Piše: Hotimir Oberman
Austro-Ugarska je porazom u Prvom svjetskom ratu izgubila i svoje prateće države. Tako, da su narodi na ovim našim prostorima pokušali sačuvati državu dajući joj ime Država Slovenaca, Hrvata i Srba. Skraćeno: Država S, H, S. Ona je okupila Slavenske narode s juga Austro-Ugarske, pa su joj priželjkivali ime Jugoslavija.
Odbor, koji je trebao raditi na izradi svih akata potrebnih za međunarodno priznanje te države, nije imao sredstavanimira („Zeleni kadar“) potrebnih za taj rad, pa je po nagovoru predsjednika Svetozara Pribičevića išao u Beograd zamoliti srpskog kralja Aleksandra, da prihvati osnivanje zajedničke države. Hrvatski uvjeti za pridruživanje Hrvatske u zajedničku državu nalazili su u „Adresi“, koju je pročitao Dr. Ante Pavelić (zubar).U „Adresi“ je postojala odredba, da dogovor za Hrvatsku vrijedi tek nakon što ga prihvati „Hrvatski Sabor“. „Adresa“ je nestala.Da nije postojala ta odredba, ne bi nestala.
Njihovo dlazak u Beograd, Stjepan Radić je nazvao “Zalutali kao guske u magli!“
Već 5. prosinca 1918. godine je došlo do napada na mirne prosvjednike – domobrane i građane. Prosvjedovali su protiv pripajanja Hrvatske u Kraljevinu
Srba, Hrvata i Slovenaca (koja već u nazivu ukida Makedonce, Albance i Crnogorce). Rezultat napada: 13 ubijenih i 17 ranjenih. Tek toliko, da se zna, da ste ušli u eru „istrage“ (istrebljenja). A Ustaše, gdje su tu Ustaše? Prizivam li ja to ustaše!? Ili ih ti zločini prizivaju?
Za uvođenje diktature, koje je planirano, kralju Aleksandru je bilo nužno ukloniti hrvatske zastupnike u Narodnoj Skupštini u Beogradu i ukinuti sve stranke. Za to mu je poslužio Puniša Račić, četnik, zastupnik radikalne stranke, kraljeva desna ruka za prljave zadatke. On je 20. lipnja 1928. godine izvršio atentat u Narodnoj Skupštini u Beogradu na hrvatske zastupnike pri čemu je: Stjepan Radić teško ranjen (od posljedica ranjavanja umro u Zagrebu08.VIII.), Pavle Radić – ubijen, Đuro Basariček – ubijen, Ivan Pernar teško ranjen i Ivan Granđa teško ranjen. Time je rat protiv Hrvata – navješten 1902. godine – prešao u javni progon Hrvata: Kralj Aleksandar uvodi monarho-fašističku diktaturu 06. siječnja 1929., raspušta sve stranke, ukida Narodnu Skupštinu i preuzima svu vlast. Zabranjeno je korištenje imena hrvatskog jezika, hrvatske zastave i grba. Uveden je princip: jedan kralj, jedna država, jedan narod.
Kao da su žandari uveli novu lozinku za zaustavljanje: „Buuum, stoj, pucaću!“ Pa je za vrijeme diktature ubijeno prosječno tri mlada Hrvata za svaka dva dana diktature. Roditelji su morali platiti metke kojimasu im ubijena djeca, da bi dobili dozvolu za ukop djece.
Hrvatska stranka prava – odmah po uvođenju diktature – odlazi u Italiju i osniva 07. siječnja 1929. god. „Ustaški pokret“, koji pod utjecajem talijanskog „fašizma“ i(kasnije) njemačkog nacizma, koristi sve više teror za ostvarenje svojih ciljeva.Teror je bio „legitiman“ u Jugoslaviji, tako da su Kraljevi četnici („Mlada Jugoslavija“) izvršili atentat i na poznatog albanologa Milana Šufflaya bez ikakve odgovornosti, što je zgrozilo javnost, pa su se Albert Einstein i HeinirchMann „Apelom“ obratili Međunarodnoj Ligi za ljudska prava ukazujući na ugnjetavanje Hrvata. Bez rezultata!
