Razgovor vodila Ina Vukić
22. srpnja 2021.
Početkom listopada ove godine navršiti će se 30 godina od početka opsade Dubrovnika i okolice, te bombardiranja njegovih zidina i vitalnih struktura; pogibije civila i vojnika. Bili ste ratni povjerenik RH kada jugo-četnička agresija nije birala što i koga će pogoditi svojim ubilačkim oružjem i namjerama. Koliko su vam ostali u slikovitom sjećanju ti dani napada na Dubrovnik i možete li nam reći što vam je najviše tada prolazilo kroz misli?
Na Općinskom vijeću grada Dubrovnika, zapravo ondašnje općine Dubrovnik- iz ljeta
1991. donesena je odluka o prihvatu izbjeglica iz Vukovara. Ponuđen je našim
Vukovarcima smještaj i ljetovanje u svim našim hotelima. Činila su to doduše i ostala
mjesta uz more nudeći besplatan boravak određenom broju izbjeglica na određeno
vrijeme. Na moj prijedlog koji je jednoglasno prihvaćen (ja sam tada vodio u Vijeću
“socijalu”) mi smo svim izbjeglicama iz Vukovara ponudili smještaj za neograničen
broj ljudi i neograničeno dugo – ne znajući da će mo uskoro i sami i postati izbjeglice, a naši Vokovarci ponovno granatirani! Svi resursi od Crvenog križa, Caritasa, hotela, udruga… stavili su se na raspolaganje i nakon javne objave pripremili za prihvat očekivanih brojnih izbjeglica. Vrlo brzo se u Dubrovniku našlo nekoliko tisuća nesretnih ljudi kojima smo nesebično u njihovoj muci htjeli pomoći i olakšati im tužnu činjenicu da su njihovi muževi, očevi, braća, rođaci… ostali u svome gradu braneći ga i ginući.
Kako su to bila potresna svjedočenja žena i djece koja su se izvukla iz pakla rata i
eto kod nas našli utočište. Organizirali smo im škole plivanja, kojekakve priredbe,
sportska natjecanja nebi li im barem malo ublažili tugu za svojim očevima i njihovim
gradom. Pratili smo redovito zbivanja u Vukovaru i polako se pripremali za obranu i
našega grada- bude li trebalo. Jedan dio ljudi temeljio je strategiju obrane na činjenici kako Grad neće biti napadnut (ta tko će pametan napasti svjetski biser i
UNESKOM zaštićeni grad!), a jedan dio među koje sam i ja spadao na jednoj drugoj
činjenici da naši susjedi i nisu baš toliko pametni i da će napada biti.
U Gradu se osjećao strah i nemir. Na jednom povećem zboru (dupke puno kino-dvorana u samoj staroj gradskoj jezgri) zbio se i zanimljiv dogođaj. Redali su se govornici i svaki na svoj način “analizirali situaciju” i pribojavali se sudbine Vukovara.
U jednom trenutku takvog straha i neizvjesnosti za govornicu izađe i moj zemljak iz
Velje Međe- Andrija Oberan.
Što li će sad on govoriti – baš me zanima.
I Prika počne:
“Ljudi moji, ja sam u ovaj grad došao u isparanim hlačama prije dvadeset godina –
trbuhom za kruhom. Nisam imao baš neke škole i prijavim se za radnika na
građevini. Prvo jutro ja vidim kako se ljudi oko mene nešto dogovaraju i novce
prikupljaju, pa i ja priupitah o čemu se radi i mogu li i ja sudjelovati?- ‘Možeš vlaše’-
rekoše mi. ‘Skupljamo novce za marendu’! A što je marenda?
‘E to ti je vlašino nešto kao tvoj doručak’.
Dobro, evo i ja novce, a što če biti za tu marendu?
‘Bijeli bubrezi’- odgovoriše mi. Nakon nekog vremena dolazi jedan auto i iz
prtljažnika iznesoše nekakav veliki lonac i ja se pribliźih da vidim što su to – bijeli
bubrezi! Podignem poklopac i vidim – pa ljudi moji ovo su – muda!
