Piše: Snježana Nemec
Nedostatak ljubavi prema svemu pa tako i domovini i narodu zamijenjen osjećajem superiornosti i brige za vlastiti interes.
Pogled u budućnost i punina ne postoji. Kad duši oduzmete ljubav i vjeru ona vene. Kad govorimo o ciljanom i dizajniranom oduzimanju ljubavi tada umire sve. I gospodarstvo i kultura i samo društvo. Poljuljani unutarnji svijet suvremenog čovjeka u čijoj duši nema sklada i mira.
Zamućena prozračna dubina čistog osjećanja. Izostanak ljubavi.I Hamsunova najljepša bajka može se prenijeti na naše društvo i na ono čemu svjedočimo. To nije spokojna i tiha ljubav. To je ljubav djevojke koja je sjedila na kuli okruženoj zidinama, i koja je voljela samo jednog čovjeka.
On je bio i njena ljubav i njen neprijatelj. Nazivao ju je svojim blagoslovom i svojom golubicom. Dala mu je sve što je mogla dati, a njegova zahvalnost je izostala. Drugu je volio ropski, bezumno kao bijednik. Nije mu dala ništa, ali svoju je zahvalnost pokazao. Rekla mu je: Daj mi svoje spokojstvo i tvoj razum.
A on je tugovao što mu nije i život zatražila. Nije li to ono za čim žudi duša suvremenog bolesnog čovjeka. Priča o nemoći, himna nemirnom bezumlju. Turobna je to priča o onome što umire, a ne onome što se rađa.
