U moru političkih stranaka, pred biračima je bogatstvo različitih opcija koje više manje dijele gotovo identične populističke poruke, obećavajući prosperitetnu budućnost Lijepe naše.
No, kako stara poslovica kaže – kuća je ogled svakog vlasnika, odnosno “kakav gospodar, takva kuća”. Prethodni lideri naše Domovine bili su loši gospodari pa su Hrvatsku doveli na rub katastrofe, a rezultat toga je najgore što se može dogoditi jednoj obiteljskoj zajednici – bježanje djece od kuće! Kako bi se tome stalo na kraj, birači bi trebali odlučiti se o izboru novoga gospodara, ali često se pitamo – kako prepoznati kvalitetnu političku opciju? Upravo tu mnogi dolaze pred zid, što rezultira biranjem onoga koga birači smatraju “manjim zlom”. I tako opet i nanovo ne dobivamo objektivni pristup kod odabira lidera države.
Stoga sam odlučio iskoristiti svoju novinarsku poziciju te iz moga gledišta dočarati biračima možda neke nepoznanice, odnosno krucijalne stvari za koje smatram da se na njih birači ne osvrću previše, a zapravo su ogledalo političke organizacije.
U nastavku donosim osam savjeta kojima se možete voditi kako prepoznati kvalitetnu političku opciju.
Program
Iako je program najosnovnija smjernica pri odabiru kvalitetne političke opcije, birači nerijetko izbjegavaju osvrnuti se na taj, ipak, krucijalni dio. Program često skriva mnoge ‘zamke’, kao primjerice kada potpisujete ugovor s bankom, a pri dnu se uobičajeno nalaze ona sitna slova kojih većina korisnika usluga preskoči. Jednako je i s programom političkih stranaka koji su s razlogom toliko dugački, pa je razumljivo kako mnogi vrlo brzo odustaju s pregledavanjem, odnosno čitanjem. Nikako nemojte preskočiti ovu bitnu stavku svake političke stranke, pogotovo jer mnogi i nemaju neka konkretna rješenja osim samog populizma, pa čak se dogodi kako jedna stranka pokrade drugu. Zar ne svjedočimo upravo činjenici kako su mnogi svoje akademske i slične titule stekli nečasno? Upravo je krađa jedan oblik nečasne radnje, a neimaština vlastitih programa je dno dna politike.
Populizam i demagogija
Primijetite li da se netko od političara konstantno bavi svime i svačime osim onim najbitnijim – konkretnim rješenjima, njega ili nju slobodno i odmah, bez ustručavanja prekrižite. Ta osoba svoju poziciju koristiti samo radi sebe. Još u nas živi komunistički režim kada se iznosilo ‘prljavo rublje’ o nekim prethodnim aktivnostima pojedine osobe, uglavnom iz najveće političke konkurencije. Blaćenje protivnika bez ikakvih konstruktivnih elemenata najpoznatiji je oblik populizma u nas, čime se teži takvim pristupom približiti određenoj biračkoj skupini. Nažalost po nas, to se uglavnom transformira na ustaše i partizane, komuniste i antifašiste. Vraćanje u povijest sigurno ne vodi ka boljoj budućnosti, iako mnogi tvrde kako bez riješenih povijesnih pitanja nema ni stabilne budućnosti. To je točno, ali se ona ne smije zloupotrebljavati u političke svrhe, niti se na tome može graditi kvalitetni program za spas gospodarstva. Često svjedočimo i demagogiji – izazivanju straha i dovođenje birača u stanje paranoje. Vjerujem kako vam je taj dio itekako poznat, pa se na to i pozovite onog trenutka kada krenete zaokruživati jednu od opcija.
Web stranica i društvene mreže
ruštvene mrežeMeni najpovjerljiviji i najdraži primjer upravo su internetske stranice. Njeno redovito održavanje i ažuriranje priličan je odraz nečije odgovornosti te koliko ta politička stranka zapravo vodi računa o sebi samoj, što je vrlo vjerojatno da bi na jednak način vodila i državu. Postoje političke opcije koje uopće nemaju web stranicu, postoje one koje imaju a na njima nemaju primjerice istaknut program stranke, dok postoje i one političke stranke koje imaju web stranice i redovito ih održavaju s novostima, objavljenim aktivnostima, priopćenjima, galerijom fotografija i svime što bi trebalo biraču redovito predstavljati, ali i s aktivnostima stranke obavještavati vlastito članstvo. Nije tajna kako na političkoj sceni imamo lidere stranaka koji provode diktaturu u vlastitim redovima zbog straha da bi mogli izgubiti fotelju i mjesto šefa stranke, pa samim time i nema previše aktivnosti na njihovim internetskim kanalima.
