Piše: admiral Davor Domazet-Lošo
Mnogi će analitičari za ono što se u ranu jesen 2017. dogodilo u Kataloniji reći “to je čisti državni terorizam”. Terorizam je u zapadnoj civilizaciji postao svakodnevnica, ali terorizam nije jednoznačan. Terorizam nije samo fizičko nasilje koje se moglo vidjeti na katalonskim biralištima, i koji je uprličen represivnim državnim aparatom.
Danas smo svjedoci terorizma u asimetričnom obliku nastupanja. On se ne može odmah repoznati kao onaj fizički. Naime, ovakav oblik terorizma je preobrazba fizičkih učinaka nasilja u psihološke učinke, koji pak preoblikuju mentalni prostor i politiku suparničke strane.
Primjena različitih sredstava i stilova kao i nametanje svjetonazora i dvojbenih vrjednota je neizostavna sastavnica asimetričnog nastupanja ili mutiranog terorizma, a to bez nasilja i nasilništa ne ide. Zapadna civilizacija živi vremena destrukcionizma i relativizma. Sprega ovo dvoje “izama” izrodila je treći – terorizam. On je njihovo zakonito dijete. Terorizam je zapravo tragično susretište nadmoćnog i nemoćnog. Bahatost nadmoćnog i bijes slabog jednadžba je terorizma. Netko je tu jednadžbu morao osmisliti i ona nečemu mora služiti. Nije li zapravo njezina svrha da legitimira vođenje asimetričnog ili iregularnog rata, odnosno ostvarivanje vidljivih i njevidljivih interesa “drugim sredstvima”, kao što napisa umni Clausewitz. To je razlog da se terorizam, na prvi pogled, iščitava kao nasilje bez jednoznačne zadaće, bez zadanog vremena i bez jasno definiranog ‘neprijatelja’. Ali nije tako.
Da bi se lakše rušile nacionalne države centri moći, bruxelleški naprimjer, u doslovnom smislu riječi primjenjuju doktrinu iz knjige i danas intrigantnog naslova “Proljeća i jeseni” autora Ly Bu Wea koja je u Kini napisana prije više od dvije i pol tisuće godina. U toj mudroj knjizi o psihologiji masa i politici opisani su mehanizmi vladanja vladara i ponašanja naroda, s istaknutim načelom po kojem je pokvaren onaj narod koji ima pokvarene vladare. Ti pokvareni vladari loš su uzor narodu te narod i državu vode u propast jer oni kroje običaje i ponašanje naroda.
U svojem planskom boju protiv čovjeka i države gospodari bruxelleške “Kule babilonske”, uspjeli su čak probosti i Hegelove uzvišene riječi: “Država je hram ljudske slobode!”
Kad nema svrhovite države, nema ni slobode!
Za razumjeti zašto se tijekom referenduma na biralištima Katalonije dogodilo nesvakodašnjo nasilje represivnog policijskog aparata prijeko je potrebno vratiti se u vremena takozvanog “Španjolskog građanskog rata”. Taj je ‘rat’ po svojim obilježjima, a prije svega po “rezultatima” bio crvena krvava revolucija. Cilj je tog rata raskomadati Španjolsku, a Katalonija je bila jedno od uporišta “revolucije”. Španjolska iz tog ‘rata’, pod vodstvom generala Francisca Franca, izlazi cjelovita. U vremenima Francove vladavine (1939. do 1975.) Katalonija gubi autonomiju. Ponovno je stiče nakon njegove smrti, a u novom španjolskom Ustavu koji je stvorio decentraliziranu, ali ne i saveznu državu, katalonski jezik dobiva status drugog službenog jezika.
U tom ratu, koji nije građanski rat nego revolucija, nepobitno se očituje antikršćansko i antikristovo djelovanje. On je plod ideološke borbe začete izvan granica Španjolske. To potvrđuje činjenica da u tome tobožnjem ratu sudjeluju dragovoljci iz 40 zemalja(!!!), mnogi ispranih mozgova. Reducirati tu krvavu revoluciju samo na ‘građanski španjolski rat’ besramna je laž.
