Autor: Jurica Körbler
Prognoze je uvijek nemoguće davati, pa valjda ni ‘proročica’ Vera Čudina nije u pravu kada kaže da slijedi godina bliska izgledu kliničke smrti. Ono što preostaje je bar zrnce optimizma, nakon godine koja je zaista izgledala apokaliptično. Da bi na sam Badnjak svemogući Netflix premijerno prikazao Dont’t Look Up, kojeg, saznajemo, gledaju i premijeri. I koji svijetu predviđa katastrofu.
Možda bi početkom godine prva katastrofa mogla zadesiti Ukrajinu. Ruske trupe su tu, natezanje Putina i NATO-a doseglo je kulminaciju, a ruski car dobro osjeća slabost zapadnog vojnog saveza koji je doživio krah u Afganistanu, pa se sada malo tko boji vojne alijanse zapadnog svijeta. Dođe li i do ograničene intervencije u Ukrajini to bi za Europu zaista značila katastrofa. Nakon dugog niza godina rat bi se vratio na europski teritorij, a apetiti Moskve mogli bi biti i veći. Ugroženi bi se osjećali svi koji su nekoć pripadali Sovjetskom savezu, a ujedinjena Europa našla bi se pred najvećim izazovom od osnivanja.
Putin dobro osjeća puls današnje Europe. Jasno mu je da EU nema jakih lidera, da je u Njemačkoj došlo do promjene koja tek treba zaživjeti, a da Francusku čekaju izbori. Amerika već davno nije ono što najavljuju njeni predsjednici, suludi Trump i godinama pritisnut Biden. Sve je to plodno tlo za intervenciju u Ukrajini, zemlji koja trenutačno živi po starom Titovom načelu, ”radimo kao da će sto godina biti mir, pripremajmo se kao da će sutra rat”.
I dok su naslovnice svjetskih medija prepune najava dolaska omikrona, ukrajinski mediji samo i jedino pišu o opasnostima koje prijete iz Moskve, jer su ratni bubnjevi bliži nego ikad.
A da je svijet na rubu nekog novog oblika hladnog rata pokazat će se i na otvaranju Zimskih olimpijskih igara u Pekingu, već u veljači, ako ga korona ne spriječi. Naime, diplomatski bojkot Kine najavile su mnoge države predvođene Amerikom, dok se Hrvatska za sada ne izjašnjava hoće li se tome pridružiti. To znači da u Kinu neće doći nitko iz kruga visokih političara, kako bi tim potezom upozorili kineske vlasti da ne poštuju ljudska prava. Slike nesretnih Ujgura koji moraju prisilno raditi dovele su i do toga da Amerika zabrani uvoz svih proizvoda koji su tako proizvedeni što, naravno, Peking neće zaustaviti da nastavi s progonom Ujgura.
A Kina, kao i sve države svijeta, sa strahom dočekuje godinu koja će pokazati popušta li pandemija i možemo li očekivati da će korona postati endemska bolest ili nas čekaju novi, još ubitačniji sojevi virusa. Znanstvenici govore da u budućnosti možemo očekivati još ubitačnije viruse, ali sada nam je dovoljan i ovaj koji se nikako ne može staviti pod kontrolu. Pfizer najavljuje novo cjepivo prilagođeno omikronu, nastavit će se rat vaksera i antivaksera, ali na dnevni red će doći svakako i znanstvena analiza podataka koliko nas je cjepivo uopće štitilo. Da, Izrael već razmišlja i o četvrtoj dozi.
Gdje smo u svemu tome mi u Hrvatskoj?
Sljedeća godina trebala bi donijeti dva vanjsko-politička trijumfa, koja bi zaokružila europski put Hrvatske. To su ulazak u Schengen i konačne pripreme da 2023. godine uvedemo euro. Ako se to realizira, bit će to i trijumf premijera, a ako se i tu nešto zakomplicira, što nije nemoguće, onda ćemo čekati i dalje. Prije svega se to odnosi na Schengen, jer su diplomati iz Bruxellesa već poručili da će Hrvatska teško ući u schengensku zonu dok su Bugarska i Rumunjska na čekanju. A završili su tehnički dio posla mnogo prije Hrvatske. To bi značilo novo natezanje unutar EU, koja će imati i mnogo veće probleme od proširenja Schengena. A sam Schengen ne funkcionira ni danas, kada svaka zemlja donosi nove mjere ponašanja na granicama, pa je Italija sada uvela i obavezu testiranja uz covid potvrde za sve građane EU koji žele ući u zemlju. Iz Njemačke ovih dana čujemo upozorenja njihovih ekonomskih stručnjaka da Hrvatska nije ‘zrela’ ni za euro, pa je to i jasna poruka da sa lijevom vladom u Berlinu neće biti tako lako kao s Angelom Merkel.