Pa sad tko ima muda neka se rata ne boji, a u koga su bijeli bubrezi – ja mu pomoći
ne mogu!”
Bio je to najkraći i najbolji govor koji sam u tim vremenima čuo!
Koja je po vašem viđenju bila vaša uloga u borbi za slobodu, za neovisnost
Hrvatske?
Osjetilo se kako ni nas rat zaobići neće. Mene je Vlada RH postavila za “ratnog
povjerenika za južnu Hrvatsku”- jednog od šest u državi!
I Prvog listopada te 1991. godine u ranim jutarnjim satima pade prva granata na
Dubrovnik.
Istog toga datuma počeo je i rat u BiH i to baš ritualnim spaljivanjem moje rodne
kuće u Ravnom (Hercegovina) koju su naravno prije toga Srbi i Crnogorci temeljito
opljačkali. Kakva je bila tada – takva je i danas – neobnovljena i bez krova. Doduše
nju su “novinari” davno obnovili i luksuzno opremili – toliko o našem objektivnom
“novinarstvu”! Dakle to je datum početka rata u BiH, a ne onaj par mjeseci kasnije
kako Alija Izetbegović reče – kada je počelo granatiranje Sarajeva!
Zanimljivo je kako je u Dubrovniku prvi stradalnik od srpskih granata bio jedan čestiti i dobri čovjek, pjesnik Milan Milišić, Srbin po nacionalnosti koji je rođen u Dubrovniku. Ubijen je u svom domu na Pločama, istočnom predgrađu Grada. Naravno, bio je civil.
Jesu li ljudi oko vas i općenito Hrvati, i vi, bili potpuno posvećeni cilju neovisnosti?
U cijelom tome teškom vremenu beznađa, nade je ipak bilo. Vjerovali smo našem
predsjedniku Tuđmanu i našim hrabrim braniteljima. Znali smo da ćemo našu
Domovinu obraniti i urediti onako kako to hrvatskom čovjeku i dolikuje. U jednom
izvješću za HTV poručio sam varavom i nedoslijednom svijetu: “trošite milijarde
dolara hvatajući sklerotične starce – zločince iz Drugog svjetskog rata, a sada na
ovaj zločin pred vašim očima nad Hrvatima ostajete i gluhi i slijepi i nijemi, ali znajte
da vam ovi izmučeni starci i gladna djeca neće dati mira, a javnost vas osuđivati da
ste vi ovaj rat mogli spriječiti – a niste.”
I poruka agresorima – Srbima i Crnogorcima
“Kada pomislite da ste ubili i zadnjega čovjeka iz ruševina će se podignuti ruka
hrvatskog branitelja i pomrsiti će vam račune”!
Kako biste vi opisali hrvatski duh 1990-tih?
Hrvatski duh u tim teškim vremenima bio je postojan, čvrst, nesalomljiv. Svoju snagu
crpio je u činjenici da smo svakoga dana sve jači i mimo volje svijeta naoružaniji.
Thomsonove “Čavoglave” pjevalo je i staro i mlado napajajući se snagom i nadom u
naše zajedničko bolje sutra. Pružili smo ruku pomirnicu našim dotadašnjim
proganiteljima slijedeći savjet predsjednika Tuđmana kako moramo svi biti jedno, jer
je to jedini recept za uspjeh.
Prelomio sam u sebi i pružio ruku čovjeku čija je ruka tukla moga pokojnog prijatelja
Brunu Bušića, jer je on sada bio istinski hrvatski branitelj koji se stidio svoga
nerazumnog čina. I sve je nekako “štimalo” dok se bivši komunisti nisu osilili,
vidjevši da im se ništa loše neće dogoditi. Onda su na tu pruženu ruku pljunuli, a
pljuju i danas.
Kako biste opisali hrvatski duh danas?