Osim Hrvata-ustaša, emigrirali su i nezadovoljni Makedonci, a i predstavnici drugih nezadovoljnih naroda iz Jugoslavije, tako da su imali „Međunarodni sud“ na kom je okrivljen srpski Kralj Aleksandar za:
Organiziranje ubojstva Hrvatskih narodnih predstavnika u „Narodnoj skupštini“ u Beogradu, koje je izvršio Puniša Račić 20. lipnja 1928. god. (Proglašen je krivim),
Uvođenje genocida nad manjinskim narodima zabranom imena jezika, korištenja nacionalne zastave i grba. (Proglašen je krivim),
I osuđen je na smrt strijeljanjem (ili drugim mogućim načinom izvršenja kazne).
Organizacija izvršenja kazne je povjerena hrvatskim političkim emigrantima i makedonskim političkim emigrantima.
Kazna smrti nad srpskim kraljem Aleksandrom je izvršena 09. listopada1934. godine u Marseille-u. Izvršio ju je Makedonac Vlado Černozemski, pri čemu je i sam izgubio život: linčovala ga je svjetina.
Vratimo se na početak dvadesetog stoljeća i prisjetimo se: Mostarac, Srbin, dvadesetdvogodišnji apsolvent pravnog fakulteta u Beču: Nikola Stojanović pozvao je nekolicinu prijatelja i znanaca, da ih upozna sa svojim uratkom: „Mi i Hrvati“. U tom uratku se govori o neminovnosti rata između Srba i Hrvata i to: „Rata do istrage“ nas ili vas. Po tomu je taj uradak paušalno nazvan „Do istrage!“ Taj uradak je prenio „Srpski književni glasnik“, a preuzeo ga je“, list „Samostalne srpske stranke“: „Srbobran, koji je izlazio u Zagrebu. Hrvatske vlasti u Zagrebu zabranile su i zaplijenile taj list.
Nikola Stojanović ovako opisuje taj rat „posljednji u povijesti Hrvata“: „Hrvati imaju grozan strateški položaj zahvaljujući činjenici, da su naseljeni na područjima na kojima su Srbi svuda oko njih.“ (Ne shvaćam zašto Srbi tada ne reagiraju na njegovu tvrdnju, da su oni potencijalni neprijatelji Hrvatima. Smatram, da ih je time uvrijedio. U jednoj svojoj kolumni opisao sam Srpkinju Ljubu, koja je spasila Hrvatsku obitelj od četničkog noža. Takav međususjedski odnos za mene je normalan, pa je ono, što je pisao Nikola Stojanović, uvreda za gospođu Ljubu i njoj slične. No nitko nije protestirao protiv takvog njegovog pisanja).
I dalje Stojanović piše: „Hrvati su razjedinjeni, njihovi političari gledaju samo svoje interese i tako razjedinjeni lagan su plijen. Srbi će dići ustanak, Hrvati će pokušati ugušiti ustanak, ali Srbima će stići pomoć iz Srbije u ljudstvu i naoružanju i tako nadmoćni Srbi će pobijediti. Ne će to biti zarobljavanje niti posrbljavanje Hrvata. To će biti fizičko uništenje. I ne će se više u povijesti spominjati ime Hrvata.“
Još da kažemo ovo: gospodin Stojanović je kao student u Beču poznavao njemački jezik, pa je mogao umjesto „Rat do istrage“ napisati: „MeinKampf“,tako bi ga danas odmah svi prepoznali kao preteču nacizma.
Nikola Stojanović je umro u Beogradu 1964. godine. U tom razdoblju je bio i u zatvoru. Kad su došli partizani u Beograd, pronašli su ga i zatvorili. Bio je u zatvoru 1 (jedan) dan! Nije ga pokosila ni parola „Smrt fašizmu“ ni „Bratstvo i jedinstvo“.
U svom posjetu Srbiji gospodin EphraimZuroff je spomenuo gospodinu Vučiću, da bi u logoru „Bivše sajmište“ trebalo postaviti nekakav spomenik ondje stradalim Židovima. Gospodin Vučić se složio i obećao to prenijeti „zaduženima“! Da, s time sa slažem i ja i to ne kao zamišljeni sin židovskih roditelja,rođen negdje u Srbiji, nego, neovisno o porijeklu. Dapače, smatram, da bi to trebala biti „kuća sjećanja na žrtve“. Tako bi Srbi, umjesto odlazaka kod drugih i pothranjivanja mržnje, kod kuće mogli mirno i sabrano odati počast žrtvama zla svojih ekstremista.
