Piše: Vedran Morin
Vremena se mijenjaju. Kada sam 2012. među prvima pisao upozoravajuće tekstove na skorašnje potkožno mikročipiranje ljudi koje nam slijedi, paralelno s time borio sam se s Nevjernim Tomama. Srećom pa danas takve najave više ne spadaju pod rubriku “teorija zavjere”. Štoviše i najtvrdoglaviji novinar prihvatit će zastrašujuću činjenicu da nam unos minijaturnog čipa ipak slijedi. Namjerno koristim riječ “zastrašujuće” kako bih, još jednom, razotkrio novinarsko licemjerje koje uglavnom dolazi od strane “mainstream” medija. Te Nevjerne Tome, ti tvrdoglavi novinari koji nisu sposobni bar malo vremena izdvojiti kako bi, osim vijesti Hine koje im stižu servirane, istražili neke navode, koliko god glupo oni zvučali. Nekoliko godina unazad otvoreno su se izrugivali nama, tzv. teoretičarima zavjera. Danas, pak, usude se uvjeravati javnost kako je mikročipiranje “u redu i bezazleno”. Jer do te stručne procjene došli su kako, preko Hina-e pa je sigurno vjerodostojno? Da sada idem u razotkrivanje kako nastaju studije kojima nas uvjeravaju da je sve super, pa zatim to plasiraju upravo putem javnih servis – vjerojatno bih se opet vratio u zavjerničku 2012. godinu.
Ono što sam prilično siguran, budemo li se protivili mikročipiranju kojekakvi “stručnjaci” će nas etiketirati “nazadnima”, “neobrazovanima”, “vjerskim fanaticima”, “paranoicima” i slično. Jer zašto bi netko kao katolički vjernik sumnjao u to da je mikročipiranje upravo žig zvijeri koji se spominje u Svetom pismu? S druge strane ja već sada čujem Andreja Plenkovića kako nas ležerno uvjerava, kao i u slučaju Istanbulske te Marakeša, da je potkožno mikročipiranje ljudi “sigurno i neobvezujuće”. Mo’š misliti što je sigurno, a je li obvezujuće to bu’mo vidjeli. Jednako tako poneki mediji će “galamiti” kako u Švedskoj, državi koja je prva počela s masovnijim implementacijama, “nitko nije umro zbog čipa”. Upravo zato trebamo odmah danas početi s prikupljanjem činjenica kako bi se “mi nazadni” znali argumentirano suprotstaviti političkom i medijskom ponižavanju.
Kod ljudi se mora probuditi svijest kako bi se uz objektivno i neovisno novinarstvo oduprijeli globalnoj agendi, čiji cilj je samo jedan – profit. Zar doista mislite da je princip otvaranja vrata uz pomoć mikročipa bolja varijanta od rukohvata kojim se čovječanstvo koristi od pamtivjeka? Znaju oni da ne mogu prodati tu priču tako jeftino i zato se trude da baš sve bude tehnološki uznapredovalo kako bi nam preostalo ništa drugo nego ugraditi taj famozni RFID (engl. Radio-frequency identification) mikročip veličine riže – implementira se između palca i kažiprsta. Ne želim sada ja ispasti licemjer, no ima tu i ponešto pozitivnih primjera unosa mikročipa – spriječavanje otmica ili bolja kontrola ilegalnih migranata.
Kako se oduprijeti unosu mikročipa i kojim se argumentima služiti, a da nisu vjerske prirode?
Naime, dr. Katherine Albrecht je istraživanjem uspjela dokazati kako ‘VeriChip’ uzrokuje brzorastuće, agresivne tumore kod životinja. Stoga s razlogom sumnja kako će se isto događati i kod ljudi. U nizu njezinih znanstvenih članaka objavljeno je kako se u miševe i štakore unosio RFID uređaj nakon čega bi se razvili agresivni tumori, koji su u 1-10 posto slučajeva bili smrtonosni. Oni bi se razvili u tkivu koji okružuje mikročip, a to su i potvrdili ostali istraživači. Prvi takav slučaj kod životinja otkriven je kada su vlasnici psa koji je primio VeryChip kontaktirali dr. Albrecht obavještavajući doktoricu da im je pas uginuo. Kasnije se ispostavilo kako je pas umro od tumora uzrokovanog unosom mikročipa. Zatim je Albrecht kroz brojne studije dokazala da je uzrok tumora bio mikročip ugrađen u psa. Od tog istraživanja je prošlo nekoliko godina jer se ono pokušavalo zataškati, sve dok nije napokon o tome pisao ‘Associated Press’. Nakon četveromjesečne istrage, AP je objavio rezultate istraživanja, ali i vijest kako je VeryChip nagrađivana tvrtka koja je dobila odobrenje za ugradnju mikročipova u ljude od strane FDA (Američke agencije za hranu i lijekove).
Postoji bojazan, kako navode pojedini stručnjaci, da bi se pomoću elektromagnetskih valova ti mikročipovi mogli hakirati. Naravno, proizvođači RFID mikročipova tvrde da je tako nešto tek znanstvena fantastika. Osvrnemo li se u prošlost, znanstvena fantastika je svojevremeno bio i sam kompjuter.
U članku za Toronto Sun od 10. prosinca 2006. godine, prof. soc. Kevin Haggerty je objasnio svoje viđenje razvoja plana mikročipiranja i predvidio niz zanimljivih scenarija. Jedan od njih je da će “posjedovanje čipa biti preduvjet za sudjelovanje u ključnoj dinamici suvremenog života, kao što je kupovanje, glasanje na izborima i vožnja automobila”. Odgovor su dali Gregory Nikolettos i Timothy Wiseman u knjizi “Waking up to the human microchip agenda”, sugerirajući kako bi mudro bilo da se širom svijeta donesu preventivni zakoni koji bi spriječili bilo kakvo prisiljavanje na prihvaćanje mikročip usadaka. Ako se budemo držali toga savjeta, pripreme za referendum mogu početi odmah. Vjerujem kako bi podrška stigla i od strane pojedinih političara, što mi je za potrebe članka 2016. o mikročipiranju donekle potvrdilo dvoje hrvatskih europarlamentaraca – Ruža Tomašić i Davor Škrlec.
