Morbidno je uspoređivati

Piše: Hotimir Oberman

Morbidno je uspoređivati i stavljati usklik „Za Dom spremni!“ i četničke oznake i zakletve iz
Drugog svjetskog rata pod isti nazivnik iz jednostavnog razloga: nastali su iz sasvim različitih
ideoloških pobuda i u drugo vrijeme. Ali, moramo krenuti od početka.

Iz „Spirale zla“ gospodina Damira Borovčaka vidimo da su velikosrpski ideolozi već 1902.
godine osnovali četničku organizaciju registriranu u Beogradu, a Hrvatima poslali jasnu
poruku o ratu do istrebljenja „vas ili nas“, kako su objavili u Zagrebu u listu „Srbobran“. I od
tada – u sigurnoj zaleđini –„vuku konce“ svih napada na Hrvate. Dakle: četnici (ne treba ih
miješati sa četnicima iz Balkanskih ratova) su osnovani u drugoj državi s ciljem uništenja
Hrvatskog naroda. Ustaša još nije bilo.

Prvog (dana) prosinca 1918. g. donesen je akt o Državi Srba, Hrvata i Slovenaca, a već 5.
prosinca iste godine dolazi u Zagrebu do pokolja domobrana i građana, koji su mirno
prosvjedovali protiv pripajanja Hrvatske kraljevini SHS.
Da usporedimo: Hrvati su „Za Dom spremni“ uveli 1929. sa ciljem borbe protiv
Aleksandrove diktature, koja je uvodila zabrane, koje su u međunarodnoj klasifikaciji
definirane kao genocid. Nema pisanog dokumenta da je „Za Dom spremni!“ u tom obliku
korišten prije 1941. god.

Četnici su osnovani u drugoj državi s ciljem uništenja Hrvatskog naroda. Svoje su namjere
jasno objavili u listu „Srbobran“ kao rat protiv Hrvata „do istrebljenja nas ili vas“ To je
jasna najava genocida. Ustaša još nije bilo..
Genocid je počeo odmah, a najbrutalnije – za Hrvate tragične – 1928. godine. Na najbolniji
način potvrđuje Radićevu izreku: „Zalutali kao guske u magli“: zastupnik Srpske radikalne
stranke, četnik Puniša Račić u Narodnoj skupštini u Beogradu sa govornice – siguran da ne će
odgovarati za to nedjelo – puca iz vojnog pištolja na Hrvatske zastupnike i ubija Pavla Radića i
Đuru Basaričeka, a Stjepana Radića teško ranjava. Od posljedica ranjavanja Stjepan Radić je
umro u Zagrebu 8. kolovoza iste godine. Zastupnici Ivan Pernar i Ivan Granđa su ranjeni.
Puniša Račić je osuđen na 20 godina zatvora. Za izdržavanje kazne imao je na raspolaganju
cijeli kat vile izvan zatvorskog kruga. Dobio je takve privilegije i pogodnosti, koje mu je
mogao samo kralj dati (prema mišljenju gospodina Zvonimira Kulundžića izraženom u knjizi
„Politika i korupcija u Kraljevskoj Jugoslaviji“). Kralj Aleksandar ukida Hrvatima pravo na
zastavu, grb i jezik. Uvodi princip jedna država, jedan kralj, jedan narod. A to je za Hrvate (i
Makedonce i Albance i Crnogorce, koji su već „ukinuti“ samim nazivom države SHS) genocid.
Takva politika ima obilježja fašizma, pa je i nazivamo „monarhofašizmom“, a mladi Hrvati uz
poklik „za Dom spremni“ odlaze u emigraciju odakle će se pripremati i boriti protiv genocida.
To je dvadeset i deveta godina prošlog stoljeća i još nema ni u primisli ni Hitlera ni nacizma.
„Za Dom spremni“: Tri riječi, dvanaest slova, a toliko mnogo ljubavi prema svom narodu i
toliko spremnosti na žrtvu utkano u njih.

