Piše: Hotimir Oberman
Grubori
Dr. Geert-Hinrich Ahrens, Njemački umirovljeni diplomat kaže u svom intervju- DW-u (Razgovor vodila: Andrea Jung-Grimm)
„Oni (Srbi) su mi unisono rekli da se ni pod kojim uvjetima ne žele vratiti, (u Hrvatsku) jer da su Hrvati genocidan narod“. Kad se već govori o genocidnosti, trebao im je bar spomenuti:Glasilo „Srbobran“ je 1902. godine prenijelo iz „Srpskog književnog glasnika“ članak „Srbi i Hrvati“ u kojem se Hrvatima najavljuje rat do istrage (istrebljenja): „Nas ili vas!“ Kao diplomat i prijatelj i Srba i Hrvata trebao je znati za tu prijetnju, koju su ekstremisti Velikosrpske ideologije uveliko koristili tijekom 20. stoljeća na nesreću Hrvatai Srba u Hrvatskoj.
Rat još uvijek traje!Genocid – navješten 1902. god. – nad Hrvatima, a niti nad Srbima još nije dovršen, a Velikosrpski ideolozi,sigurni u dubokoj pozadini, navješćujući rat Hrvatima do istrage (istrebljenja) vas ili nas, neželjeno guraju Srbe u Hrvatskoj u neizvjesnost. Jedino što je izvjesno: smrt i ruševine, a dobit – nikakva!Zato je sada došlo vrijeme za Srbe u Hrvatskoj i Hrvate za dogovor o mirnom zajedničkom životu na ovim prostorima. Razgovor se mora voditi pod geslom : „Ne učini drugom, što ne želiš, da drugi učini tebi!“Sve mora biti zasnovano na istini: laž nije nikada istina, a kad se više puta ponavlja, postaje odvratna velika, debela LAŽ. Svakako, prvi zaključak mora biti odbacivanje s gnušanjem Velikosrpskogpoziva iz 1902. godine na međusobni„rat do istrage (istrebljenja) vas ili nas“, koji je u stvari poziv na genocid.
Zato je Stjepan Radić rekao za hrvatske političare, da su kao guske u magli: lutaju, a ne znaju što rade. „Pozvali su usvoje dvorište lisicu,da im čuva kokoši!“ I tako je pčelo: u Zagrebu je 5, prosinca 1918tepočinjen pokoljgrađana i domobrana u mirnom prosvjedu– 13 ubijenih i 17 ranjenih, Posebno je izazvao zgražanje atentat na hrvatske zastupnike u Narodnoj skupštini: Pavle Radić (ubijen), Đuro Basariček (ubijen), Stjepan Radić (teško ranjen, od posljedica ranjavanja umro u Zagrebu 8. kolovoza), a Ivan Pernar i Ivan Granđa ranjeni (ovom prilikom moramo zahvaliti beogradskim liječnicima na brzoj i stručnoj intervenciji). U Zagrebu su izbile demonstracije. Prema novinskim izvješćima: petero ljudi je ubijeno, a pedesetero ranjeno.Kralj Aleksandar umjesto da kazni ubojicu, četnika Punišu Račića, ukida šestog siječnja 1929te godine Narodnu skupštinu i sve stranke i uvodi monarho-fašističku diktaturu. Zabranjeno je korištenje imena hrvatskog jezika, hrvatske zastave i grba. Uveden je princip: jedan kralj, jedna država, jedan narod.Iste, 1929te godine 07. siječnja, kao odgovor na diktaturu, osniva se u Italiji u izbjeglištvu Ustaški pokret. Dakle, osniva se fašistički pokret za borbu protiv fašizma!?Diljem Hrvatske je tijekom vremena Diktature ubijeno prosječno svaka dva dana tri mlada Hrvata. Da bi dobili dozvolu ukopa svoje djece, roditelji su morali platiti cijenu metaka kojima su im djeca ubijena. Teror u Hrvatskoj je bio takav, da su ga uočavali poznati ljudi diljem Europe. Pa, kad su istaknutog hrvatskog povjesničara albanologa Milana Šufflaja ubili velikosrpski četnici u Zagrebu 19. veljače 1931. godine, njegovo je ubojstvo potaknulo Alberta Einsteina i Heinricha Manna, da se Apelom obrate Međunarodnoj Ligi za ljudska prava ukazujući na ugnjetavanje Hrvata. Ali bez ikakvog rezultata. Da je Liga ispravno reagirala, možda bi povijesna zbivanja imala drugačiji sadržaj?
