički gledano impresivnih imena iza kojih, mišljenja sam, može stati široko biračko tijelo. Nažalost, poražavajuća je spoznaja kako desni spektar nema pretjerano visoki broj žena koje bi se dalo bezrezervno spomenuti. Jedna od istaknutijih političarki koja iza sebe ima iskustvo i biračko tijelo, dakle sve potrebno za ozbiljniji
angažman svakako je Marijana Petir. Uz nju je dio članstva otpisanoga HSS-a, te dio biračkoga tijela HDZ-a koji stiže i uz Stiera. No, bit ću hrabar i navesti kao jaki adut aktualnu predsjednicu, Kolindu Grabar-Kitarović, koja bi osim stečenoga iskustva bila odličan marketinški potez. Upravo prema broju glasova, Grabar-Kitarović bi se smjestila na sami vrh dvanaestorice jer joj biračkom potporom eventualno Pavuna i Stier mogu parirati. Kao predsjednica države stekla je priličan broj simpatizera i sigurno bi postigla ono što njezini prethodnici nisu, Ivo Josipović i Stipe Mesić, a to je ulazak u Sabor. Tu bi konačno dobila
priliku ispuniti sva obećanja koja je davala i još uvijek to čini, pa su zbog toga populizma vjerojatno neki i zagunđali uvrstivši je u veličanstvenu dvanaestorku. Kako se Kolinda već samoinicijativno stavljala u ulogu sportskoga savjetnika Zlatku Daliću, ostaje ništa drugo nego je izdvojiti kao izbornicu (n)ovoga političkoga kluba.
Ukoliko se pojedini čitatelji osjete neprozvanim i samim time uvrijeđeni, u tom slučaju osjećam potrebu objasniti kako jaku stranku čini veliki broj gradskih ogranaka, stoga sigurno ima mjesta za svih koji nisu gladni pozicija, po čemu je desnica danas poznata jer je prepuna pojedinaca koji se guše u vlastitoj taštini. Za kraj mi ostaje napomenuti kako je tekst napisan subjektivno i bez ranijih utvrđivanja jesu li spomenuti akteri uopće zainteresirani da ih se uvrsti u kontekst stvaranja jake političke stranke i zbog toga ostaje pitanje koliko je
ostvarivo okupljanje “Veličanstvene dvanaestorice”, u ovom ili nekom drugom sastavu. Na kraju krajeva, za velike stvari potrebni su veliki ljudi, a što čini takve ostavljam za neku drugu priliku.