Ta će matrica iz Španjolske biti ponovljena na kraju 20. stoljeća, kada se, očevidna agresija Srbije na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu ustrajno pokušava reducirati i svesti na građanske okršaje Srba i Hrvata. Pri tome se namjerno zaboravlja na postojanje srpskog Memoranduma i plana “Velike Srbije” i presudne uloge takozvane međunarodne zajednice. Kao što će to učiniti ovijeh dana srbijanski ministar obrane Aleksandar Vulin govoreći o ‘građanskom ratu’ i o više istina.
Španjolska revolucija protiv Krista i njegove Crkve počinje previranjima početkom 20. stoljeća, odnosno kada je krajem srpnja 1909. u Barceloni(!!??) zapaljeno osamnaest crkava, četrdeset katoličkih škola, s više od stotinu mrtvih i četiri puta više ranjenih. Nije ništa nova ako se ustvrdi da su radikalisti bili upravljani i iza sebe imali slobodne zidare iz loža i sljedbe “Velikog Orijenta”.
Prevratničko djelovanje ima za cilj posvema uništiti Katoličku Crkvu u Španjolskoj. I ovom se prigodom rabi inverzija, ta omiljena metoda gospodara kaosa. Ističe se da se revolucionari bore protiv klerikalizma, a ne protiv religije. Ovo nije ništa drugo nego puka imbecilna izlika. Takav će se teror u raznim inačicama, i do dana današnjeg, nastaviti diljem Europe.
U Hrvatskoj ta će inverzija poprimiti stravičan oblik u izričaju klerofašizma. Svi sljedbenici Tita s predumišljajem zaboravljaju da je tvorac tog pojma nitko drugi nego Staljin. Tu će prikrivku protiv Boga, vjere i Crkve, preuzeti svi boljševički bojovnici diljem svijeta.
U inverziji da se Španjolska revolucija pretvori u ‘građanski rat’ svoj obol dalo je i ono što se zove propaganda, ili suvremenim izričajem “informacijski rat”. Zato u znanoj matrici o ‘španjolskom građanskom ratu’ postoji mnogobrojna literatura koja, već prema ideološkom opredjeljenju autora, ističe i promiče ovo ili ono motrište i prosudište. Crvena, antiklerikalna i masonska propaganda stvorila je “junački, trijumfalni prikaz španjolskih boraca”. O tom gotovo mističnom tipu junaka Hrvati u komunističkoj Jugoslaviji dosta su se naslušali. ‘Španjolski borci’ koji su s područja bivše Jugoslavije sudjelovali u tom strašnom krvoproliću i rušilaštvu prikazivani su kao “najveći i najzaslužniji sinovi naših naroda i narodnosti”. Od njih se stvarao inverzni Cied el Campeador, poznatiji kao El Cid.
Inverzija o ‘španjolskom građanskom ratu’ mnogo godina kasnije bit će klonirana u onome što Hrvati, s ponosom, zovu Domovinski rat. Posve nalik tom jednostranom pristupu španjolskim povijesnim događajima i osobama doživjet će Hrvati u krivotvorbama ne samo o operaciji “Oluja” nego i sa sveukupnim Domovinskim ratom. I ovdje su mnogi pokušaji, od medija, literature, filmova, dokumentarnih i igranih, nastupa i izjava neodgovornih i zločestih političara, da se taj obrambeni rat svede na “zločinački pothvat” kako bi se žrtva i agresor proglasi “podjednakim krivcima”, odnosno da se što više ocrni uloga i zasluge “generala i predsjednika Tuđmana”.
