Sve dok lokalna vjersko-nacionalna politika Islamske zajednice i SDA, inspirirana ideologijom političkoga islama te determinirana sveopćom platformom i osmišljenom strategijom centara političke moći, vodi ideološko-vjerski rat protiv autohtonoga hrvatsko-katoličkog puka, gradu Jajcu će se oduzeti gotovo svaka mogućnost većega prosperiteta i napretka.
Bošnjački narod je patologiziran činjenicom da nije imao povijesnih čimbenika na osnovu kojih bi stvarao svoju nacionalnu svijest. Jednostavno, gradeći vlastiti vjerski korpus u procesu provođenja islamizacije od XV stoljeća nadalje, muslimani se nisu više mogli identificirati sa nekadašnjom vjerskom, a samim time, i narodnom pripadnošću. S druge strane, oni se nisu mogli u potpunosti identificirati niti sa osmanlijskim osvajačem, jer je to bio tuđinac koji je govorio drugim jezikom i imao sasvim druge običaje i drugu kulturu. Iako je, dakle, u periodu od gotovo četiri stoljeća taj novi (muslimanski) korpus apsorbirao jedan dio osmanske tradicije, njegovo slavensko biće je i dalje činilo (i čini) stup njegova društvenoga bića. Znači, glavna nova odrednica toga dijela slavenskoga naroda je bio islam kao religija. Svaki drugi narodni i vjerski kontinuitet sa srednjovjekovnom bosanskom državom, zapravo, prestaje, a javlja se narodno nedefinirana ali religiozno determinirana zajednica vjernika.
Dakle, islam nije bio (niti jeste) nositelj nacionalnosti. Islam je je nadnacionalna kategorija, sa svim elementima moralne univerzalnosti (kao i sve druge svjetske religije). Stoga, ne postoje turski, arapski ili dr. muslimani, već postoje samo muslimani kao pripadnici vjerskih zajednica.
S druge strane, hrvatsko-katolički puk je itekako imao kontinuitet svoje vjerske i narodne autohtonosti. Srednjovjekovna bosanska država je bila kršćanska država, jer njena povezanost sa Svetom Stolicom nije nikada prestala. Bosanski kraljevi, pogotovu oni koji su se deklarirali kršćanima, te i većina drugih vladara koji su bili dio katoličke ekumene, pripadali su europskom civilizacijskom i kulturološkom krugu. Dakle, iako demografski devastirani, u vrlo teškim egzistencijalnim uvjetima, izloženi ogromnim porezima (npr. posebnim za kršćane u odnosu na pravoslavne, a pogotovu muslimane) i nametima, hrvatsko-katolički narod je uspio opstati. Njegova povijesnost ukorijenjena u bosanskoj srednjovjekovnoj državnosti itekako je uvjetovala opstanak narodne, te kasnije buđenje nacionalne svijesti.
Od esencijalnog je značaja, dakle, za cjelokupnu državnost Bosne krunjenje papinskom krunom posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića. U to vrijeme je to značilo u ondašnjoj Europi potpuno internacionalno priznanje državne suverenosti Bosne. Danas možemo taj pravni čin usporediti npr. sa primitkom jedne države u Ujedinjene narode. Stoga, itekako nas treba čuditi (a, možda i ne, s obzirom od koga dolazi!) ignoriranje ovakvoga povijesnog događaja gdje se, zapravo, internacionalno priznanje bosanske suverenosti svodi na diletantsko i jeftinu analizu „bitke za vjeru pradjedova”.
Isto tako, „začuđuje ujakova zaboravnost ili neinformiranost” da su, prigodom obilježavanja obljetnice kraljeva krunjenja, predstavnici Medžlisa IZ u Jajcu bili zvanično pozvani kako bi ZAJEDNO obilježiti ovaj povijesni događaj naše nam zajedničke domovine, ali se nitko od njih nije odazvao. Naravski, „našemu ujaku” to uopće nije bitno, pa nas i naše susjede svojim ekspertnim i talentiranim insinuacijama „borbe za vjeru pradjedova” trpa zajedno u isti koš.