Gospodin EphraimZuroff, poznat kao lovac na naciste, oštro je reagirao na najavljenu svetu Misu u Sarajevu za žrtve u Bleiburgu.
Pripadnici ustaške „Crne legije“ napustili su Blajburško poljepod okriljem noći sa svim svojim naoružanjem i time preuzeli na sebe krivnju za zločine u NDH, a ostala vojna lica su predala svoje naoružanje i predali se, te tako postali vojni zarobljenici.
Međunarodno ratno pravo brani mučiti i ubijati zarobljenike, tako, da se takvo činjenje smatra zločinom.
Mi smo pod Misom molili za žrtve, ali i za mučitelje, moleći Boga, da im oprosti jer ne znaju što čine. To „da ne znaju što čine“ teško nam je prelazilo preko usana, jer nam se činilo kao da hoćemo Boga prevariti, jer: dobro suznali što činei onda,kada su 1902. godine donijeli u „Srbobranu“ navještaj rata Hrvatima do istrage(istrebljenja);
I onda, kada su u Zagrebu 5. prosinca 1918. god. ubijali građane i domobrane, mirne prosvjednike;
Puniši Račiću poubijali hrvatske zastupnike na čelu sa Stjepanom Radićem;
I onda, kada su 6. siječnja 1929. god. po Aleksandru uveli monarho-fašističku diktaturu: zabrana naziva „Hrvatski jezik“, zabrana korištenja hrvatske zastave i
grba, uveden princip jedna država jedan narod, što je predstavljalo genocid nad manjinskim narodima u Jugoslaviji;
I onda, kada su 19. veljače 1929. godine ubili poznatog hrvatskog povjesničara dr. Milana Šufflay-a. (Dan prije je Srpski kralj Aleksandar održao poticajni govor: „Ja sam ih iz Skupštine istjerao na ulicu, sada je na vama red!“). Jugoslavenska je policija imala pune ruke posla: dobili su zadatak, da zaplijene sve izraze sućuti, sve obavijesti o mjestu i vremenu sahrane, sve čime su ljudi izražavali poštovanje prema pokojniku.
Na to su reagirali Albert Einstein iHeinrich Mann apelom Međunarodnoj Ligi za ljudska prava ukazujući na teror, koji trpe Hrvati. Znali su, da zlo izaziva novo zlo i da se ne može odsjeći od svog izvorišta. Apel nije donio nikakav rezultat, pa se može reći, da je Međunarodna Liga za ljudska prava moralni sukrivac za sva zla koja su uslijedila kasnije na području Jugoslavije.); A mi, ako nam je kojim slučajem ranije izmakla nit povezivanja tih zločina, sada možemo sa sigurnošću ustvrditi: na našim prostorima je najstrašniji otrov tog vremena navještaj rata Hrvatima do istrage (istrebljenja);
I onda, kada su tijekom Diktature ubili prosječno u svaka dva dana tri Hrvata;
I onda, kada su ubili Oreškovića Marka, a pjevali su mu: „Oreškoviću Marko, hrvatskog si roda, al si majka srpskoga naroda!“ (Orešković Marko je ubijen,jer je, kad su njegovi partizani klali i silovali po hrvatskim kućama, naveo: “Hrvati imaju pravo braniti goli život!“ On je trebao predložiti reorganizaciju partizanskih odreda. Kad čitate taj dokument, upravo osjećate Markov strah i ljutnju, jer ga je netko (iz vrha?) nazvao „ustašom“! I navodi: „Nismo li, kad smo organizirali Ustanakrekli: „Svi pošteni građani: i Srbi, i Hrvati i Muslimani i drugi živjeti će u slobodi i ravnopravnosti!“ Te Partijske floskule nisu bile potrebne za reorganizaciju partizanskih odreda, bile su potrebne samo njemu, da se otrese neosnovanih objeda. Ali nije prošlo: ideologija je nešto drugo oddebele krvave crtezacrtane još 1902. g. u „Srbobranu“. Njegovi ubojice su bili sasvim sigurni
u svoje zaleđe, pa su se čak javno pojavljivali s dijelovimaMarkove odjeće na sebi, te su brzo uhvaćeni, osuđeni i strijeljani: mrtvi ne govore! A ubili su ga – prema službenoj verziji – četnici „infiltrirani u naše redove“);
I onda,kada su 12. srpnja 1943. godinečetnici zaklali i bacili u jamu u blizini Foče kraj sela VrbniceHrvatskog pjesnika Ivana Gorana Kovačića. (On je kao „kulturnjak“ imao pravo biti uz štab. Ali je na vlastiti zahtjev bio u jedinici s borcima. Bio je sumnjiv, jer je stalno, kad je uhvatio malo vremena, nešto bilježio. Tko zna kakve i čije zločine je opisivao? Četnici su smatrali, da je za njih najsigurnije zaklati ga i baciti u jamu.);
I onda, kadasu u Mjestu Zrin osudili na smrt sve muškarce – i dječake preko 16 godina, a djecu i žene raselili i zabranili povratak, crkvu zapalili i srušili, svu imovinu konfiscirali (a nije se čuo glas narodnog pjesnika: “Oj četnici, jadna li vam majka, što pobiste toliko dječaka“).