Sve se to radi po istoj metodi, rabe se iste političke i ideološke matrice i s istim nakanama. Inverzijom događaja, onoga što mora ostati – a to je memorija etičke čiste pobjede, a time i opstanka hrvatskog naroda – daje se posve drugo značenje. Stvara se “zamagljena stvarnost” koja se iskazuje u reviziji “nametnute oktroirane povijesti”. U tome u Hrvatskoj prednjače i predsjednici države i predsjednici vlade i ministri ovi i oni, zaluđeni povjesničari, filmski dvojbeni uradci, netočni i krajnje iskrivljeni dokumentarci, kazališni i ini performansi.
I u španjolskom i u hrvatskom slučaju političkoideološka ljevica, iza koje nedvojbeno stoji masonerija, nametnula je kršćanskoj Europi, i ne samo njoj, svoja mjerila, svoje brojke, svoje diobe, svoja tumačenja, i to vrlo pristrano pa čak isključivo. A u Hrvatskoj, i danas desetke i desetke godina nakon krvavih događaja Drugog svjetskog rata i dalje se enormno preuveličavaju žrtve samo jedne strane, ali se zato uporno i smišljeno prešućuju žrtve koje su stradale od partizanske i komunističke ruke. Poglavito se to odnosi na poslijeratne žrtve.
“Katalonijski referendum” o samostalnosti samo je potvrda na je na djelu plan razbijanja nekada suverenih država. Zar nije Bruxelles javno obznanio da se državama Europe postupno mora oduzeti suverenost. I katalonski protuustavni referendum i represija madridske vlade dio su istog scenarija, da povratka teško može biti. Nakon programiranog nasilja činjenica je da neovisnost podupiru i brojni Katalonci koji do jučer nisu. Više nije bitno je li na referendum izišlo manje od pedeset posto birača ili nije, kao ni to da se ljude zastrašivalo i sprječavalo u glasanju. Bitno je to da se otvorila “Pandorina kutija” za izvaninstitucionalno i nasilničko rušenje ne samo Španjolske, nego Italije, Francuske, Belgije, Poljske, Makedonije, Velike Britanjije, Bosne i Hercegovine, Srbije, pa i Hrvatske, da bi se ostvarilo ono što je u planu gospodara kaosa li gospodara terora zacrtano “Europa regija”, a ne “Europa savez suverenih država”.
Ako ovaj val razbijanja suverenih država krene dalje u svoj rušilački pohod ostati neće pošteđena ni Hrvatska.
Zar sramotni događaji u Istri krajem rujna 2017., u izvedbi povampirenih Jugoslavena i titoista, prilikom posjeta predsjednice Kolinde Grabar Kitarović na to ne ukazuju.
Zar sustavno na to ne ukazuje ustrajavanje na takozvanoj posebnosti Istre. Zar na to ne ukazuje prikazivanje Istre kao bastiona borbe protiv izmišljenog fašizma u ‘ostatku’ Hrvatske.
Zato nije nimalo slučajno da je protuhrvatski portal Index inspiriran katalonskim događanjima prizvao neovisnost Istre. A tom se portalu destrukcije pridružio i dežurni mrzitelj svega hrvatskog esdepeovski saborski zastupnik Nenad Stazić. Sama činjenica da se o samostalnosti Istre počelo i pisati i u Saboru zboriti, i bez obzira na bedaste argumente, Zagreb bi trebao biti oprezan i zabrinut, a on nije ni jedno ni drugo. Službeni se Zagreb već podavno odlučio za sluganstvo, pa ne razumjeva što znači sustavna zabrana koncerta Marka Perkovića Thompsona u pulskoj areni, a još manje razumjeva što znači ustrajna i drska slovenska ucjena i onaj savudrijski “dimljak” s koje je arbitražni sud skinuo hrvatsku suvernost.
Poruka je i predsjednici Republike i predsjedniku Vlade: U novom, sa stajališta strategije, posve ispravnom rasporedu Hrvatskih oružanih snaga u Varaždinu, Vukovaru, Sinju i Pločama nastavite taj niz i donesite odluku oi raspoređivanju snaga u hrvatsku Istru koju je u sastav Hrvatske vratilo hrvatsko katoličko svećenstvo Istre, a ne Tito.
