Piše: Snježana Nemec
Pažljivost, poštovanje u odnosu na druge pa i na samog sebe čini iskonsku pristojnost koja je za neke čini se ipak stvar prošlosti. Najvjerojatnije je za pojedince nikad nije ni bilo jer kako je to netko rekao – svaka bitanga se može naučiti ponašati pristojno, ostajući u duši gruba i neotesana.
S nedostatkom pristojnosti povezan je i nedostatak osjećaja srama, a dobro je zacrveniti se ponekad. Najgore je kad nam obrazi postanu debeli te zaboravimo da osjećaj srama, svidjelo se to nekome ili ne vrednuje samog čovjeka, i čini ga i odgovornim i moralnim bićem. No, takvi su kakvi su. To je njihov koncept u kojem, ipak ne bi trebali sudjelovati.
Takvo je čini se i ovo naše društvo. U svojoj osnovi ono je nepristojno, a pristojnost je jedan od temelja ponašanja u civiliziranom društvu. Društvo koje nosi predznak pristojno trebalo bi biti na višem stupnju i izbrisati sve oblike ponižavanja, posebice institucijsko.
Jedna od najgorih manifestacija nepristojnog društva kako je to rekao Avishai Margalit je gubitak osjećaja srama. Ljudi više nemaju ni najminimalniji prag osjetljivosti na gaženje časti i dostojanstva. Pristaju na sve. Može se s njima trgovati, od njih praviti pouzdanike, poltronstvo postaje normalno stanje, samopoštovanje iluzija… Nasuprot tome pristojno društvo je ono koje nije izgubilo osjećaj srama – „to jest društvo čiji se članovi srame ponižavanja i zlostavljanja“ (Pristojno društvo).
Nepoštovanje volje naroda je nepristojnost. Donošenje zakona koji nisu u cilju općeg dobra je nepristojnost. Kontinuirana obmana javnosti je čin nepristojnosti. Nereagiranje institucija na rješavanje problema, na upite, oglušivanje u komunikaciji je nepristojnost. Nepristojna je i nepravda koja nije očita već obučena u racionalizacije, zaodjenuta u kontroverze i neslaganja.
Misliti o sebi kao o eliti, a pritom raditi sve što je suprotno značenju prosvjetiteljstva je teška nepristojnost i drskost. Odbacivanje bilo koje legitimne grupe je poniženje i nepristojnost.
Arogantno, bezobrazno ponašanje s pozicije moći, suprotno je svemu što se zove pristojnost.
Da nije tako tada bi bili svjesni drugih i njihovih potreba i time pokazali onu samu bit, a to je socijalna i emotivna inteligencija. Kada bi se upuštali u neku analizu u konačnici bi mogli postaviti pitanje – koliko je ovo naše društvo, odnosno koliko su njeni relevantni dionici inteligentni.
Zašto je tome tako?
Iz više razloga svjedočimo nepristojnosti društva, ali ponajprije čini se zbog krivog poimanja moći kao fingiranog, a ne stvarnog potencijala i shodno tome lošeg kadroviranja. Zbog postavljena na rukovodeće pozicije ljudi bez znanja i iskustva. Zbog karaktera koji jedino zna djelovati s pozicije moći i vlasti.
Zbog straha da sve navedeno ne bude prepoznato pa se okružuju sebi sličnima, stavljajući na marginu sve one koji vrijede. Tada, naravno izostaje i ona potrebna pristojnost. I nije to više, čini se rezervirano za nas ili samo za kako volimo reći „balkanski prostor i primitivizam“ već za sve one sredine gdje vlada pravilo – što sam moćniji to više vrijedim i sva pravila za druge ne vrijede za mene. Pravila uvijek pisana za nekoga drugoga. Nikada za njih same.
Naravno, kao i sve u životu tako i pristojnost ima svoju zamku. Ako biti pristojan znači pristati na nepravdu i biti dio vlastitog i tuđeg ugnjetavanja, tada bi morali biti u stanju reći: Hvala, ne!
Važna pretpostavka pristojnog društva su pojedinci koji posjeduju samopoštovanje. Pojedinci koji se ne mire sa lošim i „autorima“ lošeg. Prihvatiti represiju i biti nje svjestan, a ne pružati otpor, nije manji doprinos nepristojnom društvu od onog koji mu daje vlast koja je u svojoj biti nepristojna.
Možda bi se moglo reći da svaka vlast ima tendenciju ka nepristojnosti do mjere koju joj dopušta društvo i njeni građani.