Ovu pjesmu napisao sam u vrijeme najjače srpsko-četničke i crnogorske najezde na
Hrvatsku, kada je “Crvena kasarna” prijetila Osijeku, a general Glavaš budio nadu,
kad su ubijali Vukovar i herojske branitelje s generalom Zadrom na čelu, razarali
Dubrovnik … dok je general Mirko Norac branio Gospić, kad je petokraka prljala naš
Plavi Jadran … jesen 1991.
ISTA PORUKA VRIJEDI I ONDA I DANAS !!! – NAMA I NJIMA !
SVI SMO SPREMNI ZA HRVATSKU !
Kad u zoru prva zraka,
Pomiluje plavo more
I obasja tvoje rijeke
Zlatna polja tvoje gore
Kad probudi Li čkog vuka
Herceg Bosnu ljutu zmiju
I gusara sa Neretve
Neka uđu ako smiju.
Vucedolsku golubicu
Dvorac Zrinjskih ,Senjsku kulu
Sinjski alkar zove Tvrđu
Ako smiju neka uđu
S Velebita vila kliče
Pozdravljam te Dubrovniče
Lijepu Istru i Primorje
Slavoniju i Zagorje
Posavinu,Dalmaciju
Probudi ih zraka sviju
Zapjevaše pjesmu rajsku
Svi smo SPREMNI ZA HRVATSKU !!!
Bili ste Župan i bili ste zastupnik u Hrvatskome saboru te ste koliko se sjećam među
ostalim bitnim stvarima svojevremeno tražili da se prekine suradnja s Haškim sudom, barem privremeno. Vaš zahtjev nije bio proveden u djelo, možete li nam nešto reći o tome?
Obnašao sam dužnost prvog župana Dubrovačko – neretvanske županije – časno i
odgovorno nastojeći sve ljude uvažavati, a onima iz međunaridne zajednice koji su
me vrlo često posjećivali i inzistirali na pomirenju s agresorom jasno davao do
znanja kakvo je uopće pomirenje moguće.
Rekao bih im. Hrvati će kada dođe vrijeme oprostiti, ali znajte da nikada neće
oprostiti sebi ako dopuste da im se nešto slično u budućnosti dogodi.
Jedne zgode sam ih priupitao jesu li čuli za “školu demokracije” u Dubrovniku
osnovane na samom početku rata. Naravno da nisu i ostali su začuđeni. Tada sam
im ispričao – onoga dana kada je pala prva granata na Dubrovnik mi smo tu školu
osnovali i u njoj smo bili profesori, a ne đaci, jer su u istom skloništu s nama bili i Srbi
– vjerojatno rođaci onih koji nam te granate upućuju, a da njima pri tome nije pala niti
dlaka s glave, dok je njihova imovina ostajala netaknuta. Nađite mi samo jedan
primjer takvog ratovanja na čitavome svijetu?!
A kada su mi rekli da ih brine kako će se osjećati Srbi iz Trebinja jednoga dana na
Stradunu vrlo žustro sam im odgovorio: jamčim vam puno bolje i ugodnije nego
Nijemci u Parizu deset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata!
Tu bi komunikacija obično prestajala, a ja bih prvom zgodom o tome izvjestio moga
predsjednika Tuđmana – za svaki slučaj. Ne bi se Predsjednik na mene ljutio –
naprotiv, bilo mu je drago što netko može nešto reći, a on iz razumljivih razloga ne
može.
Bili ste važan član HDZa od njezinog začeća pa do 2018. kada ste istupili iz članstva, a hrvatske su medije između ostalog tada objavile i jednu od vaših poruka HDZ-u koja je glasila “Postali ste ‘duhovni černobil' u hrvatskom narodu.“ U toj nam se poruci čini da ste vi očito u 2018. doživljavali HDZ kao sasvim udaljenu od njezinih ciljeva pri utemeljenju glede hrvatskog naroda i njegove nacionalne države. Molim vas recite nam nešto o vašoj odluci izlaska iz stranke u čije ste tkivo i vi bili utkani desetljećima.