To se komunistima nije sviđalo, jer remeti njihove
planove s komunističkom revolucijom, a što je to značilo u to vrijeme, najbolje će nam
posvjedočiti komunist, Španjolski borac, partizanski komandant Marko Orešković.
"Uzmimo slučaj sa Čorcima. Hrvatski seljaci dobrovoljno su odložili i predali oružje
partizanima i bratski ih dočekali očekujući bratsko razumijevanje sa strane naših
partizana, no, međutim, našli su se neki neodgovorni elementi u našim redovima, koji su
naknadno zašli kroz selo i revolverima terorisali mirne seljake i žene, što je svakako,
usljed opasnosti po život, natjeralo stanovništvo da napusti selo i pobjegne u šumu
tražeći ponovo oružje od ustaša da bi branilo goli život. Bilo je i takvih slučajeva, da čak

neki elementi iz naše sredine vrše nasilje nad ženama, a bilo je slučajeva gdje su klane
žene, djeca i sve što se zateklo u kući. Nije potrebno da obrazlažemo kakve su posljedice
ovakvog rada. U ovom slučaju mi se ni po čem ne razlikujemo od ustaške horde, iako
smo se digli na oružje da izvojujemo častan i slobodan život za sve poštene Srbe, Hrvate,
Slovence, muslimane itd."

Gore: isječak iz njegovog pisma Vrhovnoj komandi i Centralnom komitetu!
Marka Oreškovića su nakon tog pisma ubila tri partizana, tri Srbina, tri komunista, tri četnika
(koji su se infiltrirali u naše redove – prema službenom objašnjenju). Da li netko može misliti,
da se ta trojka našla slučajno i nešto joj se na Marku nije sviđalo, pa su ga zaklali i bacili u
jamu? Moje je mišljenje, da je ta trojka organizirana od velikosrpskih ideologa, koji su već
najavili Hrvatima „rat do istrebljenja“, a Marko je ubijen samo zato, što je iznio tvrdnju, da
Hrvati imaju pravo naoružati se i „braniti goli život.“ A Marka su nazivali „Majkom Srpskog
naroda“ i “Još bi mnoga zaplakala (srpska) majka, da nam nije Oreškovića Marka!“

U Kutini 1951. godine upoznao sam i sprijateljio se s jednom obitelji iz tih krajeva, pa su mi
ispričali zašto su pobjegli u Hrvatsku: u njihovom selu se proširio glas: „Dolaze četnici, kolju
Hrvate.“ Sklonili su se kod susjede Srpkinje, koja je isto imala četvero djece. Djecu su
pomiješali, da se igraju, a roditelji su se sakrili na tavan. Ulazi četnik: „Ljubo, to nisu sve tvoja
djeca, odvoji svoju djecu inače ću ih sve poklati!“ Roditelji se spremaju da skoče s tavana, pa
makar i u smrt, a Ljuba uvjerava četnika, da su djeca njena i bratova, neka se ne usudi dirati
ih. Uto se čuju pucnji pušaka, a četnik procijedi: „Ustaše! Razdvoji djecu! Vratiti ću se. Ako ih
ne razdvojiš, sve ću ih poklati!“ Da nije bilo ustaša, ovo bi bila tragična priča nikada
neispričana. Zašto sam ispričao ovu priču? Ova Srpkinja Ljuba je bila Za dom spremna: nije
dopustila nikakvom diktatoru, da u njenom domu ugrožava njene prijatelje, da se šepuri u
njenom domu i prijeti. Koliko će proći vremena, da se opet uspostavi takvo povjerenje?
Neotuđivo je pravo svakog naroda, da brani svoju domovinu, da uvijek bude spreman braniti
svoj narod i svoju Domovinu i da tu svoju spremnost javno izražava. Nema većeg apsurda,
nego tražiti od Hrvatskog Sabora, da Hrvatskom narodu zabrani tu svoju spremnost javno
izražavati. Naše oružane snage moraju biti spremne za svaku međunarodnu aktivnost, mogu
biti „za Afganistan spremni“, ali ne smiju biti „za Domovinu spremni“. Potajno možda smiju,
ali javno ne smiju! (Kad bi se usvojio predlagani zakon.)

