Piše: Snježana Nemec
Ljudi su slijepi. Oni se na zemlji orijentiraju čulom opipa. Oni se na ovozemaljskom putu spotiču, padaju i ginu, ili se ponovno dižu i idu dalje, nesigurno se hvatajući za sve što im se nađe na putu. Njihovi pokreti, isprekidani usklici i rečenice, njihovi projekti i planovi traženja puta – to su simboli, grubi, banalni prikazi sumnji i traženja čovječanstva. Neznana sila prekrila je mrakom čovjekov vid i zlobno se podsmjehuje ljudima, ne zatvarajući zavjese iza kojih je skrivena tajna koja ih muči.
Više sile se izruguju nesavršenstvu čovjekove čulne spoznaje. Drama kao slabi zračak svjetla bačen u svijet više tajne. Djelovanje neupitne sudbine svugdje prisutno. Suđeno, nesuđeno u kojoj je razbijaju nade, raspršuju ljudska lukavstva i računi, ginu i najljepši ljubavnici. Samo, u nekim mutnim raspoloženjima spoznaju slijepci prirodu sila koje vladaju oko njih.
Nesigurni koraci kojim kroče simbol su jalove borbe sa prirodom i životom. Njihove oči su utjelovljenje jezika pojmova, jezika koji može izraziti samo ono nevažno u svijetu koji nas okružuje. Sila koja vuče čovječanstvo u svijet vječnih tajni je jedina sila koja pokreće život. Potaknuti tom silom ljudi isprobavaju sve putove i čine im se velikim njihove pobjede. Oni ne znaju da tapkaju u istom mjestu, da je rastojanje između najvećeg istraživača i neznalice ništavno pred višom tajnom, da je drski izazov bačen Nebu i njegovim zagonetkama podjednako jadan i jalov.
I ti smjeli pokušaji, ti zadatci unaprijed osuđeni na propast uskrsnu likove svih bezumnika od Prometeja do Fausta koji se ne mire sa sljepilom čovjeka, i traže od Neba odgovore. Nade i sumnje, hrabrost i malodušje, um i bezumlje, aktivna sila i tupa ravnodušnost – sve se to na kraju slijeva u zbor bezizlaznog očajanja. To je rezultat stoljetnih napora čovječanstva, suvremenog društva koje je zapalo u slijepu ulicu.
I to carstvo tajne je zapravo strašno, jer čovjek vječno živi pod pritiskom straha. „Biti sretan i zadovoljan znači izazivati sudbinu, navlačiti na sebe gnjev bogova“ – tako je učila grčka mudrost. Tako je u svojim knjigama, vraćajući se na tu i danas postojeću filozofiju u svojim dramama opisivao Maurice Maeterlinck.
Maeterlinck postavlja pitanja na koja i danas tražimo odgovore. Pitanja koja su prisilila čovjeka da prizna da je viša sila neprijateljski raspoložena prema nama, da se ruga glasu istine koji je u nama.
Tko je skovao karike onog lanca bijede što je okovao nezaštićenu obitelj? Zašto se oko jednog sve ruši,a drugome sve polazi od ruke, iako je on manje jak, manje pametan, manje aktivan i manje sposoban? Zašto je jednom dana ljubav, dobrota i ljepota, a drugi na svome putu nailazi samo na mržnju, izdaju i zlobu? Zašto nad jednim krovom stalno briše bura a nad drugim neprekidno sja zvjezdano nebo? Zašto je jednom dana genijalnost, zdravlje, bogatstvo, a drugome bijeda, bolest i tupost?
Pitanja na koja se odgovori traže isključivo u vjerovanju u višu silu koja upravlja nama, i u kojoj su čovjekovi napori besplodni. U silu koja stoji nad nama i kojoj su podčinjeni naši ciljevi i težnje. U kojoj čovjek nikad neće spoznati iskonsku tajnu, neće saznati kome je i zašto bilo potrebno da na zemlju „baci“ milijarde bića koja žude za životom, i kojima ostaje samo da žive u vječitom nemiru u kojem približno ili otprilike pogađa ciljeve. Vjerovanje u kojem čovjek na vječno pitanje “kuda” odgovara sa “ne znam”. Pitanja i odgovori prožeti predrasudama koje se grčevito drže za stare moralne vrijednosti, bez snage i svijesti poimanja da se pojavom novih potreba moraju mijenjati te vrijednosti.
Pitanja koja mogu i nude drugačije odgovore. Odgovori koji govore da Maeterlinckova pitanja mogu biti i krivo postavljenja, jer materijalista bi se pozvao na konkurenciju koja je na čelo društva dovela, najjače, najaktivnije i najsposobnije. “Jaki” su se odavno postavili, još od kada su svima oči bile zamrljane pijeskom, i sada vladaju, promatraju krik čovječanstva koje polako spoznaje da je prevareno.
Odgovore u kojem čovjek proučava zakone razvoja života, usvaja te iste zakone, usmjerava svoj vlastiti život i postaje svjestan da nije igračka u rukama sile, već tvorac života koji ovdje na zemlji ima puno toga za učiniti. Koji razumije i strah od nesigurnosti i sumnjičavosti koji proizlazi iz neshvaćanja zakona života. Svijesti o vlastitoj bespomoćnosti pred tim zakonima koja dovodi do očaja, jer se našao u vlasti sila koje ga plaše, i sa kojima nije u stanju izaći na kraj. Koji razumije uzroke nesklada.
Pomiriti staro i novo. Vjeru i znanost, mističnu pravednost sa socijalnom pravdom. Odbaciti sa sebe okove starih “duhova” i pokušati shvatiti smisao povijesnog procesa, znanost koja je zahvatila mnoge zakone koji su djelovali i djeluju tijekom razvoja ljudskog društva.
