Obilježavajući mjesta pijeteta hrvatskih postrojbi tijekom Prvoga svjetskog rata uz svesrdnu pomoć veleposlanstva RH u Poljskoj, predstavnici HVIDR-e NZI-NZZ i vojni povjesničari sa hrvatske strane, u suradnji s domaćinom, poljskom općinom Greboszow održali su komemoraciju poginulim hrvatskim vojnicima sahranjenim na vojnom groblju u selu Ujsczie Jezuickie. Ovom je prilikom otkriven pano u znak sjećanja na poginule hrvatske vojnike tijekom 1915. godine, osobito 130 pripadnika 31. lovačke bojne iz Zagreba. Ujedno je pokrenuta inicijativa o uspostavi prijateljskih odnosa između Grada Dugog Sela i domaćina Općine Greboszow, sve u cilju stvaranja kulture sjećanja na velike žrtve Prvoga svjetskog rata.
Komemoracija je počela svetom misom na kojoj se veleposlanik Tomislav Vidošević zahvalio svim sudionicima s poljske strane na svesrdnoj pomoći i radu kako bi se ovaj projekt doveo do kraja. Nakon toga, zaprežnim kočijama i konjima, sudionici komemoracije su u koloni preveženi do samoga groblja. Na groblju je održana komemoracija na kojoj su sudjelovali predstavnici gradova, općina, parlamenta, vojske, civilne zaštite i vatrogasci. Nakon toga otvoren je pano čime je zatvoren šestogodišnji rad na pronalaženju, obnovi i postavljanju novih spomenika i spomen ploča na sve masovne grobnice poginulih hrvatskih vojnika na istočnom bojištu – Galiciji (bojišnica od Poljske do Ukrajine).
Glavni pokretači ovih aktivnosti su dva umirovljena pukovnika Nikola Tominac zamjenik gradonačelnika Dugog Sela i Valentino Rajković koji su istražili ove ratne događaje i organizirali veliku logističku potporu od strane Ministarstva kulture, Ministarstva hrvatskih branitelja, Grada Zagreba i Hrvatske elektroprivrede da se ovo i još neka vojna groblja dostojno obilježe sa hrvatske strane. Svi prisutni hrvatski predstavnici bili su posebno ponosni što je orkestar poljske vojske izveo hrvatsku himnu i nakon sto godina odao počast hrvatskim vojnicima koji su sve to vrijeme bili zaboravljeni od matične države. Iznimno naporan višegodišnji rad hrvatske strane urodio je plodom. Obilježeno je mjesto hrvatskog pijeteta koje će u budućnosti biti mjesto okupljanja i evociranja na teška stradanja hrvatskih vojnika u Prvome svjetskom ratu. Svima je bilo žao što svečanom činu nisu bili prisutni hrvatski vojnici u sklopu mirovne misije u Poljskoj (ili Litvi) ali zbog Korona krize to nije bilo moguće organizirati.
Što se dogodilo prije stotinjak godina na mjestu Ujsczie Jezuickie?
Prošlo je više od stotinu godina od kada je iz gotovo svake hrvatske obitelji netko otišao u Prvi svjetski rat. Mnogi se nisu vratili, ostali su ležati na bojišnicama u dalekim zemljama, a da im se ni danas za grob ne zna. Brojne sudbine naših vojnika ostale su dio obiteljske intime, rijetko javno izrečene. Ovaj puta ćemo se prisjetiti 130 poginulih vojnika zagrebačke 31. lovačke bojne i njihovog groblja u selu Ujsczie Jezuickie u Južnoj Poljskoj u blizini grada Krakowa. Na tom su groblju ukupno sahranjena 352 poginula vojnika, među njima i 77 Rusa.
Početkom svibnja 1915. započela je velebna vojna napadna operacija Centralnih sila pod zapovjedništvom njemačkog generala von Mackenzena, zapovjednika njem. 11. armije – poznata u vojnoj povijesti kao Proboj kod Gorlica u južnoj Poljskoj – u kojoj su Centralne sile pod vodstvom Nijemaca uspjele odbaciti Ruse duboko na istok. Velika ratna drama počela se odvijati u rano jutro 2. svibnja. Njemačka 11. i desno krilo austrougarske 4. armije nakon teških borbi uspijevaju do 5. svibnja izbiti na rijeku Wisloka. U toj fazi napada uključuje se i Borojevićeva 3. armija u čijem su sastavu i dijelovi 96. karlovačke pješačke pukovnije. Nakon uspješnog proboja Mackenzenovih i Borojevićevih snaga te austro-ugarske 4. armije na glavnom pravcu napada pokreću se do tada statične snage na Karpatima u čijem je sastavu većina hrvatskih snaga.