Na taj način, nadasve, pučkoškolski se pokušava poistovjetiti „napadač i branitelj”. Možda se „naš ujak” nada da mu je to uspjelo?
Crkva Svete Marije u kojoj je priznata suverenost jednoj državi nije samo jedna obična crkva, nego je, iznad svega, neupitni dokaz tj. mjesto na kojemu je (de facto i de jure) utemeljena i internacionalno potvrđena državna i katolička opstojnost Bosne, a ne neko obično mjesto dokazivanja “vlastite veličine u prošlosti”. S druge, pak, strane Crkva Svete Marije je bila i crkva oprosta, što znači da su u Jajce u marijanske dane hodočastili katolici s posebnim vjerskim potrebama (što je za ono vrijeme apsolutno normalno).
Danas Hrvatima-katolicima u BiH nije uopće potrebno nikakvo dokazivanje „vlastite veličine”, to je naš kralj Stjepan Tomašević dokazao papinskom krunom već prije šest stoljeća. Crkvu Svete Marije Hrvati-kršćani ne žele „prisvojiti sebi”, jer je nisu nikome s namjerom (ili u neznanju) dragovoljno dali ili poklonili. Katolicima je ova crkva, koju su predci jajačkih kršćana sagradili, nasilno otuđena. Oni ne mogu prisvajati nešto što nisu nikomu oduzeli ili od nekoga, bez njegova pristanka, stekli. Prisvajati može samo netko, komu nešto niti po ovozemaljskoj pravdi, niti po Božjim zakonima ne pripada. To je, „ujače” PRISVAJANJE!
Možete li politički analitičar „borbe za vjeru pradjedova” navesti bar jedan primjer, gdje su kršćani (pogotovu katolici u BiH) bilo kada u svojoj povijesti, nasilno prisvojili neku džamiju, a njenu munaru pretvorili u zvonik?
U obrnutom slučaju danas postoji tzv. europski fenomen pretvaranja crkava u džamije. Ali, uz apsolutno dopušten pravno-legalni posao, iako ne treba zaboraviti riječi francuskoga književnika Emilea Ciorana: „Francuzi se neće probuditi, dok Notre Dame ne postane džamija”!
Je li itko od Hrvata-katolika u Jajcu neizazvan (planirano ili iz čista mira), po oslobođenju od srpskoga okupatora, dolazio na lokaciju Crkve Svete Marije i provokativno tražio „pravo vlasništva” nad nacionalnim spomenikom uz upriličenje bilo kakve scensko-dekorativne molitve?
Je li krajnje cinično da najviši predstavnici IZ BiH bez čistih namjera i čistoga obraza (iako su se njihovi vjernici i narod bez ijednog ispaljenog metka vratili u Jajce) javno pokazuju (ne uskladivši dušu sa Allahovim principima) da nisu svoji gospodari, nego tuđe sluge i da provokativno moleći u Crkvi Svete Marije ostvaruju samo svoje kratkoročne interese i analogne interese svoje partije?
Rade li takvi vjerski službenici na provođenju konkretno planirane aktivnosti političkoga uništenja hrvatsko-katoličkoga naroda jajačkoga kraja ili ( itekako namjerno, možda, ipak, naivno?) vjeruje jajački egzilant da je ovdje u pitanju samo “borba za vjeru pradjedova”?
Što su trebali učiniti Hrvati-katolici? Jesu li trebali čekati da im se netko smiluje? Jesu li trebali na sve moguće provokacije i graditeljske uzurpacije od strane Medžlisa IZ jednostavno slijegati ramenima ili, pak, čekati da netko od “super ujaka” podigne glas u ime svojih vjernika? Jesu li se Hrvati-katolici povodom najnovijih “islamiziranja javnih površina” trebali žurno obratiti npr. zaštitniku hrvatskih nacionalnih interesa u državnom vrhu gosp. Sejdi Komšiću?
