Piše: Dr. Željko Holjevac
Nedavno su migranti probili policijski kordon na granici između Hrvatske i susjedne Bosne i Hercegovine kako bi krenuli prema Hrvatskoj. Dolazi zima pa migranti žele što prije otići iz zapadne Bosne zbog loših uvjeta smještaja.
Ima ih iz ratom pogođene Sirije, ali i iz Iraka, Pakistana i dr. Nemaju dokumenata, ali imaju novac, mobitele i sl. Ne odustaju od ulaska u Hrvatsku pa su kamenjem zasuli granične policajce koji su uzvratili suzavcem.
Ne zna se pouzdano koliko je migranata planinskim putevima zapravo ušlo u Hrvatsku. „Ima ih jako puno, k’o mrava“, slikovito kažu neki mještani u plitvičkom kraju. Dok se ne zna hoće li u Hrvatskoj biti prihvatnih centara za migrante i hoće li se za to možda tražiti europski novac, migranti noću prelaze Kupu, a šverceri ih ostavljaju u Gorskom kotaru pa očajni ljudi lutaju šumama na putu prema Zapadu.
Najnovije vijesti kažu da su kod Široke Kule rastegnuli velike šatore usred šume i da su provalili u nekoliko kuća za odmor na riječkom području sklanjajući se od kiše. U Brinju je odlučeno da se zbog sigurnosti ljudi i imovine ostavi javna rasvjeta da gori čitavu noć.
Dok jedni govore da nas migranti ne mogu ugroziti jer ionako ne žele ostati u Hrvatskoj, a policija upozorava da se šire i lažne vijesti o njima, drugi tumače da se migracije nikada ne događaju slučajno i da se stanovništvo koje nestaje popunjava nekim drugim stanovništvom. Uz to se stječe dojam da je Hrvatskoj namijenjena uloga graničnog stražara koji će kao u doba Vojne krajine odrađivati policijski posao za ostale europske zemlje koje sve manje žele prihvaćati nove doseljenike, a mađarski premijer Viktor Orban govori na radiju da netko tko želi negdje živjeti mora imati suglasnost te države i njezinih građana.
Ovih dana je demograf Marin Strmota izjavio da su migranti i demografija povijesni izazov opstanka Hrvatske. Dok se prazni Slavonija, izbjeglice i migranti su već više od tri godine pred vratima Europe. Sve to pomalo podsjeća na davna iseljavanja domaćeg stanovništva i doseljavanja vlaških i drugih prebjega pred turskom invazijom, kada su se hrvatski povijesni prostori našli na tromeđi Habsburške Monarhije, Osmanskoga Carstva i Mletačke Republike. Iako se te dvije situacije mogu samo uvjetno uspoređivati, više kao ilustracija nego kao bilo kakav putokaz, one su poučne imamo li na umu da je povijest učiteljica života.
Sredinom 16. stoljeća zadobile su selidbe hrvatskoga stanovništva pred turskom navalom velike razmjere. Središnje područje naseljavanja hrvatskih bjegunaca i planskih preseljenika bila je zapadna Ugarska, Donja Austrija i Moravska. Staleži u Donjoj Austriji tražili su 1572. od cara da zabrani hrvatsko useljavanje, naloži zemljoposjednicima da hrvatske naseljenike zamijene s njemačkima i pazi da se Hrvate ne pušta na odgovorne položaje.
Maksimilijan II. je odgovorio da bi se o njemu kao caru loše govorilo kad vlastitim podanicima, koji su zbog svoje kršćanske vjere protjerani iz domovine, ne bi u svojim zemljama nudio utočište i to „pogotovo stoga što oni svojim radom ne štete zemlji, nego je vjerno pomažu izgrađivati“.
Donekle slično, ali kulturološki drukčije, bilo je s doseljavanjem pravoslavnih Vlaha na područje Vojne krajine u Hrvatskoj. Među njima je bilo i Srba iz stare Srbije, iako svi Vlasi nisu bili Srbi jer su se i u Dušanovu zakoniku iz 14. stoljeća oni razlikovali od Srba.
Ferdinand II. je 1630. izdao Vlaške statute kojima je dao samoupravu Vlasima između Save i Drave, izuzevši ih ispod vlasti Hrvatskoga sabora i bana. Učinio je to bez obzira na to što je hrvatsko plemstvo nastojalo ishoditi kod vladara da odmah sazove posebno povjerenstvo, koje je bilo odgođeno, tvrdeći da bi svako daljnje odgađanje bilo od velike štete zbog nasilja koja su činili Vlasi.
„Oni pljačkaju, razaraju i pale kuće, a stanovnike progone, napadaju i ranjavaju“, tvrdili su hrvatski plemići tražeći od kralja da vrati otete posjede njihovim vlasnicima. Navikli na neobuzdan život nomadskih stočara, Vlasi se nisu priklanjali običajima i zakonima zemlje u koju su došli. Kad je neki harambaša Dragić naselio 1679. u brinjskom kraju, osobito u Stajnici, nešto Vlaha, pograbili su susjedni Brinjaci puške, suprotstavljajući se silom tome naseljavanju.
Na kraju su hrvatski staleži ispali dvostruki gubitnici: ne samo zato što nisu dobili naknadu za otetu zemlju, nego i zato što su izgubili političku borbu za Vojnu krajinu koja je postupno odvojena od Hrvatske.
Treba dakle biti otvoren prema drugima, ali treba pritom voditi računa o svojim interesima i vlastitoj budućnosti.