U tim događajima je zagrebačka 31. lovačka bojna (Feldjägerbataillon 31.) na području istočno od grada Krakova na ušću rijeke Dunajec u Vislu u sastavu 4. armije, odnosno, u Grupi podmaršala Stöger-Steinera. Kod sela Ujsczie Jezuickie je uređen vrlo važan mostobran preko kojega će se ubacivati svježe snage i logistika radi zaštite lijevog napadnog krila. U samom početku operacija lovačka bojna imala je vrlo teške i krvave borbe. Stöger-Steinerove snage najvećim dijelom bile su sastavljene od Landsturm snaga (hrv.: Pučki ustanak) koji su već od ranije stacionirane u tom području, a dijelom i od vojnika koji su kao ojačanja poslani iz sastava austrougarske 1. armije iz južne Poljske. Osim 31. lovačke bojne tu su se među ostalim zatekle i k.k. 25. Landsturm pješačka pukovnija iz moravskog grada Kromĕřiža i k.k. 16. Lanwehr pješačka pukovnija iz poljskog grada Krakowa koje će zajedno sa zagrebačkim „lovcima“ podnijeti najteži dio borbi i pretrpjeti velike gubitke.
Zagrebački lovci će najintenzivnije borbe voditi tijekom 3. do 6. svibnja kada u sklopu postojećeg mostobrana prelaze rijeku Dunajec neposredno na njezinom ušću u rijeku Vislu. Za ruske snage ovo je bio vrlo važan položaj s kojeg su mogli bočno ugrožavati glavne austro-njemačke snage u proboju. Hrvatski lovci morali su na juriš zauzeti ruske položaje. Brojno nadmoćni protivnik, koji se nalazio u dobro utvrđenim položajima, morao se povući uz velike gubitke. Rusi su se ovdje dobro utvrdili na nasipima rijeka Visle i Dunajca sa 2500-3000 vojnika. U podne 3. svibnja poslani su dijelovi k.k. 25. Landsturm (pučko-ustaške) pješačke pukovnije i k.k. 16. Landwehr pješačka pukovnija koje je zaustavila ubitačna ruska puščana i strojopuščana paljba uz velike gubitke. U 14 sati hrvatski lovci dobivaju zapovijed da pod svaku cijenu izbace neprijatelja iz sela i da tu organiziraju polazne položaje za napredak prema sjeveru. Bojna je u to vrijeme imala sedam satnija koje su prije napada podijeljene u dvije napadne skupine. Prva skupina pod zapovjedništvom satnika Karla Parca krenula je u 16,30 sati i ubrzo se našla pod ubitačnim djelovanjem protivničke paljbe pretrpjevši velike gubitke. Satnik Parac je teško ranjen i od dobivenih ozljeda je umro u bolnici u Zagrebu 30. svibnja. Bez obzira na velike gubitke lovci napreduju i između 20,00 i 21,00 sat približili su se na svega 50-ak metara ispred neprijateljskih položaja gdje se ukopavaju i iz neposredne blizine se razvija žestoka puščana paljba. U rano jutro 4. svibnja pod zapovjedništvom pukovnika Eduarda Hospodarža nastupa nova skupina između nasipa Dunajca i Visle koja do 10,30 sati čisti prostor ispred sela sve do carinarnice, a od tu kreće u napad na selo. Tu su se našli na otvorenom terenu bez zaklona. Točno u 11,00 sati zapovjeđen je juriš nakon kojega uspijevaju ući u protivnički razmještaj gdje se razvija bliska borba bajunetama. Nakon dulje borbe Rusi su poraženi i izbačeni iz sela, a značajan broj njihovih vojnika je zarobljen. Zarobljeno je oko 1000 vojnika i 7 časnika, te oko 1400 pušaka.
U znak priznanja zagrebačkim „lovcima“ zapovjednik divizije podmaršal Stöger-Steiner je odlikovao pripadnike bojne sa 24 srebrne medalje za hrabrost 1. razreda, 54 medalje 2. razreda i 74 brončane medalje. Preko 130 zagrebačkih „lovaca“ koji su pali u ovim borbama je sahranjeno na vojnom groblju u selu Ujsczie Jezuickie.
