Piše: Vlatka Kaleb
Niz je projekata na temu revitalizacije Banovine, iako su djelomice mistificirani: od članova projektnog tima, iznosa koji su timovi dobili za izradu elaborata, prebivališta (što je važno, jer je pokazatelj imaju li ikakve veze s Banovinom i širim područjem Siska na realnoj životnoj osnovi), osnovnih ciljeva i mogućnosti njihove realizacije te roka „izvedbe“.
Ovaj projekt ponudio je ipak neke nositelje, kao i ideje koje zastupaju te je samim time postao javan i podložan diskusiji, što predsjednik Milanović, barem deklarativno, podupire. Ovdje iznosim nekoliko primjedaba.
Prije svega, nužno je jezično i geografsko usuglašavanje. Ovdje imamo dvije činjenične greške:
1. Područje koje je pogođeno razornim potresom službeno se zove Banovina, a što je u skladu s poviješću i tradicijom ovoga prostora – riječ je o području koje je bilo (barem jedno vrijeme) pod upravom hrvatskog bana. Leksički je iz toga jasna izvedenica toponima – Banovina. Naziv Banija relikt je komunističkog i socijalističkog razdoblja koje žitelji Banovine pamte po teroru te im je ovakva zbrka u nazivlju poruka suvremene RH da zapravo ne znaju što bi s njima.
2. Razorni potres pogodio je i šire područje grada Siska koje NE pripada području Banovine, dakle Sisak se ne nalazi na Banovini, iako je upravno središte tog područja, baš kao što je upravno središte i Moslavine.
Rekli bismo kako je ovo nevažan detalj, no on je važan iz nekih drugih razloga. Naime, vidimo kako su u ovaj projekt uključeni pojedinci po manjinskoj osnovi – djelatnici SNV-a. Nejasno je iz kojeg razloga su oni posebno zastupljeni u ovome elaboratu? Jer tko onda zastupa zajednicu Hrvata doseljenih s područja BiH nakon svršetka ratnih operacija na tom području? Imaju li oni nekog svog posebnog predstavnika?
Nadalje, da se ne iscrpljujemo zapravo na manje važnim pitanjima, treba istaknuti depopulacijski trend, zbog kojega su razredni odjeli na području Siska i Petrinje devastirani. U prosjeku je svaka škola izgubila po jedan razred zbog iseljavanja uslijed potresa, što posredno znači da će uskoro nastavnici s ovoga područja početi ostajati bez posla, jer neće imati kome predavati. Osim trenutnih negativnih posljedica potresa, izgradnje novih škola su onemogućene, bez obzira na donacije kojih je uistinu bilo, jer novi objekti koji se grade s ciljem da prime učenike što prije, navodno nisu projektirani po pedagoškom standardu?
Ne znam je li jasno, ali mi ovdje živimo u ruševinama, mimo ikakvog ljudskog standarda, a sada bi trebali čekati na elementarne institucije koje grad čine gradom 5 godina, dok se hrvatska birokracija sabere i shvati specifičnu i nadasve iznimnu situaciju na području pogođenom razornim potresom. Očito u javnosti, a niti u struci nije poznat podatak da sisačka i petrinjska gimnazija, obje ustanove s preko stogodišnjom tradicijom ne mogu vršiti nastavu u svojim objektima, jer su isti ili za potpuno uklanjanje ili detaljnu rekonstrukciju. Učenici su privremeno uselili u tuđe školske prostore, pa možemo reći i da je taj postupak mimo pedagoškog standarda. Ključno je pitanje zašto se blokira pokušaj samostalnog institucijskog djelovanja, sukladno prikupljenim donacijama. Iz ovoga ne treba izuzeti ni sisačku Glazbenu školu Fran Lhotka. I ne vidim u svim ovim elaboratima ni slova o popratnoj infrastrukturi u obrazovanju.
Ipak, najčudnija mi je misao doc. dr. sc. Velibora Mačkića: „Htio bih reći da se dosta često priča da je rješenje dovršetak autoceste Zagreb-Sisak. Nije, to će pospješiti odlazak ljudi.“ Ideja kako nije potreban dovršetak autoceste Sisak-Zagreb, ali je primjerice nužna glinska zaobilaznica je vrhunac apsurda ovog Dokumenta. Ako je glinska zaobilaznica u Glini potrebna kako teški teret ne bi prolazio kroz grad Glinu, onda je isto iz istog razloga potrebno i Sisku. Naime, zna li gospodin Mačkić kako teški teret iz Gline u nekome času svoga tranzita dođe do do Siska!? Tada prolazi kroz sam centar Siska, jer Sisak nema brzu obilaznicu, jer već desetljećima čeka izgradnju iste koja bi se spojila na nikad izgrađeni ostatak autoceste. Kako više od 50 posto zaposlenog sisačkog stanovništva radi u Zagrebu, a živi u Sisku i želi ostati u Sisku, želi se i vratiti kući što prije. Upravo bi nam autocesta to omogućila. Vozeći se iza tegljača punih trupaca, koji prolaze kroz Sisak, treba 25 minuta do spoja s autocestom u Lekeniku. Cesta od Siska do Lekenika na razini je seoskog puta, pa tegljače nemate priliku ni obići.
Zaključno za ovu raspravu, ističem i spomenutu tzv. drvnu industriju. Ogoljavanje banovinskih šuma i izvoz trupaca nije drvna industrija već najbrutalnija eksploatacija drvne građe. Radi toga su nam kroz povijest bili omraženi svi strani/okupacijski vladari hrvatskog povijesnog prostora (sjetimo se samo ekocida Velebita). Trenutno se obronci Zrinske gore ogoljuju do razine da mjestimice šume više niti nema. Također, nema tamo drvne industrije, prerada je skromna i na razini je manufakturne proizvodnje, dok je eksploatacija očita, a što je financijski gubitak i za državu i za lokalno stanovništvo.
Apeliram na elementarno upoznavanje terena i lokalnih prilika prije zaključivanja projekata „revitalizacije“ kojima bi jedina svrha bila opravdanje postojanja subinstitucija.
