Piše: Snježana Nemec
„Kada bi ti se, nekog dana ili noći, demon ušuljao u tvoju najusamljeniju usamljenost i rekao: “Ovaj život kojeg sada živiš i kojeg si živio ćeš morati proživljavati bezbroj puta iznova; i u njemu neće biti ništa novog, ali svaka bol i svaka radost, svaka misao i svaki uzdah i sve neizrecivo malo ili veliko u tvom životu će ti se morati vratiti, sve u istom redoslijedu i poretku….. Vječni pješčani sat postojanja je okrenut naopako opet i opet, i ti s njim, zrnce prašine! Zar se ne bi bacio na zemlju, i škrgutao zubima i prokleo demona koji ti ovo govori?“
Ove riječi F. Nietzschea najbolje ćemo razumjeti ako ih stavimo u današnji kontekst, i pokušamo zamisliti njihov učinak na naš život, ovdje i sada nakon svjedočenja o politici i njenoj moći koja je pojedinca i naciju dovela u gotovo bolesno fizičko, mentalno i duhovno stanje.
Život koji sada, uslijed politike živimo, i stalno, uz jači ili slabiji intenzitet proživljavamo je stvarnost, i nije nikakva izmišljena kategorija, nikakva zabluda, nikakav nedostatak objektivnosti. Ona je vidljiva, opipljiva, nju slušamo i gledamo svaki dan. Zbog te iste politike postali smo nezadovoljni, dezorijentirani, skeptični, životinjski uplašeni ponajviše od, sada već gotovo u pravilnim ritmičkim intervalima ponavljajućeg ciklusa domaće i međunarodne politike, od ponovno i iznova pa opet, još jednom. Umorni, i zato neoprezni od filozofske teze cikličkog kretanja povijesti, ponavljanja političkih djelovanja i povijesnih stanja.
I ove godine, 5. kolovoza obilježavat ćemo oslobađajuću Vojno- redarstvenu akciju Oluja. I ove godine pripremao se za obilježavanje i svjedočenje zajedništvu. Ali ne zadugo, jer opet i ponovo, i još jednom postajemo svjedoci glasova “razuma” koji se uvijek i redovito javljaju kada treba osporiti gotovo sve što nosi predznak hrvatsko, domoljubno. Pokušava se opet relativizirati sve, pa i akcija Oluja. Svjedočimo ponovo i opet vraćanju podijeljene Hrvatske, dvjema dijametralno suprotnim stranama. S jedne strane imamo emocije i razum koje nam govore kako znamo pravu istinu, a s druge strane imamo samo glas „razuma“ koji ne sluša te iste emocije i razum, i koji polako pokušava istinu pogubiti. Koji ubija naš ponos, do te mjere da više ne možemo razaznati gdje započinje, a gdje završava ova obmana. Ovi glasovi razuma su tvrdi tvorci neke čudne istine za koju žele da se upiše i u knjigu povijesti. Oni nisu ni u jednom trenutku ni ponizni ni pokorni, ne žele da zajednički stvaramo zdrave temelje. Oni tvrde da nismo objektivni, da je projekcija vanjskog svijeta u nama, a ne izvan nas. Oni neće i ne žele priznati da je iskrivljena slika njihov problem, da je objektivnost dio ljudske subjektivnosti. Njihova i naša moralnost je u međusobnom, i čini se vječnom sukobu.
Zašto to rade? Otkuda taj glas „razuma“? Zato što iznova negiraju istinu. Zato što nikada nisu i neće prihvatiti istinu o Domovinskom ratu, o oslobađanju našeg teritorija, o agresoru i žrtvi, o staranju hrvatske države. Zato što su zarobljeni u laži prema sebi samima, i nije više važno zbiva li se ta ista laž pred svjedocima ili bez njih. A što nam je zapravo zajedničko. Uspjeli smo „ubiti čovjeka“ i njegov razum. Oni pokušajem brisanja neosporne istine, glasom „razuma“ koji nema veze s tim istim razumom i razboritim rasuđivanjem, a mi sa svojom slabošću, inertnošću, odustajanjem od tog istog razuma.
Bilo kako bilo, čini se da smo se i sami pobrinuli za takav možebitni scenario, u kojem je povijest, istina o Domovinskom ratu samo jedna, a interpretacija bezbroj, unatoč činjenici kako oni koji se bave povijesnom znanošću ne mogu pristati na kompromise, dogovore. Povijest teži što većoj egzaktnosti, spoznaje dijelove prošlosti sustavno, na temelju istraživačkih standarada.
Povjerenje koje imam prema Hrvatskom memorijalno-dokumentacijskom centru Domovinskog rata je neupitno, ali ono što je itekako upitno, i čemu je u konačnici izložena i povijesna znanost je „teror“ nemjerodavnih i zlonamjernih autora koji nas zasipaju raznoraznim, rijetko opravdanim, ali zato često neopravdanim revizijama povijesti, i koji pod znak pitanja stavljaju i osnovne činjenice. Oni nisu bezopasni, naprotiv. Svakodnevno ih gledamo i slušamo, kako svojom lakoćom konverzacije, odlučnošću, smirenošću u provođenju svoje istine postaju prihvatljivi, i ne ukazuju na ništa neprirodno.
Kada je u pitanju Hrvatska, stanje za povjesničare i za sve one koji to vide je posebno teško, jer u dobrom djelu nesumnjivo imamo posla s politički angažiranom historiografijom, u kojoj jedan dio smišljeno formira kolektivnu nacionalnu svijest. Ta politički angažirana „povijesna znanost“ je opasna, često za većinu neprepoznatljiva. Upravo u toj neprepoznatljivosti prezentiranja prošlosti koja je u sukobu s istinom, i sa zdravim razumom krije se opasnost utjecaja na javnost, i njihovu svijest.
Kada se društvo u jednom trenutku, a ne znate više ni u kojem, započne graditi na političkim, ideološkim, kulturološkim… krivotvorevinama, tada dobijete priču koju danas imamo. Karikaturalno iskrivljenu sliku stvarnosti koja budi gotovo zastrašujuće osjećaje. Dobivate Hoffmannove “Đavolje eliksire”.
Kada se neistine i obmane pretvaraju u službene istine, a riječi domoljublje, pripadnost, ponos, dostojanstvo postaju potpuna nepoznanica, tada stane sva pamet i inteligencija za razumijevanje zašto to rade. Niti jedna priča više ne može poprimiti svoj sretan epilog, već se pretvara u nešto najgore što može. Koji je razlog tome? Potpuni nedostatak domoljublja, osjećaja nacionalne pripadnosti, bez kojih nema niti će ikada biti napretka i budućnosti.
Nakon toga se čudite, potpomognuti medijima, fenomenu Thompsona. Čudite se brojci onih koji su na koncertu. Onih koji su nerijetko od politike i medija marginalizirani, okarakterizirani kao neeuropski ili u najmanju ruku kao neki ruralni tipovi koji su se netom spustili s brda i nemaju pojma što se tu događa. I svakakvim imenima su zvani, pa i slijepcima. Zanima me samo u koju kategoriju spadaju oni koji i nakon 70 godina plešu kozaračko kolo. Oni valjda nisu slijepci, već vizionari neke blistavije Hrvatske. A radi se, zapravo, o protuteži ovakvoj politici, o posljedici, a ne uzroku.
I ove godine pred 5. kolovoza glasovi s istoka, poput Dačićevog opet stižu, jer Hrvatska obilježava “Oluju”. I ne samo s istoka, što je još tužnije.
Budimo ponosni na pobjedničku Oluju. Neka Vam je sretan Dan pobjede i domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja!
