Piše: Z. Horvat
Nedugo prije nego li je počinio suicid bard partizanske književnosti Branko Ćopić izrekao je u jednoj TV-emisiji rečenicu koja ga je iz statusa obljubljenog dječjeg pisca prometnula u disidenta i državnog neprijatelja. Ćopić je tada izjavio kako se politička elita komunizma takmiči u disciplini „mlaćenje prazne slame“.
Kako protumačiti svu prašinu podignutu oko Istambulske konvencije? Možda kao bacanje prašine u oči? Ako Hrvatska ima zakone koje skrbe o pravima žena i borbi protiv nasilja bilo koje vrste, što nam onda treba ta konvencija i njena ratifikacija? Unatrag 15 dana mediji su krcati teorijama „za“ i „protiv“ te konvencije. Koliko je samo medijskog prostora dato tome dokumentu pa se na trenutak činilo da Hrvatska nema većih problema od Istambulske konvencije.
Ćopićevo „mlaćenje prazne slame“ ili po naški „bacanje prašine u oči“, nije važno, jer je učinak isti. Umjesto da se prihvate posla i izvuku nas iz krize, hravtski političari se svako malo hvataju u koštac s drugom maglom. Jednom je to granica sa Slovenijom, drugi puta se osvrćemo na nikada i od nikoga priznatu Republiku Srpsku i njezinog šerifa Dodika. Treći puta smo ojađeni zbog budalaština srbijanskog predsjednika i njegovog pandana Vulina. Onda nas iritiraju budalaštine iz Federacije BiH jer se netko iz tamošnjeg Predsjedništva dosjetio zbog čega im smeta gradnja Pelješkog mosta. Mogli bismo ovako u nedogled, uz uzrečicu „svaki tjedan-kreten jedan“!
Pokušao sam odgonetnuti po čemu bi Hrvatska bila manje uređena država da na rasporedu ovih dana nemamo Istambulsku konvenciju. Za bradate žene, transvestite i ine fizičko-mentalne nepodopštine ionako nema prepreka. Sa ili bez konvencije čije je bacanje prašine u oči nama Hrvatima događa već dva tjedna. Konačno će i tome doći kraj. Što je onda na rasporedu cirkusa koji se zove Hrvatski sabor i hrvatski medijski prostor? Možda Zakon o zabrani kopanja po smeću obijesnih penzića?