Naravski, „naš ujak” je „znanstveno“ ustvrdio da „nije trebalo dugo čekati na odgovor druge strane”. Jer, da da je „druga strana” čekala na nekoga poput „ujaka” ili gosp. Komšića, onda bi odista čekala Godoa. Došao je naš kardinal (vjerojatno bez „ujakovoga” znanja i odobrenja!) uz nazočnost „nekih fratara”, koji itekako istinski žive sa svojim pukom, te poslao jasnu poruku cijelom svijetu. Egzilant je, vjerojatno, mišljenja da je naš kardinal trebao (bilo mu je, nekako, usput) svratiti i do Medžlisa IZ, te ponizno zatražiti jednu novu Ahdnamu?
Samo jedna osobna i jednostrana patološka interpretacija, „poštovanoga ujaka”, služenja mise zadušnice za kršćanina Stjepana Tomaševića, dade mu za pravo, ustvrditi kako se u navedenom rekvijemu ne radi o „pobožnom sjećanju” i molitvi za dušu jednoga deklariranog katoličkog vjernika, nego o „političkim i vjerskim aspiracijama na krunidbenu Crkvu Svete Marije “.
A, zašto Hrvati katolici imaju (po mišljenju „stručnoga analitičara”) posebice „aspiracije na krunidbenu Crkvu Svete Marije”? Zašto treba imati želju za nečim što je povijesna činjenica? Povijesni izvori uz materijalne dokaze ne mogu se ni od koga „aspirirati”! Povijesni dokazi postoje ili ne postoje!!!
Hrvati jajačke općine su učinili ogromne napore da institucionalno zajedno sa našim susjedima Bošnjacima unaprijede kvalitetu života. Nažalost, višestruke opstrukcije SDA u suradnji sa Islamskom zajednicom u formiranju nove lokalne vlasti, pogotovu posljednje devetomjesečno neprihvaćanje izbornih rezultata iz 2016. god., jasno pokazuje kako i koliko je „teško” spoznati i prihvatiti da u ovome gradu i u ovoj zemlji žive i drugi NARODI.
Sve dok lokalna vjersko-nacionalna politika SDA i Islamske zajednice, inspirirana ideologijom političkoga islama te determinirana sveopćom platformom i osmišljenom strategijom centara političke moći, vodi ideološko-vjerski rat protiv autohtonoga hrvatsko-katoličkog puka, gradu Jajcu će se oduzeti gotovo svaka mogućnost većega prosperiteta i napretka.
Ipak, sve se još može, koliko-toliko, popraviti. Grad Jajce sigurno neće (više) tonuti u “začarane krugove prošlosti”, neće više trunuti u “kulturnoj zapuštenosti i socijalnoj i ekonomskoj besperspektivnosti”, niti se srozavati na “razinu mjesne zajednice i kasabe”. Grad Jajce, a i BiH, neće više “masovno” napuštati njegovi/njeni građani, AKO se, “uvaženi naš ujak” i njemu slični aktivno angažiraju i dadu konkretna rješenja za bolje sutra ovoga grada, ove općine ali i cijele BiH. Neka dođu i neka pomognu jadnomu i obespravljenomu narodu, ovome napaćenom kršćanskom puku, a naravski i našim “komšijama”!
Evo, ne zadugo su lokalni općinski izbori. Eto prigode obračunati se sa „suludim i dugoročno pogubnim politikama”, te ne biti (više) žigosanim „izdajnikom tako osmišljenih politika i vjerskih ideologija”. Političko i moralno prosvjetiteljstvo „našega ujaka” (vjerojatno) će stanovnici jajačke općine znati prepoznati te mu dati potrebnu legitimaciju kako bi inicirao novi „sistem vladavine”, (jer, „netko mora vladati”), koji se ne temelji na „nacionalno-vjerskim iluzijama i zabludama”. U tom slučaju ne gine „ujaku egzilantu”, jednom „normalnom i časnom čovjeku” titula počasnoga građanina uz obligatorni spomenik u Gradskom vrtu.
Autor teksta mag. Zdravko Duvnjak