Kralj Aleksandar je ubijen u atentatu 09.10. 1934. godine u Marseille-u. Atentator Vlado Černozemski je linčovan od svjetine. Razmišljam, što je trebalo biti s Punišom Račićem nakon atentata u Narodnoj Skupštini na Stjepana Radića?
Došla je 1941, Umjesto borbe na granici Države, vojna pukovnija si nalazi sigurniju aktivnost desetog travnja: ubijanje desetorice mirnih Hrvata seljaka na području Donjih Mosti.
Sveta Ana 26. srpnja 1941. godine. Crkveni god u Kninu. Vjernici katolici uputili se iz Drvara na proslavu. Na povratku kući u Drvar 26. 07. četnici su zarobili vlak kod Srba i poubijali hodočasnike (žene i djecu), župnika posebno mučili., poubijano 200 muslimana, koji su bili od Tuzle na radu u Drvaru. 27. srpnja napadnuta je i župa Bosansko Grahovo. Župnika su potkovali, nabili na kolac i ispekli. Katolička crkva u Bosanskom Grahovu je spaljena. Sve pod zajedničkim zapovjedništvom četnika i partizana.
Poseban je cinizam komunističkih vlasti taj dan proglasiti danom ustanka naroda i narodnosti Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Pa, to je proglašenje legalnim ubijanje nenaoružanih Hrvata katolika i muslimana. U borbi protiv Hrvatske države, četnici (fašisti!) dobili su naziv antifašisti!
Strašan zločin u Glini oko 01. kolovoza 1941. godine: mučen je velik broj Srba i poubijano u mjesnoj pravoslavnoj crkvi Presvete Bogorodice. Među žrtvama je bio i gospodin Ljuban Jednak, koji je svjedočio, da su ustaše mučili i ubijali zarobljene Srbe. Mnogo slučajnosti: Ustaša klekne na njega živog, da bi ubio do njega ranjenog, a ne osjeća, da je on živ. Pa, jedan ustaša udarcem nogom razbija glavu jednom zarobljenom Srbinu i time ga ubija. Isti ustaša i njega udara nogom u glavu. On se ne odaje, da je preživio i taj atak. Sve se svodi na jedno: trebao je živ svjedok, da su taj zločin počinili ustaše. I to svjedok, koji nije namješten, nego i sam vjeruje u ono što govori. Pa tko je počinio taj zločin? Vjerojatno je istina,da ga je ubojica udario nogom u glavu, ali ne istom snagom, kojom je prethodnog Srbina ubio. Vjerojatno je istina i to, da je vidio na kapama ubojica veliko slovo
U,i da su bili u ustaškim uniformama. Ali je i istinita ona narodna: „Ne čini čovjeka odjeća!“ Tko je bio odličan učenik socijalističke povijesti odmah će reći: „Zna se, to su bili ustaše!“ A tko nije, navikao je na razmišljanje, pa si postavlja nekoliko pitanja i traži odgovore, koji se nameću iz poznatih činjenica i njihove sličnosti sa činjenicama s poznatim počiniteljima.
1. Imamo zločine od prije nekoliko dana u Srbu, Drvaru i Bosanskom Grahovu: mučenje i ubijanje nemoćnih majki s djecom, nenaoružanih muškaraca vjernika katolika i muslimana. Nije li to „rukopis“ isti onom iz Gline?
2. A potpis: mučeni i ubijeni župnici iz Drvara i Bosanskog Grahova i zapaljene crkvei u Bosanskom Grahovu i u Glini! Pa to je jasan potpis: „Imam kapu sa tri roga i borim se protiv Boga!“
3. Interes: Nezavisna Država Hrvatska imala je interes, da Banija (Banovina) ostane relativno mirna ne stvarajući narodu nikakve razloge za pobunu, jer nije imala dovoljno snaga čak ni da jugoslavenske žandare zamijeni svojim ljudima.
4. Partiji je odgovarala pobuna čak i uz žrtvu dijela naroda, jer: “Seljak, koji poseduje kuću, zemlju i stoku, radnik koji prima platu i ima hleba za nas ništa ne vredi“ (Citatiz govora Moše Pijade na zasjedanju AVNOJA u Jajcu).
