Piše: Prof. dr.sc. Zdravko Tomac
Zašto Hrvati više od drugih naroda žive u prošlosti? Zašto u Hrvatskoj postoje različite vrste nostalgičara i zašto je Hrvatska toliko opterećena boljom prošlosti, a ne boljom budućnosti?
Najbrojniji su jugonostalgičari, odnosno Tito nostalgičari; oni se jednostavno ne mogu pomiriti da nikad više neće biti Jugoslavije, da nikad više neće moći vratiti Titov trg u Zagrebu, da su definitivno otišli u prošlost.
Navest ću jedan primjer koji pokazuje kako jugonostalgičari i titonostalgičari nisu samo stariji ljudi koji su živjeli u to vrijeme, nego ima i dosta mladih. Jedna poznata novinarka, moja bivša studentica, rekla mi je u jednoj raspravi: „Profesore, morate me razumjeti i pokušati shvatiti, da ja ne mogu živjeti bez Jugoslavije. Ne mogu ja zamisliti da više Jugoslavije neće biti.“
Ima mnogo takvih koji jednostavno neće čuti istinu o tome da je Tito bio, ne samo diktator, nego jedan od najvećih zločinaca 20. stoljeća.
Skidanjem ploče Trga maršala Tita njima kao da se nebo srušilo na glavu i jednostavno su odlučili da se i dalje bore i da ne priznaju istinu.
Ta njihova borba, uvjerenost da nisu izgubili, ide toliko daleko da su mnogi od njih uvjereni da će ponovno doći na vlast i da će vratiti Trg maršala Tita u centru.
Najdalje je u tome otišao bivši predsjednik Hrvatske Ivo Josipović, poznati zmijolog, koji je zahvalio Hasanbegoviću što je ploče smjestio u muzej te je rekao: „To je jako dobro, jer kad se vratimo na vlast, kada budemo vraćali te ploče, uštedit ćemo ili nećemo morati naručiti nove ploče“.
Ti jugonostalgičari i titonostalgičari poslije skidanja ploče Trga maršala Tita krenuli su u jednu nevjerojatnu ofenzivu i organizirali su jedan skup koji zaslužuje posebnu ocjenu.
Radi se o prosvjednom skupu na Trgu žrtava fašizma koji je, nažalost, organizirala najveća oporbena stranka SDP, što je sramota za tu stranku, što je uvreda za mnoge SDP-ovce koji su bili dragovoljci, branitelji i koji su sudjelovali u stvaranju i obrani države Hrvatske.
Na tom protuhrvatskom skupu dogodile su se neke čudne stvari; mediji su zabilježili da nije bilo ni jedne hrvatske zastave.
To je nešto što je teško razumjeti i što nije moguće, da jedan skup koji organizira oporbena stranka izbjegava pokazati jednu jedinu hrvatsku zastavu.
Međutim, bilo je tu mnogo zastava, vijorile su se mnoge zastave bivše Jugoslavije sa crvenom zvijezdom petokrakom, ali ne samo zastave bivše države, nego su se vijorile i komunističke zastave sa crvenom zvijezdom petokrakom, srpom i čekićem u prvom planu.
To je nešto što do sada nije zabilježeno, ali još je čudnije obrazloženje jednog učesnika na tom skupu koji je izjavio: „Zašto se čudite što mi ovdje imamo crvene zastave, Staljinove, iz doba SSSR-a, no ne zaboravite da je Crvena armija oslobodila Jugoslaviju i srušila nacizam i fašizam, prema tome nije ništa čudno što mi u borbi da se oda počast antifašizmu, odajemo i počast i Crvenoj armiji i Staljinu“.
Međutim, to je još jedan čudan događaj; ja bih rekao da je to pomirba staljinista i titoista, jer titoisti su oprostili staljinistima to što je Staljin pokušao srušiti Tita i nametnuti svoju vlast u bivšoj Jugoslaviji.
Staljinisti su oprostili Goli otok i ono što su titoisti radili staljinistima. Kada je komunizam došao u pitanje, onda se ostvarilo jedinstvo staljinista i titoista i ponovno se javila parola komunisti, odnosno, proleteri svih zemalja ujedinite se.
Ipak, postoji još nešto na što treba ukazati pažnju: kada je ipak ploča Trga maršala Tita skinuta, kada su titoisti i jugonostalgičari shvatili da gube bitku, da se neće ostvariti njihove iluzije, onda su promijenili taktiku. Nastupili su s novom floskulom, govoreći da je konačno došlo vrijeme da se prestanemo baviti prošlošću, došlo je vrijeme da se bavimo budućnosti.
Zašto je to floskula i manipulacija?
Vrijeme ne postoji kao rastrgano vrijeme prošlost, sadašnjost i budućnost, čovjek je jedino živuće biće koji istovremeno živi prošlost, sadašnjost i budućnost. Sadašnjost u stvari ne postoji, postoji prošlost i ono vrijeme koje dolazi, koje mi zovemo budućnost. Ali tako da je sadašnjost onaj trenutak kada prošlost guta budućnost i kada se budućnost pretvara u prošlost. To znači da je borba za prošlost, borba za identitet; identitet čovjeka čini njegova prošlost, identitet naroda čini njegova prošlost i ako čovjek kao pojedinac i narod i zajednica dopusti da mu se krivotvori prošlost, onda se briše i njegov identitet.
Zato je važno braniti istinu o prošlosti, zato je važno boriti se protiv krivotvorenja hrvatske prošlosti i zato treba reći da se tu ne radi o borbi za bolju prošlost, nego da se radi o borbi za sadašnjost i budućnost.
Nema budućnosti koja se ne temelji na nekoj prošlosti. Hrvatski narod gubi svoj identitet ako dozvoli da mu se nametne krivotvorena prošlost i ako dozvoli da izgubi svoje povijesno pamćenje. Hrvatskom narodu trebaju orijentiri iz prošlosti, trebaju vrijednosti i treba svjetlo prošlosti da osvijetli budućnost.
Ako bi dozvolili da oni koji ne žele dobro hrvatskom narodu nametnu floskulu, da se bavimo budućnosti, to bi značilo da mi prihvaćamo da tu budućnost oni grade, ne na istini, na identitetu hrvatskog naroda, nego da nam nametnu neku budućnost protiv hrvatskog naroda.
Zbog svih tih razloga, borba za prošlost, borba za istinu o prošlosti, borba za istinu da je ova Hrvatska stvorena u Domovinskom ratu je najvažnija borba. I upravo zato ne smijemo prihvatiti floskulu da je obrana te istine gubljenje vremena, moramo se tome suprotstaviti, rekao bih gluposti, jer je bavljenje prošlošću gubljenje vremena.
Budućnost koja nije utemeljena na istini iz prošlosti nije u interesu hrvatskog naroda. Zato je danas najvažniji zadatak obraniti istinu o Domovinskom ratu, morat ćemo ju obraniti i srušiti hipotezu da je Hrvatska stvorena na nekoj lažnoj antifašističkoj borbi 45-e godine, a sada ćemo morati braniti još jednu laž i rušiti još jednu laž, da su u stvaranju Hrvatske u stvari zaslužni, ne samo lažni hrvatski i jugoslavenski antifašisti na čelu s Titom, nego da su zaslužni i staljinisti i da je Hrvatska pod tim vlastima utemeljena zaslugom Crvene armije i Staljina.