U četvrtak 24. 04. 2021. u emisiji „Otvoreno“ gosp. Goldstein Je ispričao, da je bio iz
znatiželje s pok. ocem na komemoraciji u Bleiburgu. Samo iz znatiželje, bez imalo sažaljenja
prema žrtvama. Rekao bih samo: „Tko nema sažaljenja prema žrtvama drugih naroda, nema
sućuti prema nikome. Ima samo mržnju!“ Ne bi od Boga tražio, poput Abrahama, da ih
poštedi, ako je među njima makar samo deset pravednih. Vjerojatno bi tražio (sudeći po
izrazu lica i načinu izražavanja):“Uništi ih!“ (Makar ih bilo i 90% pravednih).
Donošenjem Ustava SFRJ iz 1974. godine povećana su prava Republika. A povećana je i
autonomija Pokrajina. Nakon Titove smrti (04. 05. 1980. god.), Republike, nezadovoljne
svojim položajem u Zajednici, a uvođenjem višestranačja, počele su se osamostaljivati i
uvoditi demokraciju, a Srbiji nije odgovarala mogućnost gubitka svog dotadašnjeg
privilegiranog položaja u centraliziranoj državi, pa je 1986. godine SANU (Srpska akademija
nauka i umetnosti) izradila Memorandum o ugroženosti Srba gdje su manjina. To je početak
političkih priprema velikosrpske agresije na Hrvatsku. Plan je bio po uzoru na Nacističku
Njemačku, koja je 1938. g. prisvojila Minhenskim sporazumom Sudetsko područje, koje je
pripadalo Češkoj. Zahvaljujući politici „popuštanja“, da ne dođe do rata, velike sile: Francuska
i Velika Britanija, pristale su na sporazum s Njemačkom, a potom je bila prisiljena i Češka , da
mirno otpusti Sudete Njemačkoj. Tako se nadala i „SANU“ pripajanju dijelova Hrvatske, ako
politički dobro pripreme uvjete. Sve su uradili: i razoružali hrvatsku obranu, i podigli ustanak
s velikosrpskim motivom, i JNA pretvarali u srpsku vojsku, i pokušali zračnim atentatom na
hrvatsko vodstvo obezglaviti hrvatsku obranu, ali nisu uspjeli!

To je bio jedan sasvim drugi rat. Hrvati su se borili zajedno s nacionalnim manjinama protiv
Velikosrpske agresije, koja je imala sva obilježja nacizma, pa je možemo zvati i „Velikosrpska
nacistička agresija,“ a obranu nazivamo „Domovinski Rat“. Možemo reći, da je to ime i
prezime tog obrambenog rata i zato riječ Rat pišemo velikim početnim slovom R, a i riječ Rat
ima drugačiju definiciju, koja se u veliko razlikuje od pojma riječi rat.
Velikosrpska agresija je nastavak prijetnje Velikosrpskih ideologa iznesene u Srpskom
književnom listu još 1902. godine i prenesene u Zgrebu u listu „Srbobran“: „Rat do istrage
(istrebljenja) nas ili vas!“ Srbi u Hrvatskoj, koji su se opredijelili za obranu Hrvatske i njihovi
istomišljenici, mogu slobodno zajedno s Teslom reći: “Ponosni smo na svoju Hrvatsku
Domovinu i na svoju Srpsku narodnost.“ A Hrvati i drugi ne trebaju koristiti izraz „Srpska
agresija“, jer bi time uključivali sve Srbe u agresore i tako vrijeđali one, koji su bili protivnici
„Velikosrpske agresije“i opredijelili se da brane Hrvatsku Domovinu.

S obzirom na istovremenost „Velikosrpske agresije“ i „Domovinskog Rata“, a riječ rat je
pisana malim slovom r, često je dolazilo (i zadržalo se) do zamjene subjekata pojedinog
činjenja, pa tako imamo izjavu predstavnika jednoga sela sa Slovačkom većinom. On je
opisivao idilu u tom selu i nastavio: “Onda je došao rat, ovaj naš Domovinski…..“ , a zapravo
je došla „Velikosrpska agresija“ i nestalo je idile. „Domovinski Rat“ je spašavao što se spasiti,
moglo, a „Velikosrpska agresija“ je uništavala svaku idilu i nosila neizvjesnost, strah, smrt ….
Koliko puta smo čuli: „Naša crkva je srušena u Domovinskom ratu“, a vidjeli smo svojim
očima na TV ekranima, kako oficir JNA gađa, i uz pljesak prisutnih, pogađa i ruši Sarvašku
crkvu?
Na upit voditeljice HRT-a, jedan naš general je odgovorio: „Pa, u „Domovinskom ratu“ je
srušeno preko tisuću naselja“, a u pogledu mu se moglo pročitati: „Što ja to govorim? Pa
„Velikosrpska agresija“ je rušila naselja“. Ista voditeljica je upitala gospođu Hartmann: „Zašto
se tako malo govori o tolikim silovanjima u Domovinskom ratu?“ Gospođa Hartmann je
izbjegla razgovarati o toj temi, jer joj nije bilo jasno otkuda sad Hrvati govore o silovanjima u
„Domovinskom Ratu“. Do sada joj je bilo poznato samo za silovanja u „Velikosrpskoj
agresiji“. (Razlika je u poimanju „Domovinski rat“ ili „Domovinski Rat“. U izgovaranju se ne
vidi razlika.)

