Piše: doc.dr.sc. Vlatka Vukelić
Prije svega, apsurdno je što se Zoran Milanović uopće kandidirao za ikoju političku funkciju u Hrvatskoj, nakon niza onih suludih nebuloza kojima je izvrgnuo “građane i građanke” Hrvatske tijekom svog predugog premijerskog mandata. Apsurdnije od toga je činjenica da se isti kandidira za mjesto predsjednika iste te države koju je nizom katastrofalnih zakonskih rješenja skoro zavio u crno.
Predsjednička funkcija je vrlo vidljiva politička funkcija. Možda nije odlučujuća, ali je nadahnjujuća, inspirativna, može utjecati na globalne političke trendove, društveno mnijenje i slično. Sama pomisao na to da bi Milanović kao predsjednik RH mogao započeti s inicijativom, primjerice, regionalnog okupljanja po ključu “tko nas bre zavadi”, u meni izaziva iskrenu jezu. Ne zato što mrzim ikoga iz neke naše političke prošlosti, već stoga što bilateralne i diplomatske odnose s nekima tek treba jasno definirati, jer su tek sada nastali uvjeti za to.
Kada govorimo o kandidacijskim programima, Milanovićev zapravo nismo vidjeli, no dovoljno je sjetiti se svega onoga što je izvodio s pozicije premijera, jer to je njegova osnovna politička legitimacija.
Škorini glasači jesu revoltirani, možda se osjećamo i izigranima, razočaranima, i to su snažni pokretači za promjene na lokalnim razinama ili na nadolazećim parlamentarnim izborima. Očito će biti opcija i osobno me to veseli. No danas, danas moramo biti mudri i staloženi. Aktualna predsjednica ima svoje mane, ali nije učinila tolike greške da bismo sami sebe kaznili s 5 godina Milanovića! Ona je možda najviše razočarala nedovoljnim činjenjem, ali ne i činjenjem političkih katastrofa. S druge strane, upravo to ćemo dobiti bude li nam Milanović šef na Pantovčaku.
Osobno ljude ne gledam kroz članstvo u stranci, politika me obilježila i u moj život donijela mnogo negativnih emocija. Ne sviđa mi se trenutna politička partijska realnost: dualnost, i oduševljena sam trećom opcijom. Međutim, 5.1. ipak ne biramo između 3 kandidata. Samo ih je dvoje. Izaberimo kandidata koji može biti i melankoličan i raspjevan, ali suvisao u ideji Hrvatske. Alternativa je politički, društveni i svjetonazorski kaor i produžetak života neokomunističke radikalne scene koja je konačno nakon dugih 30 godina pokazala posustajanje. Barem podržimo svojim glasom taj trend.
Imidže Milanovića i Kolinde Grabar Kitarović stvaraju mediji i tzv. analitičari javnog mnijenja, koji tradicionalno nisu skloni ikojim domoljubnim opcijama. Nekim čudom Milanovića se uopće ne detektira na osobnoj razini, nema komentara o tome je li zgodan ili nije, debeli ili mršav, gdje se i kako hrani i vježba li, ima li psa ili mačku….oko njega je zatvoren informacijski krug. Nemojmo same sebe osuditi na otkrivanje ovih istina idućih 5 godina, jer od toga bi mogla postati samo lijepa predsjednička uspomena.
