„Savjest je temelj slobodnog i pravednog društva“

Snježana Nemec

Piše: Snježana Nemec

U mjesecu lipnju 2011. godine  u  Hrvatskom narodnom kazalištu pred okupljenim uglednicima kako su ih mediji nazivali (osobno nisam mogla niti ih mogu zvati uglednicima,  osim možda ponekih, jer ugled mora puno toga pratiti, pa i određenost i pripravnost, usmjerenu općem dobru, prihvatljivim djelima, mora poznavati riječ vrlina) papa Benedikt XVI. poručio je: „Savjest je temelj slobodnog i pravednog društva“. 

Poručio je kako se kvaliteta društvenog i građanskog života, kvaliteta same demokracije mjeri po tome koliko se savjest kao kritički čimbenik poštuje i njeguje. Kratko i sadržajno Sveti otac je poslao poruku. I što je od poruke ostalo. Jedan veliki nullus, jedno veliko ništa! Jer njihova savjest sve ove godine je „ožigosana“ ili učinjena neosjetljivom kao da je spaljena vrućim željezom kako stoji u Novom zavjetu.

Gdje je Crkva? Želim je čuti. Neka jasno i glasno progovori  o savjesti. Onoj kojoj svjedočimo sve ove godine. O glasu razuma koji nam govori što je dobro a što zlo. O našoj savjesti – licemjernoj, tvrdoj i okorjeloj koja ne osjeća više ništa. Onoj koja griješi, zavarava samu sebe, u uvjerenju da je sve s njihovim dušama dobro, dok stvarnost i ponašanje govore o bezosjećajnosti. O odgoju savjesti kako se ne bi iskrivila i zakržljala.

Neka napokon otvoreno progovori o Hrvatskoj i svemu što se događa. O dužnosti države da brine o narodu, ljudima. Neka Kaptol čuje i poruku Pape da vođe trebaju ljubiti svoj narod jer  „vođa koji ne ljubi, ne može ni vladati“. O ljubavi. Onoj istoj koja kad i nije dobro prihvaćena nije ustuknula. Samo se uklonila i ostala vjerna svjedočeći do kraja, što to znači vjerno i vječno voljeti čovjeka. Neka Crkva prema socijalnom nauku služi napokon zajedničkom dobru kao jednom od važnijih djela milosrđa. Ne samo pred izbore. Ne samo kad joj to odgovara.

Gdje je akademska zajednica? Zašto ne izađe iz svojih rupa i ne progovori  o toj istoj savjesti, o „demokraciji“ koja je u punom jeku. Koja razgrađuje dušu nacije. O društvenom strukturalizmu koji guši i njih same. O onom famoznom „ja“  koje se uvijek promiče na štetu drugoga. O gaženju ljudskog dostojanstva kao temeljnog prava. O ulozi države u stvaranju okvira kako bi se ispoštovao naš unutarnji socijalni zahtjev za poštovanjem.

O svemu onome što je nespojivo s ljudskim dostojanstvom, što ga ruši ili ponižava, što ga svodi samo na njegovo tijelo i što vrijeđa njegova osnovna prava. Zašto dopuštaju da ih se percipira kao fragilan, nikad dovršen politički subjekt koji nije u stanju ponuditi odgovore na društvene izazove a kamoli anticipirati i kreirati.

Zašto ostaju izvan života. Ne možeš ostati nevin i sačuvan od krivnje dok stojiš, gledaš i ništa ne činiš. Lakše je tako. Biti po strani. Okrenuti glavu. Šutjeti i promatrati, uvjeravajući sebe kako samo slijediš mudrost. I, što ćete reći sebi: Oduvijek je tako bilo. Jaki tlače, slabi trpe. I uvijek ćete naći opravdanja zašto stojite po strani. I činit ćete se sebi i ovom svijetu ispravni i prirodni. I teško ćete si priznati kako je zapravo riječ o kukavičluku i konformizmu. Sve do trenutka dok ne postanete meta. I u drugima vidite sebe dok ste samo stajali i gledali.

Za bilo kakve promjene koje ovo društvo treba potrebna su politička opredijeljenost, volja i hrabrost. Potrebna je prije svega volja. Ona vrsta volje koja politički ne kalkulira, već je spremna sagorjeti u tim promjenama, žrtvujući ako treba i svoju političku poziciju, privilegije, zbog nečega što se zove interes države i njenih građana. Za promjene će trebati i puno više jer se vladavina razuma u potpunosti izgubila. Jer savjesti nema. U zemlji koja se u svojoj osnovi još uvijek ne razlikuje od bivšeg režima i logike koja je počivala na onome – što manje uređeno, to bolje, jer je tada mogućnost arbitraže vlasti veća.

Jedno sam napisala i ponovit ću. Hrvatskoj su prije svega potrebni disciplinirani, istrenirani, odani, samopožrtvovani i časni spartanci i samuraji. Oni isti koji su svoje interese potisnuli, i na prvo mjesto stavili interese države. Koji su poput samuraja bili oslobođeni tereta ega i pribjegavanja raznoraznim manipulacijama kako bi pobijedili. Oni, čija čast je išla do te mjere da su počinili seppuku kada bi im ista bila povrijeđena. I oni koji su svoje živote i djelovanje posvetili drugima, koji su poznavali riječ i značenje služiti i ne ostaviti nikoga na cjedilu.

Naši političari ne moraju ići do granica čina seppuku, jer je i puno senzibiliziranijima od njih samih teško shvatiti ovu filozofiju, ali moraju napokon naučiti i znati dostojanstveno se povući, izaći iz politike u trenutku kada shvate da ne mogu ništa dati, ili nisu dali ono što se od njih očekivalo, a ne grčevito lancima okovani za fotelju povlačiti u provaliju i druge za sobom.

Teško je za očekivati da će bilo kakve promijene donijeti svi ovi koje godinama gledamo na političkoj sceni, jer kako sam negdje pročitala prije će Pinocchio postati pravim dječakom, nego današnji političari spartancima ili samurajima u svojem poslu.