Urednica jednog našeg „Portala“, ne tako davno, govorila je o muškarcima iz Vukovara, koji
su bili silovatelji u „Domovinskom ratu“ i nekažnjeni slobodno šeću gradom i susreću se sa
svojim žrtvama gledajući ih s posprdnim osmijehom i s prijezirom, a one ponovno osjećaju
sram i doživljavaju svu nelagodu iz tog njihovog prijašnjeg „susreta“. Tom njenom zahtjevu
pridružio se i naš poznati kolumnist. Ti silovatelji su Vukovarci, dostupni su Hrvatskom
Pravosuđu i zaslužuju najstrožu kaznu, ali, djelo su počinili kao agresori, pripadnici
„Velikosrpske agresije,“ a ne „Domovinskog Rata“.
U nas su u uporabi konstrukcije: „Žrtve komunizma“ i „Žrtve fašizma“ sa značenjem:
komunizam (fašizam) je svojom vojnom i policijskom silom uništavao ljudske živote, ljudsko
zdravlje i materijalna dobra nevinih civila, koji su žrtve komunizma (fašizma). Kako se u tom
društvu može tumačiti novi pojam: „Žrtve Domovinskog rata“? Pomoć nama nesklonih

prevoditelja može nam učiniti veliku štetu. To su žrtve „Velikosrpske agresije“, pripadnici
Hrvatskog naroda i nacionalnih manjina, koji su pružali otpor „Velikosrpskoj agresiji“ ili se na
neki drugi način našli na putu agresoru, te ih je agresor mučio, ranjavao, ubijao i zakapao na
nepoznatim mjestima.

Ustaše su već na početku svoje vladavine poništili pravo značenje odabranog pozdrava „Za
dom spremni!“ Ako se sjećate, negdje na početku ovog uratka govorio sam o gospođi Ljubi i
o njenom postupanju prema četniku, koji je upao u njenu kuću: odrješito mu je rekla, da se
gubi iz njenog doma, nema tu što raditi. E, takav odgovor Nijemcima bio bi odgovarajući
pozdravu „Za dom spremni“, ali, prema prilikama, nerazuman. Englezi i Francuzi su se
povukli, a Česi su im dozvolili, da se mirno ušetaju u češki dio Sudeta. A naši susjedi Srbi?
Kralj je pobjegao u Englesku, a nova, Nedićeva vlada je prihvatila njemačke rasne zakone, a
već u kolovozu 1942. Nedić telefonira u Berlin, da je Srbija „Juden frei. Na Beogradskom
sajmištu s okolicom ubijeno je oko 70.000 ljudi: Židova oko 40.000. Roma blizu 30.000 i
nešto Srba-partizana. Brojevi su približni. Bilo bi lijepo od srpske vlade, da na tom mjestu
sagradi nešto više od obične ploče, pa da se – uz točne brojeve žrtava – i na tom mjestu
održavaju komemoracije. Ovako im komemoracija u Jasenovcu služi samo za izmišljanje
novih brojeva i širenje mržnje, pa mi ne preostaje drugo. nego predložiti našem Saboru, da
zabrani dolazak na komemoracije predstavnicima država u kojima je postojao Holokaust, a
nemaju odgovarajući objekt sjećanja. Njihovo prisustvovanje komemoracijama samo je
hipokrizija. Kad bi imali odgovarajući objekt sjećanja, mogla bi i naša delegacija (na poziv)
sudjelovati i tako produbljivati međusobno razumijevanje. Pogotovo, kad bi bilo obilježeno
sjećanje i na sve žrtve Hrvata, koje su četnici poklali diljem Jugoslavije. Tako bismo se mogli
sjećati i Marka Oreškovića i Ivana Gorana Kovačića i mnoštva drugih ne nabrojanih. Tada su
muslimani bili Hrvati muslimanske vjere, pa je na Bleiburškoj ploči sjećanja utisnut i
muslimanski vjerski simbol, a u njihovoj domovini Bosni i Hercegovini klali su ih srpski četnici
. Opise tih zala priuštili su nam povjesničari (Gospodin Jareb i drugi) ni ne opominjući nas, da
prije čitanja uzmemo jako sredstvo za smirenje, jer, inače, nećemo imati miran san. Imalo bi
se mnogo toga za naći u „Srpskoj kući sjećanja na žrtve – ne ponovilo se!“
„Za Dom spremni“: Tri riječi, dvanaest slova, a toliko mnogo ljubavi prema svom narodu i
Domovini, toliko spremnosti na žrtvu utkano u njih. Pročitajmo našu Himnu:
Lijepa naša Domovino,
Oj junačka zemljo mila,
Stare slave djedovino
Da bi vazda sretna bila!
Mila kano si nam slavna,
Mila si nam Ti jedina.
Mila kuda si nam ravna,
Mila si nam Ti jedina.
Teci Dravo, Savo, teci,
Nit Ti Dunav silu gubi.
Sinje more svijetu reci,
Da svoj narod Hrvat ljubi,

