Piše: Dražen Prša
Martina Dalić je priznala da je pisala Lex Agrokor. Potpredsjednica Vlade i ministrica gospodarstva, malog i srednjeg poduzetništva i obrta, uz povremeni osjećaj nervoze koji istrese pred javnosti čvrsto stoji iza svojih riječi.
Ona čvrsto i bezuvjetno podržava i ostale aktere s naglaskom na premijera Plenkovića. Njena podrška je vidna i oko toga se nema što raspravljati. Ono što je predmet rasprave je pitanje zašto to radi.
Radi li se o tome da Dalićka stvarno vjeruje u svu tu bezuvjetnost podrške i da sva ta bezuvjetnost zapravo ničim nije uvjetovana. Radi li se možda o tome da je Dalićka, poput mnogih danas samo društveni kameleon koje je sustav tako lijepo iznjedrio pa upražnjava „sustav ekonomije žetona“ ili uvlačenja u onaj dio tijela koji nećemo ipak spomenuti.
Ili je možda sva ta bezuvjetnost koju pokazuje zapravo uvjetovana osobnim interesima. Ili možda štiteći druge tako štiti i samu sebe. Ovo je ona situacija kada si postavljaš pitanja, a odgovora nema, jer sve je obavijeno nejasnoćama a tada, valjda i obmanama koje ovakvi pojedinci i skupine plasiraju preko medija i zlorabe taj isti medijski prostor.
Zdravom čovjeku neprihvatljive, da ne kažem bolesne želje takvih, psihološkom se projekcijom prenose na nas same, i u konačnici nesvjesno postaju naša svrha života i ostvarivanje njihovih ambicija.
Ovo je situacija u kojoj Dalić i ostali pokazuju da ljudski odnosi sve više postaju klopka i nepojmljiva hijerarhija, u kojoj kao da svakome valja pronaći svoje mjesto. Netko mora biti ispod, netko iznad tebe. Taj ‘društveni strukturalizam’ sve više guši i njihovo “ja” uvijek se promiče na štetu drugoga. Na nas same.
Jesu li potpredsjednica Vlade i ostali akteri Lex Agrokora otišli predaleko u onome što zastupaju i one koje podržavaju ostaje za vidjeti….
