Hrvatski branitelj odlučio je javno svjedočiti za Slobodnu Dalmaciju o traumatičnim iskustvima zlostavljanja u srpskom logoru. Odveden je ’91. u Staroj Gradiški.
Na početku svojega svjedočenja predstavio se punim imenom i prezimenom. U prostoriji je bilo tridesetak ljudi na okruglom stolu koji je na temu seksualnog zlostavljanja muškaraca u logorima za vrijeme agresije na RH upriličila Zaklada “Sunčica”. Organizatori su zamolili prisutne da ne otkrivaju njegov identitet i redakcija Slobodne Dalmacije taj zahtjev je ispoštovala. Za potrebe ovoga teksta odlučili su ga nazvati Mario.
Povratak u rat
Riječ je, dakle, o čovjeku u pedesetim godinama koji je među prvima u Hrvatskoj odlučio javno otkriti da su u Domovinskom ratu silovani i muškarci. Ne čudi se što se drugi rijetko ili nikako javljaju. I sam je, kaže, propatio dok je došao do toga da pred skupinom nepoznatih ljudi iskreno kaže što se sve događalo u logorima JNA.
– U mojoj ćeliji bilo nas je 44. Gledao sam kako je sin oca morao oralno zadovoljavati. Nakon 10 do 15 minuta prisilili su oca da sina seksualno zadovolji. Kad sam ja odveden u drugu sobu, mislio sam da me vode na ispitivanje. Stražar je samo rekao da im dovodi još jednu ‘mušteriju’. Tad su me silovali – ispričao je Mario.
Vrlo brzo shvatio je da su zarobljeni muškarci u Staroj Gradiški sustavno silovani i prije i poslije njega. On je razmijenjen u prosincu 1991.
– Nakon razmjene išao sam u bolnicu na zagrebačkoj Zvijezdi na preglede. Tamo je jedan policajac uzeo iskaz o tome što se događalo u logoru, a ja sam mu na kraju rekao da su me i silovali. Tražio sam da to ne spominje u iskazu. Potom je 1996. još jedan inspektor došao u Slunj i tražio moj iskaz. I njemu sam rekao da je u Staroj Gradiški bilo silovanja – otkrio je Mario.
Čim se oporavio, vratio se u svoju postrojbu i sa svoja dva brata, kao djelatna vojna osoba, obišao sva ratišta u Hrvatskoj.
Sve je, kaže, funkcioniralo do završetka “Oluje”. Mislio je da će sjećanje na mučenje u logoru sam nekako prebroditi.
Onda je vidio suborce koji su počeli odlaziti iz vojske, završavali bi na ulici, sami i napušteni. Osjetio je da se i sam “lomi”. Pokušao je potražiti liječničku pomoć. U Karlovcu, Ogulinu, na Rabu… U jednoj bolnici u Zagrebu zatražio je pomoć psihijatra. Portir mu je rekao da ga nitko neće primiti, piše Slobodna Dalmacija.
Spas u terapiji
– Prošao sam kraj njega i došao do jednog prostora ograđenog staklom. Rekao sam zašto trebam pomoć psihijatra, na što mi je jedna ženska osoba rekla ‘i ja ga primam u guzu pa mi nije ništa’ – svjedoči ovaj branitelj.
Kad je konačno uspio doći do liječnika, psihijatar mu je rekao da je prekasno došao. Lutao je od jednog do drugog liječnika, sve dok nije naišao na dr. Arbanasa koji mu je tijekom dvije godine, kako kaže, puno pomogao. I uputio ga na Zakladu “Sunčica”.
– Ti ljudi nisu liječili bolest. Liječili su ono zdravo u meni kako bi to moglo prevladati zlo koje su mi učinili – zaključuje Mario, koji posljednjih pola godine pohađa program terapije u “Sunčici”. On zna da ima puno muškaraca koji su prošli isto iskustvo u logoru, ali koji o tome ne žele govoriti.
– Od nas 44 koji smo zajedno bili u ćeliji iz mojega mjesta, 17 nas je još uvijek živo, a 27 je u međuvremenu umrlo od karcinoma – navodi on. Svjestan je da je, kako vrijeme odmiče, sve manje ljudi koji mogu posvjedočiti o strahotama koje su prošli u zarobljeništvu. A time su i sve manje šanse da oni koji su to zlostavljanje organizirali i provodili budu kažnjeni.