Dok mu njive sunce grije
Dok mu hrašće bura vije,
Dok mu žive sunce grije!
Dok mu mrtve grobak krije,
Kad slušate ili čitate ovu pjesmu, da li imate isti osjećaj kao i ja: Trnci vam prolaze tijelom, u
grudima vam nekakva napetost, nekakav čudan osjećaj sreće, a u mislima tražite neko svoje
mjesto u toj ljepoti? Nije to mjesto negdje drugdje, ono je ovdje. I želja, da svi na tom svom
mjestu ne gledamo jedni druge preko „nišana“, nego, da svatko na tom svom mjestu učini,
ono što mu je dužnost, pa da nam svima bude još ljepše živjeti u našoj lijepoj. Ako je tako,
onda znate što znači biti „Za dom spreman!“ Ako netko s tom tvrdnjom čini drugome zlo, zlo
je u njemu, NISU RIJEČI KRIVE!

Sad, kad se sjećamo prisege „Za dom spremni“, sjećamo se ponašanja naših hrabrih
„Hrvatskih obrambenih snaga“, koje su na svakom polju pokazale visoko ratničko poštenje,
pa još, kad s tim usporedimo četničko, nacističko divljanje po Vukovaru, (koji je simbol svih
počinjenih zala svugdje, gdje je stupila četnička noga. Mene posebno zanima sudbina
djevojčice iz Škabrnje, kojoj je život spasio vojnik Mitrović i to opisao u „raportu“.). I, dok su
naši zarobljeni civili i branitelji Vukovara prošli svoju „Kalvariju“ na Ovčari i po logorima u
Srbiji, naši Branitelji, pod zapovjedništvom generala Stipetića, dozvoljavaju zarobljenoj
srpskoj vojsci i civilima, koji žele, slobodan prolaz u Srbiju. Naoružanje i vojnu opremu, (koja
je, i tako, kupljena našim novcem u SFRJ), morali su ostaviti. Nikakvih logora, nikakve presije!
Dobro, da naivni civili, koji su vjerovali u „propagandu“ Velikosrpskih političara o „hrvatskoj
genocidnosti“, nisu pomrli od čuđenja, kako to, da mogu slobodno ići? Dobro, jer bi nas još
optužili, da smo krivi za te smrti!

Razumijem one, koji traže zabranu „Za dom spremni“. Oni, toliko frustrirani svojim ne
sudjelovanjem u „Domovinskom Ratu“ i strahom za svoje pozicije. Kad misle, da su svojom
veličinom dosegli „vrata Raja“, tu, iznad te umišljene veličine, nalaze Branitelje, pa i one, koji
su se tu našli izgovarajući ponosno i hrabro svoju prisegu „Za Dom spremni“, oslobađajući je
svake primisli, da je fašistička, jer je korištena u borbi protiv „nacističke velikosrpske
agresije“.