U tim vremenima nisam mogao niti sanjati kako će se Ćirilica vratiti u Vukovar, kako
će mo ratificirati Istanbulsku konvenciju radi koje sam 2018. istupio iz stranke HDZ.
Kako će mo šutke naše generale slati u Hag, vjerujući kako će taj sud biti pravedan!
A u stvari Haag je bio za Haag! Mojim odlaskom u HDS (Hrvatski državni sabor –
tako se je on tada službeno zvao) samo sam se nastavio boriti za nacionalne
interese moga naroda.
U međuvremenu se onaj DRŽAVNI izgubio?! Zašto? Uvidjevši svu nakaradnost suda
u Hagu tražio sam prekid suradnje s takvim sudom. Tražio sam i zabranu uvođenja
čirilice u dva grada u Hrvatskoj – Knina i Vukovara, zbog svega zla koji se hrvstskom
čovjeku u tim gradovima dogodio. Bezuspješno naravno.
Ovako je glasilo moje pismo HDZu 4. travnja 2018. kada sam istupio iz članstva:
Volio bih da ne budem u pravu, ali već vidim da će Istanbulska konvencija biti
ratificirana u Hrvatskom Državnom Saboru, pa da tu lakrdiju, a zapravo tragediju, ne
čekam – iskreno tužan što ste me na ovaj čin natjerali odlučio sam : Ja, Jure Burić liječnik i političar u mirovini i moja supruga Ljiljana Burić ponosna Hrvatska majka petoro naše djece s adresom u Dubrovniku ne želimo biti vise članovi stranke HDZ-a.
Ne želimo biti vaši sustolnici, jer više niste sljedbenici njezinog osnivača Dr Franje
Tuđmana. U politiku sam došao s mjesta šefa odjela za Otorinolaringologiju i cervikofacijalnu kirurgiju bolnice u Dubrovniku. Još dok je pokojni Predsjednik bio živ
obnašao sam mnoge časne dužnosti u Hrvatskoj državi. Najprije kao ratni povjerenik
(jedan od šest u Hrvatskoj) za Južnu Dalmaciju, pa načelnik ratnog saniteta za isto
područje, prvi župan Dubrovačko Neretvanski i na koncu zastupnik u Hrvatskom
Državnom Saboru – da tako se Sabor nekad zvao !
Izlazimo iz stranke jer nas je sram – zbog vaše bahatosti , vašeg licemjerstva,
vašeg omalovažavanja, vaše nedoslijednosti, vašeg sluganstva, vašeg kukavičluka ,
vaše pohlepe za položajima, vašeg odricanja od BOŽIJIH zakona.
Postali ste “duhovni Černobil” u Hrvatskom narodu .
SRAM NAS JE JER STE IZGUBILI SRAM!!!
Uporno mimo, svakog razuma i pored što su se – Sv.otac – Papa Franjo, Kaptol, Hrvatski biskupi, Hrvatski narod zajedno sa svojim sinovima uvaženim Hrvatskim intelektualcima, članovima HAZU-a …JASNO odredili PROTIV RATIFIKACIJE ISTANBULSKE KONVENCIJE…i dalje tvrdite da je to “duboko kršćanski čin” i da ste na istoj strani kao i crkva? !
A, ratificiranje Istanbulske konvencije s rodnom ideologijom je SOTONSKI posao i
NE kršćanski čin koji vrijeđa svakog Isusovog sljedbenika i čestitog Hrvata.
Uporni ste u tvrdnji da svojom "interpretacijom" dajete sigurnost stanbulskoj
konvenciji od ne provođenja rodne ideologije, a sami znate da je to jedan obični
pamflet, pravno bezvrijedni papir kojim samo narodu mažete oči (uostalom zašto se
ograđivati od nečega – čega nema ?! ) E ,naše mazati nećete i zato ovim činom
prestajemo biti članovi stranke koja nema veze s njezinim utemeljiteljem pok
predsjednikom dr. FranjomTuđmanom.
Bog vam pamet prosvijetlio !