To je sve bila priprema za blajburška zbivanja.
Dvije Slovenke su novinarima u kamere ispričale svoj doživljaj u to vrijeme na Blajburškom putu: Partizan-četnik naoružan “šmajserom“ pred sobom tjera ženu u dubokoj trudnoći. Ona posrće, pada, postaje rodilja. Čim se odvojila od čeda, partizan-četnik u nju ispaljuje rafal. One ga mole: „Nemoj ubiti i dječaka, daj ga nama, mi ćemo ga othraniti!“Ali ne! Novi rafal pokosio je i dječaka, kojemu sam u svojim razgovorima dao ime: Najmlađi Hrvatski Mučenik.
To je simbol onoga, štonam je predvidio Nikola Stojanović u svom „Ratu do istrage“: majka-izvor života – nestaje, dječak-nastavak života – nestaje i tako Hrvatski narod – nestaje.
„Istraživački institut Jasenovac: svrha mu je unaprijediti rad na utvrđivanju ukupnog broja žrtava genocida i fašizma u Jugoslaviji“. Tako piše na njihovoj uvodnoj stranici. Pa kako onda odmah nisu primijetili ono što im je „pod nosom“: „Beogradsko sajmište“ i žrtve na njemu? Za one kojima su važni brojevi treba napomenuti, da je na „Beogradskom sajmištu“ i drugdje u Srbiji bilo žrtava Židova i Romaviše nego deset puta onoliko koliko je žrtava bilo u Srebrenici. Govori se o „holokaustu“, a u državi, koja je prva (od većihdržava Europe) proglasila, da je Srbija„Judenfrei“–govore da nije bilo „holokausta“ bez obzira na žrtve na „Beogradskom sajmištu i drugdje po Srbiji. Izgleda kao usluga Srbiji, a zapravo je „medvjeđa usluga“. Naime, da su imali „Kuću sjećanja“ u kojoj bi na Zlo gledali kao na nešto strašno i mislili: „Ne daj Bože, da se ikada ponovi!“ A pogotovo:„Ne daj Bože, da ja ili netko moj tako neštoniti nepomisli učiniti, a kamo li da učini!“ Tada „Srebreničkog zločina“, koji je proglašen genocidom, (a Srbija „privezana za stup srama“ u velikom dijelu Europe i svijeta), najvjerojatnije ne bi bilo,pa ni drugih zločina, koje su počinili njihovi četnici.
Ustaše su prihvatili izazov Stojanovićevog „rata do istrage“. Tako su nastale nove nevine žrtve. Kad su u pitanju žrtve, ne pita se koje su narodnosti, a krvnik treba biti primjereno kažnjen. No, treba biti objektivno utvrđen krivac.
U Bjelovaru je osmog travnja 1941. godine tajnik Hrvatske seljačke stranke zarobio i razoružao sa svojim suradnicima jugoslavensku konjaničku pukovniju, te svečano objavio: „Ovim objavljujem da Hrvatska današnjim danom prekida sve državno pravne veze sa Srbijom i postaje samostalna!“
Hrvatski Sabor bi trebao dati veći značaj u hrvatskoj povijesti tom datumu „osmog travnja“jer, bez obzira na nedostatke, to proglašenje hrvatske neovisnosti znači ostvarenje težnji hrvatskoga naroda, a deseti travnja stavlja u drugi plan: hrvatski narod nikada nije prihvaćao diktaturu!
Hotimir Oberman
Osijek
