Piše: Doc.dr.sc. Vlatka Vukelić
Ove godine bez komemoracije na Bleiburgu, iako s nizom misnih slavlja na hrvatskom povijesnom prostoru. Bleiburg je simbol, za one koji razumiju i znaju što se tada događalo, to je mjesto na kojem se komentiraju žrtve hrvatskog holokausta.
Jer on simbolički započinje baš tada. Tih dana i intenzivno narednih mjeseci. Ali svakako s činom predaje oružja. Tijekom povlačenja prema austrijskoj granici, s namjerom predaje Saveznicima, više stotina tisuća civila štitila je hrvatska vojska. Na putu od Zagreba prema Sloveniji i dalje, napadali su ih partizani s okolnih brda, što je samo po sebi vrhunsko vojno-taktično i iznimno hrabro ponašanje. Sarkastična sam naravno. Čak i u tim okolnostima, kada vojska svoja vozila i životinje stavlja u cijelosti na raspolaganje civilima, uspijevaju i uz poginule u tim hajdučkim napadima zarobiti partizane.
Ta rijeka ljudi dolazi na Bleiburg pregovarati o predaji, uvjetima za nastavak normalnoga života u mirnodopskim uvjetima. Ulaskom partizana u velike gradove središnje Hrvatske nije došlo do stabilizacije. U te je gradove tada ušla vojska druge nacije, drugačijeg svjetonazora, gotovo marginalne ideologije. U bijegu od tih stranaca i straha, civili željni normalnoga života i vojska željna prekida vojnih operacija, poklanjaju svoje živote u ruke ljudi koji su taj čin na najbešćutniji i najbrutalniji način izigrali, iskoristili i dehumanizirali.
Imamo li mi danas pravo odati pijetet ljudima koji su zadnje dane života proveli u strahu? Imamo li obvezu odati pijetet pripadnicima našega naroda koji su ubijani na najnehumaniji način samo zato jer su predstavljali neku drugu Hrvatsku? Smijemo li se oglušiti na njihove vriskove, njihove posljednje udisaje? Je li normalno žmiriti nad takvim genocidom? Je li normalno opravdavati toliku smrt?
Niti smijemo šutjeti, niti smijemo žmiriti. Mogu nam uzeti komemoraciju, mogu nam uzeti mjesto, ali ne mogu uzeti bol i patnju… tako duboko utkanu u naše nacionalno biće. Što je neka pandemija u usporedbi s onoliko stotina tisuća poklanih u par mjeseci… kakvo globalno licemjerje. Dok nam živo srce bije biti će i sjećanja na Bleiburg, biti će iskaza pijeteta, biti će transfera znanja i najvažnije, biti će transfera emocije. Krvnicima oprostili jesmo, ali zaboravili nismo. Na to nas obvezuju naši mrtvi preci i naša napaćena domovina. Svi narodi svijeta imaju pravo komemorirati svoje ubijene, zašto Hrvati to pravo nemaju? A ima li veće tuge od one kada to pravo dokida Hrvat Hrvatu? Kad revolucija konačno pojede svoju djecu, onda će Hrvatska postati dom svih Hrvata. Do tada, budimo uporni u ideji zaštite ideala i iskaza nužnoga pijeteta.