Jednoga dana, kada s Božijom pomoći dođe čestiti Tuđmanov sljedbenik, budemo li
živi – neka računa na nas. Dr Jure Burić”
Mislite li da se sastav Hrvatskog sabora izmijenio od kada ste ga vi napustili i ako
da kako? u čemu?
Smrću predsjednika Tuđmana sve se je naglavačke okrenulo. Narod je izabrao ljude
koji će voditi državu i državnu politiku iz redova bivših komunista koji nikada ljubavi
za hrvatsku državu nisu imali. Nemaju je niti danas! Jer da je imaju ne bi donosili
ovakve zakone i nikada ne bi ratificirali Istanbulsku konvenciju iz koje je, usput budi
rečeno, i sam Istanbul nedavno istupio!!!
Zašto moj narod prihvaća nenormalno za normalno – niti mi je jasno, niti će mi ikada
biti!
Smatrate li da su hrvatski političari u funkcijama zakonodavne i ine vlasti bili i
ostali neodgovorni prema Hrvatskoj i vrijednostima Domovinskog rata nakon što je
1998. ratno stanje u potpunosti završilo mirnom reintegracijom istočne Slavonije,
Baranje i zapadnog Srijema? Ako da, zašto?
Jesmo li umjesto diktature Beograda prihvatili diktaturu Brussela. Jesmo li izgubili
naš nacionalni ponos i zdrav razum?!
Zašto se ne ugledamo na Mađarskog predsjednika Orbana i Poljake. Zašto
odbacujemo našu vjeru i našu naciju.
Zašto smo opet “dobre sluge loših gospodara”!
Nešto smo u ovim “olovnim vremenima” pogriješili. Znam i u čemu!
Morali smo pod svaku cijenu nakon završetka rata (ako već prije nismo mogli ili
smjeli!) učiniti LUSTRACIJU. Da – lustraciju- pa se ne bi moglo dogoditi da nam
politiku vode ljudi iz onog komunističkog sustava. Svaka, pa i najmanja suradnja s
UDBOM morala je onemogućiti takvim “umovima” sudjelovanje u vlasti Hrvatske države!
Nismo to učinili i plaćamo ceh i to sve do trenutka dok se lustracija ne dogodi!
Drugo zlo podjednako vaźno je lopovluk.
Lopovluk koji se uvukao u sve pore našega
života. I one političke i one gospodarske. Nemaju ljudi više ljudskog srama i Božjeg
straha. Bitan je samo novac, a kako do njega doći – koga briga. Lisice na rukama
naših političkih prvaka i uvaženih sugrađana postaju nešto normalno/ i nikoga više
ne iznenađuje.
Jesu li ti ljudi ikada u crkvu zalazili i propovijedi slušali. Zamjeram i ljudima iz Crkve.
Nisu dosljedni, prestali su biti Stepinčevi sljedbenici, a kako i ne bi bili kad im
poglavar traži mišljenje episkopa Irineja o Stepinčevoj svetosti. Nedaj Bože da je
ovaj poglavar bio umjesto Svetog Ivana Pavla Drugog, jer bi on vrlo vjetojatno pitao
Episkopa smije i može li priznati Hrvatsku.
Nema autiriteta u Crkvi, nema autoriteta u Državi, narod je raspamećen, a ja se
svejedno uzdam u Božju providnost i Njegovu intervenciju, pa slijedom toga ne
gubim nadu i vjerujem u izvjesniju budučnost mog Hrvatskog naroda!
Po pitanju Hrvata, o čemu sanjate?
Ja snova više nemam. Ja sam svoje snove dosanjao. Dočekao sam hvala Bogu
zdrav i pri pameti moju voljenu Hrvatsku. Može je voditi Stipe ili Ivo… ma bilo tko, ali moraju znati i suočiti se s činjenicom da je to moja, a ne njihova Hrvatska, stvorena u krvi i neviđenoj ljubavi njezinih najboljih sinova! Takvu je želim u svojim mislima zadržati i s takvom željom jednoga dana pred Gospodina stati!
dr. Jure Burić
Dubrovnik, 21. srpnja 2021.
