Piše: Ivona Šimunović
Potreba za posjedovanjem uvukla se je u sve sfere života, od posjedovanja materijalnih stvari, do posjedovanja ljudi. Da li u slučaju kad poslodavac već kod zapošljavanja uvjetuje ostajanje u poduzeću npr. pet godina, do posjedovanja partnera ili partnerice kad su u pitanju emotivno intimni odnosi , u kojoj je kruna te veze ili braka, rečenica „ Ona je moja, on je moj“.
Spomenula bih i česti poriv za posjedovanjem djece te upravljanjem njihovim životima, kad ta djeca već i postanu punoljetna. Svaki takav roditelj, nije osvijestio činjenicu da darivajući djeci život, nismo s tim kao roditelji dobili i pravo upravljati njihovim životima, te polagati pravo na donošenje odluka kako će oni i što će sa svojim životom jednoga dana kad se odluče otisnuti iz „ obiteljske luke“ u životnu „ pučinu.
Prije deset godina u razgovoru sa jednim Šveđaninom, promatrala sam i slušala sam njegovo čuđenje pristupom i načinom razmišljanja, ljudi kako je on izgovorio „ ah Vi ljudi Balkana, stvarno ste čudaci po nekim pitanjima“. Odlučujete se cijeli život „ biti robovi“ cigli i maltera, zarobljavate se velikim kreditima, da bi posjedovali svoju nekretninu tako da bi susjedi, grad, selo moglo pričati o Vama kako ste uspješni, vrijedni, a vi u ta četiri zida, jedva „ sklapate kraj sa krajem u mjesecu, nemate za druženja sa prijateljima, kulturno obogaćivanje, mnogi nisu izašli iz granica Vaše zemlje, slabo putujete, upoznajte svijet i sve njegove ljepote, mnogi žive pored Muzeja , a u njega ušli nisu, u četiri godine života u Hrvatskoj barem jednom u danu sam čuo muškarca kako prezentira posjedovanje svoje žene. Te polaganje apsolutnih prava na njen život, kako će se ponašati, kakve odluke će donositi, sa kim će se družiti, kakvu frizuru će odabrati itd.
Strašno! Živite cijeli život u odricanju za tu kuću ,stan, pod izgovorom, to je za djecu, a onda vam se dogodi da Vam djeca napuste ne samo dom već i državu . A ta žena, muškarac ode u „ naručje drugoj osobi“ i postotak razvoda, svakim danom vam je sve veći.
U konačnici, čudite se kad promatrate nas Šveđane kad Vam dođemo na more kao umirovljenici, sa punim novčanicima, promatrate nas kako smo veseli, energični, uživamo po vašim restoranima, krstarimo danima vašim morem. I mi smo radili , radimo ali zarađeni novac, gledamo drugačije, partnera ili partnericu podržavamo, prihvaćamo sa svim karakteristika sa kojima nam je osoba došla u život, ne kočimo se u međusobnom življenju. Djecu odgajamo drugačije, odgajamo ih u sposobne ljude, vrijedne i da spoznaju da mogu i bez nas roditelja doći do nečeg svojeg. Kod vas je navika, da nakon završetka već srednje škole, sinu ili kćeri platite vozački ispit, nakon toga kupite vrlo brzo i auto.
Kod nas je pravilo, nakon završetka fakulteta, nagrada je uplaćeni vozački ispit ali ne i kupnja auta, to naša djeca sama trebaju zaraditi i na kraju kod Vas u Hrvatskoj je 80% ljudi u svojem vlasništvu nekretnine,20% u podstanarstvu, kod nas je obrnuto, ali mi smo za razliku od Vas zdravija nacija, pa i sretnija i zadovoljnija…“
Dugo bi trajalo da prepričavam sada cijeli razgovor. Mogu samo reći da me je to potaknulo na preispitivanje i sebe ali i sagledavanje općenito ponašanja ljudi u lijepoj nam našoj.
Potreba za posjedovanjem je poriv za imati kontrolu nad nekim,osjećati se važno, inferiorno puno puta, te hraniti taštinu pa i pojačani Ego. Postali smo Ego nacija!
Veza, brak nije kupoprodajni ugovor. A u današnja vremena sve više brakova na to liči. I onda kad par jačih „ životnih potresa“ između dvije osobe počnu narušavati izgled te „nekretnine-braka“, a temelji nisu kvalitetno izgrađeni, jer se prioritete nije stavljalo na emocije, osobnost, kvalitete, vrline i mane, već na status, materijalno. Kad ta „ nekretnina počne pucati „ prije rušenja, „ put pod noge, svatko svojim putem, spašavaj se „ .
Ili u onom slučaju, „ ja sam te oženio, nosiš moje prezime, bit će kako ja kažem, jer ti si moja“
Svi ovi stavovi i ponašanja donesena su iz djetinjstva, stil, pristup i ponašanja koji smo kao djeca upijali, promatrajući roditelje te ih usvojili. Stilovi koji se generacijski prenose s koljena na koljeno, kao „ kulturna baština“.
Nitko nikoga ne posjeduje, niti itko ima pravo polagati prava na naš život, odluke, izbore. Naravno da je poželjno potruditi se sa partnerom , partnericom uskladiti svoje želje, odluke. Prijeći sa JA na MI. Ako nismo za toleranciju i razumijevanje drugoga, onda nismo ni za život u paru. Poželjno je što prije to osvijestiti i upoznati sebe. Automatski s tim, osvijestili smo nošenje sa odgovornošću kako za svoj tako i za tuđi život.
Pritiscima, potrebom za kontrolom, te posjedovanjem nekoga, prvo trošimo energiju, a drugo sa tim nikoga ne možemo zadržati uz sebe, ako je netko u datom trenutku odlučio otići. Sa svim tim navedenim samo možemo ubrzati odlazak nekoga od nas, povlačenjem djece od roditelja, traženje novoga posla gdje nas se neće već u startu pritiskati i ograničavati.
Većina nas unutar sebe želi slobodu življenja , mnogi žele slobodu, dok uskraćuju slobodu drugome. Posjedovati a nebiti posjedovan. Imati svoj krov nad glavom, ali se ne odricati užitaka pa upadati u zaduživanje . Kontradiktornost misli poriva i djelovanja.
Na kraju rekla bih samo još ovo, ne možete očekivati istinu, ako plasirate laž. Isto tako ne možete očekivati zadovoljstvo i ispunjenost životom, sobom , partnerom i poslom, ako sve to stavite u zidine raznih blokada!
Da li je bolje BITI ili IMATI? Odgovor prepuštam Vama dragi čitatelji!
