Piše: Snježana Nemec
To što netko pred predsjedničke izbore u sadašnjoj predsjednici, Miroslavu Škori, Milanoviću ili bilo kojem kandidatu vidi budućeg predsjednika je njegovo pravo, i bilo kakav oblik mržnje, netrpeljivosti na taj izbor je u potpunosti neprihvatljiv. Kritika, uz argumente je jedini mogući i civilizirani način ukazivanja zašto je netko dobar ili loš izbor jer pravo je bilo kojeg pojedinca zastupati svoja uvjerenja, kao što je to i njegova odgovornost ako se favorit ne pokaže onim što je bilo očekivano.
Politika je kroz povijesne etape mijenjala formu i sadržaj. Od Antike koja je zastupala ideje najvišega dobra, pravednosti i opće koristi, i o kojoj možemo samo sanjati, preko Srednjeg vijeka gdje javnost i politička sloboda nisu postojale pa do Novog vijeka. Hrvatska je, čini se ostala u procjepu između srednjeg vijeka, gdje javnost i politička sloboda nisu postojale, gdje se politika pretvorila u vladavinu (regnum), isključivo vladara, socijalističko/komunističkog poretka koji nije uspio izgraditi političku kulturu društva koja bi olakšala relativno bezbolnu tranziciju u demokratsko, pluralno, građansko društvo i Novog vijeka, gdje politički pojmovi virtus (vještina) postaju opterećenje u borbi za moć, a prudentia pripada onomu tko se razumije u sredstva koja otvaraju nekoem put prema moći.
Demokracija je postala neprepoznatljiv i tražen pojam, i čovjek poželi da i ono malo što je ima nestane kako bi napokon počeo živjeti. U jednoj Švicarskoj nezamislivo je donijeti bilo kakvu važniju odluku bez naroda. Ovdje narod osim na izborima nitko ništa ne pita. Ovdje narod politički i emotivno dezorijentiran ne prepoznaje prostor gdje može i mora djelovati. U minusu s energijom usmjereni na vlastiti život je čini se jedino što postoji. Razina svijesti nam je jedan veliki nullus za koji je odgovorna politika jer nas ne uči političkoj kulturi i političkoj socijalizaciji. Odgovornost je i na nama i od te činjenice ne možemo biti abolirani. U protivnom kada šaljemo kritike politici, a istvoremeno smo u stanju hibernacije pokazujemo licemjerje, svidjelo se to kome ili ne.
To se svakodnevno ogledava i ogledavat će se i na predstojećim predsjedničkim izborima. To što ima i bit će podmetanja kandidatima je manje važno, i nije samo naš modus operandi, ali to što zbog nedostatka političke kulture kao odrednice politke i dalje nećemo razumjeti važnost odnosa nas i države, razumjeti odnos mikro i makro politike, mogućnost političke stabilnosti i promjene, kontinuiteta i modernizacije je itekako važno.
Zbog tog nerazumijevanja i neznanja ostali smo u podaničkoj tipologiji političke kulture, bez ili u malim natruhama participacijske političke kulture. Ovakav procjep neminovno dovodi i do neusklađenosti mentalnog sklopa ljudi s konkretnim zbivanjima. Vjerovanja, mišljenja, osjećaji postaju neusklađeni uslijed težnji i frustracija. Svaki pojedinac ima pravo na svoje političko opredjeljenje, na svog kandidata, na slobodu govora i izražavanja. Ne samo pravo već i dužnost, i nitko to ne smije osporavati. To što netko pred predsjedničke izbore u Miroslavu Škori, sadašnjoj predsjednici, Milanoviću ili bilo kojem kandidatu vidi budućeg predsjednika je njegovo pravo, i bilo kakav oblik mržnje, netrpeljivosti na taj izbor je u potpunosti neprihvatljiv. Kritika, uz argumente je jedini mogući i civilizirani način ukazivanja zašto je netko dobar ili loš izbor jer pravo je bilo kojeg pojedinca zastupati svoja uvjerenja, kao što je to i njegova odgovornost ako se favorit ne pokaže onim što je bilo očekivano.
Na žalost sve je veći broj ljudi s kojima je se ne može uspostaviti civilizirana komunikacija. Nema tog modusa ili argumenta koji bi ih potaknuo na razmišljanje o postojanju drugog i drugačijeg. Ne vide i ne mogu da svaki događaj ili riječ u ovom vidljivom svijetu proizlazi iz ideje u nevidljivom svijetu. Da je promjena jedina postojana. Da se prošlost steže, skuplja, a budućnost rasteže. Da bez zakonitosti promjena nema stava i djelovanja u u pravom smjeru. Ono što je ukočeno, da ne kažem zatucano nije dugotrajno, ali dovoljno trajno da drugima izmijene život, nagore. Mi više ni ne razgovaramo, ne razmjenjujemo mišljenja, ideje već agitiramo. Solimo pamet jedni drugima, mlatimo jedan drugoga po zdravom mozgu ili po onom što od zdravog ostade. Drski smo, puni mržnje, bahati, nepristojni, neljubazni. Dominantna, gotovo totalitarna kultura sukoba ušla je u sve sfere života. I nije to samo sukob živih. I mrtvi su umiješani. Oživljavamo ih kao žrtve prijašnjih sukoba svakodnevno, tjedno, mjesečno, ciklično. Ne zbog one strasti koja nas pokreće već zbog državnog „maćehinskog paternalizma“. Ogorčeni, ljuti na sve, a opet navučeni na takvo stanje.
Ukoliko ne počnemo razumijevati ovakvo stanje, razumijevati demokraciju i toleranciju, tada se ne moramo čuditi ako iz podteksta političkih poruka čujemo -nikada neće biti mjesta kompariranju nas kao Shakespearovog kraljevskog makrosvijeta i vas kao nepismenog, neukog mikrosvijeta iz Mrduše Donje . Toliko smo već trebali naučiti.
