Piše: Vedran Morin
Hrvatsku godinama unazad potresaju korupcijske afere koje se pojavljuju kao na tekućoj vrpci. Paralelno s njima bujaju nove političke stranke koje se verbalno zaklinju da će se “beskompromisno obračunati s korupcijskom hobotnicom”.
Političke elite euforično se trude donositi neumjerene teze kako će toj borbi pristupiti krajnje “moralno”. Kako se onda ne zapitati tko je odgovoran za poplavu korupcijskih afera bez presuda (ili su donesene preblage), kada se politika toliko “kune u bezrezervni obračun s njima”?
Vrijedi spomenuti kako se te iste političke strukture protive populističkoj politici, no ne mogu nikako pobjeći od činjenice da je upravo populizam njihov alat kojim biračima oblikuju demagogiju.
Problem korupcije svakako je puno kompleksniji te da bi se on riješio trebalo bi zaroniti puno dublje u segmente društva. A to nas u konačnici uvijek dovede nigdje drugdje nego do političkih aktera i njihovih partnera. Vješto umrežena korupcija u svim sferama potpomognuta je institucionalnim ustrojem, koji to i omogućuje. Stoga bi se dalo podvući poveznicu i zaključiti da ruka ruku mije, odnosno kako su izvori korupcije političke stranke. Bez uhljeba, ideologije, privatnog interesa, podaničkih medija i državne “šuške” takvo umreženje, naravno, ne bi bilo moguće ostvariti.
Demagogija koja se ranije spominje u tekstu počiva na prihvaćanju da stranke trebaju postati dostupne običnim ljudima i njihovim interesima. No, zapravo je upravo suprotno jer su, nažalost, političari postali ovisni o strankama kako bi ostvarili određene posebne interese. Tako nastaju programski slične kartelske stranke koja se kao privatna poduzeća udaljuju od javnosti te su vezane za resurse države, odnosno proračunski kolač. Štoviše, upravo ta rastuća pojava novih stranaka okrenuta je isisavanju novca poreznih obveznika iz državne kase, za razliku od ranijih primjera kada su se financirale kroz masovno članstvo.
Ponovimo li, takve oligarske strukture, dakle, postoje radi sebe i svojih umreženih partnera i tu se rađa korupcija. Sljedeća pogodnost im je unutarstranačka (ne)kontrola, članova je manje pa je i kontrola stranačkih lidera i dužnosnika slabija. Što je ona slabija to je sigurnost veća i naposlijetku nastaje plodno tlo za korupciju. Na kraju krajeva, to malobrojno članstvo već nekako je “zbrinuto” i djeluje prema principu ortačke zakletve.
Ipak, nakon punih dva desetljeća počinju se pojavljivati inicijative koje tome nastoje stati na kraj. Tu s jedne strane imamo inicijativu ‘Narod odlučuje’ koja se uz očito opstruiranje države bori za ukidanje političkih stranaka, upravo stoga kako bi se urušio dobro utemeljeni politički klijentelizam, dok s druge strane imamo novopokrenutu udrugu ‘Antikorupcija’ pod vodstvom Mislava Kolakušića, trenutno sudac na Trgovačkom sudu u Zagrebu.
Zbrojimo li dva i dva lako možemo prepoznati aktere s prstima u medu, odnosno političare koji se svim snagama trude spriječiti antikorupcijski aktivizam. I tako se vraćamo na početak članka, zaokružujući cijelu priču.