Kako bi se najbolje nadopunio na prethodni savjet, navodim društvene mreže. Pa zar je moguće da još uvijek postoje političke stranke koje nisu aktivne na Facebooku i Twitteru? Odgovor je nažalost pozitivan! U malim detaljima grade se velike priče i nezaobilazno sredstvo u današnje vrijeme svakako su društvene mreže. Na kraju krajeva, kako informirati javnost ako ne putem društvenih mreža – redovito i objektivno.
Ophođenje s biračima
Jeste li kada doživjeli da sretnete političara koji hladno prolazi kraj vas ili vam se obrati samo tih mjesec dana u predizbornoj kampanji? Moguće da jedan dio vas je svjedočio tome. Jeste li primijetili kako se političari nakon izbora više ne sjete silnih siromaha s ulica? Mi u Hrvatskoj imamo političare koji na predizbornim skupovima koriste maloljetnu djecu, ljepši spol, glamurozne dekoracije i domoljubne pjesme. Ali istinski odnos s građanima malo koji političar ima u nas. Jer očito onaj siromah s Trga bana Josipa Jelačića u Zagrebu ne vrijedi kao jedno malo, nedužno dijete koje će ‘razgaliti brojna srca’. Još strašnija je pomisao kada tako nešto dopušta roditelj koji svoje dijete predaje u ruke političaru koji tim podlim činom sebi želi povećati šanse za saborsku fotelju. Zaista, zar tu nema reakcije pravobranitelja? Ma ne samo da nema reakcije, već ako se vratimo na razgaljena srca – opet se vraćamo na početak cijele priče.
Poznavanje povijesti te pravopisa
Ovo sada iznosim u povjerenju i osobno me jako ljuti. Kao urednik portala često se susrećem s priopćenjima koja s pravopisom veze nemaju, a to što se ista korektno objave na portalima razlog je taj što ih mi urednici moramo lektorirati za njih, kako zbog takvih nebi morali ispasti neprofesionalni. Iako nemate priliku za uvidom u to što pišem, ipak postoje načini u takvo razotkrivanje upravo putem ranije navedenih web stranica i društvenih mreža (možda upravo zato neki ne žele na društvene mreže). Jer, ako lider domovine ne poznaje pravopis svoje zemlje, kako će nas onda kvalitetno predstavljati? Ja ih nažalost poznajem i samim time kada ih gledam pred malim ekranom ne mogu vjerovati kakvi su stručni lažovi kada o drugima sude dok sebe ne primjećuju. Najradije bih volio poimence ih nabrajati. Ako se dotaknem povijesti, malo bih rekao kako većina saborskih zastupnika vrlo malo ili gotovo nikako ne poznaje našu povijest, kulturu i baštinu. Ne bi me čudilo ako bi u nepoznavanju nacionalne himne također uhvatili pokojeg.
Marketing i društvene aktivnosti
Ponovo se nadovezujem na prethodni primjer. Kada govorim o pravopisu, neki uporno izbjegavaju tu istinu, pa samim time ne žele u stranci angažirati osobu koja bi poradila na tome. Gdje je tek povećanje zaposlenosti kod takvih, ne bi ni volio pomisliti. Marketing i osoba zadužena za to sastavni su dio političke odgovornosti. Jednako je i sa društvenim aktivnostima. Brojne stranke vođene su kojekakvim ideologijama, neke redovito posjećuju samo obljetnice, paleći svijeće na posljednjim počivalištima preminulih istaknutih povijesnih ličnosti. Sve ostalo im je krajnje nebitno, čime smo došli do odličnog primjera kako takve političke opcije nemaju veličinu za pokrivati sve potrebne aktivnosti pri vođenju države. Dođu li takvi na vlast, loše nam se piše, curilo bi na sve strane.
Inovativnost
Kada bi sve ove prethodne primjere povezali zajedno, dobili bi jedan krajnje zanimljiv savjet – inovativnost. Jer upravo je demagogija najveća suprotnost inovativnosti, nešto s čime se (ne)rijetko susrećemo u hrvatskoj politici. Što je osoba inovativnija, za zaključit je da će samim time bit i njegova politička stranka koju predvodi. Za pretpostavit je kako će građani koji izađu na izbore zaokruživanjem te opcije omogućiti da i naša Domovina konačno dobije na određenoj inovativnosti i svježini. Bilo lijevi ili desni, bio centar ili nezavisni kandidat, inovativnost je nešto o čemu bi političari trebali voditi računa. Možete li mi dati primjer političara za kojeg bi ustvrdili da je inovativan?
‘Dress code’ ili pravila oblačenja
S razlogom sam iskoristio tuđicu, stranu englesku riječ za sami kraj. Svaki naš novi lider morat će nas predstavljati u svijetu. Stav, držanje, oblačenje i poznavanje stranih jezika najbitnije su odlike pravog političara. Kod nas je dokazano nemali broj onih koji ne poznaju strane jezike. Jako je bitan i način na koji se odijevaju, drže li ruke u džepovima ili spušteno i opušteno… Ipak sam svoga mišljenja kako bi lider trebao biti izvrstan prema tom pitanju.
Vedran Morin