Za nesretne ljude koji mjesecima čekaju obnovu nakon potresa u Zagrebu i na Baniji sljedeća godina valjda će donijeti neke bolje vijesti. Imali smo zaista raznih ministara, krajnje nesposobnih i za daleko manje odgovorne poslove, ali Darko Horvat će ući u povijest kao fenomen. Prije svega po tome da nakon godinu dana od katastrofe na Baniji može ‘s visoka’ braniti sustav koji ne samo da je zakazao, već je možda i najveća blamaža otkako je Hrvatska izborila neovisnost.
Emmanuel Macron u godini koja slijedi ide po drugi mandat, a s druge strane ima jaku ‘reprezentaciju’ ekstremne desnice. Za sada su šanse na njegovoj strani, iako su Francuzi razočarani u dosadašnje domete njegovog mandata. Pobjeda Macrona bila bi za Europu dobra vijest, jer bi značila da njemačko-francuska lokomotiva sa Schultzom i Macronom može voziti dalje. Italiju čekaju predsjednički izbori na koje je oko bacio i Silvio Berlusconi, usprkos aferama, osudama, bolesti i godinama. Čini se da veću šansu ima sadašnji premijer Mario Draghi, što bi za predsjedničku dužnost koja je protokolarna bilo dobro, ali ne bi bilo dobro za izvršnu vlast koju je premijer sjajno obnašao.
Europski desni centar okupljen oko Europske pučke stranke polako gubi zamah, pogotovo u velikim zemljama EU. Trenutačno nisu na vlasti u Njemačkoj, Francuskoj, Španjolskoj i Italiji, a klima se i vlast austrijskih narodnjaka. Velika nada europske politike Sebastian Kurz pao je iz razloga koji su u austrijskom susjedstvu, Hrvatskoj, gotovo nerazumljivi, ali očito u EU postoje razni kriteriji. Sada ga čeka dobro plaćeni posao u kompaniji koja je bliska špijunima iz CIA-e, što svakako otvara i sumnje da je i u vrijeme premijerskog mandata bio ‘blizak’ moćnicima iz te špijunske organizacije. Ali, to je visoka politika koja otvara vrata životu poslije politike, pa bivši njemački kancelar Gerhard Schröder ionako godinama posluje s Rusima.
Turbulencije čekaju i regiju, ono najtrusnije područje Europe, na Balkanu. BiH se održava na životu instrumentima, Dodik se zauzima za Hrvate, Rusi mu drže ljestve. Kosovo i Srbija nastavljaju sagu koja neće završiti ni sljedeće godine, Sjeverna Makedonija je najveća žrtva europskih obećanja koja su pala u vodu. Iako se groze da ih se strpa ‘u regiju’, Slovenija i Hrvatska napokon su dosegle nivo dobrih susjeda, što je korisno za obje države. Najveća opasnost da stvari krenu nizbrdo čeka Crnu Goru, gdje je pitanje dana kada će se povući Milo Đukanović. Ni u okruženju ‘regije’ nije mirno, Viktor Orban je napokon politički ugrožen u Mađarskoj, Bugarska i Rumunjska traže mlade, sposobne vođe da se što prije priključe uspješnoj Europi.
A Hrvatska? Stalno smo na dnu i s tim smo se pomirili. Ni u medijima nema pitanja zašto smo po mnogočemu na samom europskom dnu, zašto ne znamo koristiti europske prednosti. Pelješki most je gotovo jedina velika uspješna priča, ali ni njime se nećemo voziti sljedeće ljeto jer neće biti gotove pristupne ceste.
Turizam ostaje naš glavni adut, a centralna vlast tako malo uči iz iskustva Istre. Jedine uspješne hrvatske regije, koja također polako posustaje. Umjesto da je ‘istarski model’ – a on podrazumijeva tolerantnost kao preduvjet uspjeha na svim područjima – primijenjen u cijeloj Hrvatskoj, sve više razni politički amateri unose i nesigurnost na poluotoku.
Na kapaljku tako cure i probni baloni o mogućim prijevremenim izborima u Hrvatskoj. Koji bi mogli biti pri kraju sljedeće ili početkom 2023. Treba se, naravno, puno toga poklopiti da se HDZ za to odluči, prije svega dobra turistička sezona, ulazak u Schengen i skoro uvođenje eura. Nije nemoguće! Da su ti izbori sada, lako bi vodeća stranka pobijedila i našla formulu kako formirati vlast koja bi bila stabilna i za slučaj da Andrej Plenković nastavi europsku karijeru.
Sve u svemu, čeka nas uzbudljiva godina. S nadom da će za obične ljude biti bar malo bolja od ove koju ispraćamo.