Poslije tog zločina Srbiiz Banije (Banovine) su u velikom broju prišli partizanima, što je i bio i cilj komunista.
Dakle, velika je vjerojatnost (po mom mišljenju), da su taj zločin počinili komunisti.
Antifašistički vjesnik prenosi kolumnu Damira Pilićapovodom Danaustanka 27.7.2019.
Da je živ, Marko Orešković Krntija danas bi imao 123 godine i bio najstariji Hrvat. I silno bi se čudio kad bi vidio da njegov ustanak u Srbu iz srpnja 1941. danas proglašavaju četničkim i velikosrpskim. Sunce vam žarko, opsovao bi starac: kako ustanak može biti velikosrpski i četnički ako sam ga pokrenuo ja, Marko Orešković zvani Krntija, Hrvat i po ocu i po majci, član Komunističke partije još od 1927. godine?
Ne trebamo razmišljati, što bi se Marko danas čudio, on se čudio još za života i to je svoje čuđenje napisao i Partiji i Vrhovnoj komandi i to ga je koštalo života. Pa da vidimo:
Početkom rujna 1941., Orešković je kod Korenice napisao uputstvo o organizaciji partizanskih odreda. U uputstvu je tražio reorganizaciju vojnih jedinica, ali i kritizirao zločine koji su se dogodili tijekom Ustanka u Srbu.
“Navešćemo nekoliko slučajeva, koji su nam se gorko osvetili usljed nedostatka discipline. Paljenje Boričevca, ne samo što je to ogromna materijalna šteta, već se slobodno može reći da je još veća moralna. Zar bi se Kulen Vakuf toliko držao da se u njemu narod nije plašio iste sudbine Boričevca, a to su nam i sami poručili. Glamoč koji je bio očišćen od ustaša, i umjesto da se neprijatelj progoni do unštenja, naši partizani su zasjeli u zauzeti Glamoč i udarili u pijanku, što je neprijatelju omogućilo da se sabere i prikupi snage i bez ikakve muke istjera naše partizane iz Glamoča.”
“Uzmimo slučaj sa Čorcima. Hrvatski seljaci dobrovoljno su odložili i predali oružje partizanima i bratski ih do¬čekali očekujući bratsko razumijevanje sa strane naših partizana, no, međutim, našli su se neki neodgovorni elementi u našim redovima, koji su naknadno zašli kroz selo i revolverima terorisali mirne seljake i žene, što je svakako, usljed opasnosti po život, natjeralo stanovništvo da napusti selo i pobjegne u šumu tražeći ponovo oružje od ustaša da bi branilo goli život. Bilo je i takvih slučajeva, da čak neki elementi iz naše sredine vrše nasilje nad ženama, a bilo je slučajeva gdje su klane žene, djeca i sve što se zateklo u kući. Nije potrebno da obrazlažemo kakve su posljedice ovakvog rada. U ovom slučaju mi se ni po čem ne razlikujemo od ustaške horde, iako smo se digli na oružje da izvojujemo častan i slobodan život za sve poštene Srbe, Hrvate, Slovence, muslimane itd.”
“(…) Jednom riječju, ako mi ne stvorimo disciplinu (samosvjesnu i dobrovoljnu disciplinu), postoji opasnost da se naša borba pretvori u najodvratnije nasilje i pljačku, i nešto što od nas niko ne žali, tj. da mi nastavimo posao najmržeg neprijatelja — ustaša.”
Sad možemo razmišljati o tom kako bi se Marko ponašao danas. Kad bi se slučajno „probudio“: On bi se lupio dlanom po čelu i uzviknuo: „O, kakva sam ja „Budaletina“ bio, kad sam dozvolio, da mi nametnu tri tjelohranitelja. S jednim bih lako izašao na kraj, pa ni dvojica ne bi bila previše, ali s trojicom sam bio nemoćan.“ Marko, kao legenda, mogao je odlično poslužiti, ali, sa shvaćanjima, koja su bila daleko od Velikosrpskog poimanja: „rat do istrage (istrebljenja) vas ili nas“, nije mogao ostati živ!
• Po povjesničaru Ivi Bancu Marka Oreškovića ubili su Srđan Rodić, Dušan Jovičić i Jovica Šipka, članovi KPJ ćelije u Očijevu, koji su po službenoj verziji bili ubačeni četnički elementi. Način ubojstva je: Klanje i bacanje u jamu