Piše: Zvonimir Hodak
Na epidemiološkoj stranici zovu nas na akciju “cijepi se”. Ne smijem ni pomisliti što bi nam predložili na demografskoj stranici! Izgleda da bi se većina ljudi odmah cijepila, ali nema čime. Cjepiva stižu na kapaljku. Tko onda koči prestanak pandemije – neodgovoran narod ili netko drugi? I sad ti budi pametan.
Nitko u Hrvatskoj, pa ni 6. Lička ne zna koji su nam prioriteti. Jesu li to izbori, borba protiv ustaša i pozdrava ZDS, uništenje korone, moljakanje da dobijemo iz EU-a cjepivo… Ispada da onaj tko ne čita novine nije informiran, a onaj tko ih čita je dezinformiran.
”Druker” po našem predsjedniku, Žarko Puhovski, šalje nam preko 6. Ličke pastoralnu poruku punu brige i suosjećanja za naše narode i narodnosti: “Tko se ne stidi naše povijesti moralni je idiot!”. Ostaje otvoreno pitanje: čije povijesti, njihove ili naše? Ja i “moji” se ne stidimo naše povijesti od 1991. do 5. kolovoza 1995. godine., pa ni do 2000.g. Ali se stidimo onih koji se stide te naše povijesti kojom se mi ponosimo. Kao što vidite, sve je relativno.
Evo primjera. Ovih dana je Gradsko vijeće Splita, u borbenom zanosu, izglasalo da pok. drug Miljenko Smoje posmrtno zaslužuje nagradu za životno djelo. Kako prijedlog nije izglasan jednoglasno, oni koji su ga podržali pomalo su se stidjeli svih rigidnih ognjištara koji su zaboravili zasluge autora “Malog mista…”.
Ima i previše dokaza da je naš Miljenko zaslužio nagradu. Godine 1985. u Splitu se dogodila tzv. parada “bratstva i jedinstva”. Igrale se delije, odnosno Crvena zvezda s Hajdukom i nakon utakmice nastali su “bratstvo-jedinstveni” neredi. Naš nagrađeni dug je bio time iznenađen i uvrijeđen pa je napisao: “Krive su tešte kvadrate, one hrvatske horde koje su se u fini, crveni, jugoslavenski Split spustile s druge strane brda”.
I kad su “hrvatske horde” već “okupirale” njegov “jugoslavenski Split”, naš Miljenko se i dalje nadao. Naime, 1988. godine Sloba Milošević je bio organizirao “miting istine” u slobodarskom Kragujevcu. Smoje nije bio zadovoljan sastavom splitske delegacije pa je napisao: “A baš Split ne smi švigavat nego mora biti na poprištu svake bitke za Jugoslaviju. Da se mene pitalo išla bi splitska delegacija u reprezentativnom, najjačem sastavu”.
Da je taj puta Smoje bio u pravu, dokaz je to što je Kragujevac danas prvi grad u Srbiji koji ima ulicu Draže Mihajlovića. I “Hrvat” Smoje nas je uvijek znao prosvijetliti pa je tako jednom kazao: “Tolomaštvo (autonomaštvo) je za mene zajebavanje hrvatstva kao ideologije. Ja sam u svakom pogledu najprije Jugoslaven”.
I sad, tko će razumjeti one gradske vijećnike Splita koji se nisu složili da ovakav tvrdi domoljub dobije nagradu za životno djelo. Iza Smoje, sad su na redu za nagradu i Igor Mandić, Boris Dežulović, prof.Markovina… Orijuna je opet oživjela i djeluje. Uzori su im, kao i obično, u Zagrebu. Ako mogu Kraus, Goldsten, Puhovski, 6. Lička Jutarnjeg i Večernjeg, a branitelja je iz dana u dan sve manje i manje, zašto ne bi mogli i oni u Splitu?
Gledam na fejsu naslov: “Vrijeme je da se pohapse svi hrvatski branitelji…”.
Mislite li da je to neka politička izmišljotina?
Nije mi jasno od kuda potječe ta loša percepcija hrvatskog pravosuđa u javnosti
I dobro misli Ivica Granić na fejsu: “Uvijek će se naći jedan Petar koji će te se odreći, jedan Juda koji će te izdati i jedan Pilat koji će te osuditi”.
Nakon sedam godina stigla je u tišini pravosudnog mraka pravomoćna presuda Saši Sabadošu za smrt maloljetnog branitelja pokojnog Darka Pajičića. Bilo je to 12. studenog 2013. godine kad je Darko je s kolegom došao pred Policijsku postaju Vukovar s namjerom da razbije ćiriličnu ploču… Tema davno apsolvirana i orkestrirana od strane hrvatske lijeve medijske falange i Pupovca. Tadašnji ministar MUP-a smatrao je da je za smrt Darka kriva “rakija”. Sad je “stidljivom“ presudom pravomoćno utvrđeno da je policajac Sabadoš nanio pok. branitelju teške tjelesne ozljede koje su rezultirale smrću Darka Pajičića. Naravno, radilo se o nehatu, nije “čovek hteo”, brujali su mediji koje danas kontroliraju Sabadoševi zemljaci. Sudska praksa, novo-normalna, za smrt mladog branitelja predvidjela je samo šest mjeseci zatvora, uvjetno na godinu dana.
Evo, i zbog ovog primjera, nije mi jasno od kuda potječe ta loša percepcija hrvatskog pravosuđa u javnosti. Tužno, sumorno, depresivno. Žrtvujemo mladića koji je žrtvovao svoju mladost i otišao se boriti za svoju državu, da bi opravdali laži politike. Koji li je samo Pilat donio ovu presudu i tako se narugao svima koji su dali živote u Vukovaru, na Ovčari, u vukovarskoj bolnici…
Jedna velika država još se i danas trese zbog ubijenog Georga Floyda. Afroamerikanac kojeg je policajac isto ubio iz nehaja. Ogromna Amerika došla je zbog tog ubojstva i prosvjeda koji su potom uslijedili diljem zemlje na rub građanskog rata, a grad Minneapolis mora platiti dvadeset i sedam milijuna dolara odštete obitelji Georga Floyda. Dobro, nesretni Darko nije imao tako sugestivnu biografiju kao nesretni George. Darko je otišao u rat otvorenog srca i čiste duše. Bez kalkulacija i jeftine demagogije. Floyd je bio diler kokaina i falsificiranih dolara…
Zbog njega i novo-normalnog utakmice započinju klečanjem. Za Darkom kleče samo njegovi najbliži. Policajcu Dereku Šovenu prijeti sto i pedeset godina zatvora. Isto zbog nehaja. To nije onaj isti nehaj kao kod Sabadoša. Životi crnaca su važni! Black Lives Matter! Tako građani u zemljama koje drže do svoje povijesti i slobode staju na stranu pravde. Tko će u Hrvatskoj stati na stranu maloljetnog dragovoljca Domovinskog rata? Možda bi Miljenko Smoje, da je živ. Previše njih je ispratilo Darka s mržnjom. Na našu žalost…
William Shakespeare je napisao: “Ako nekoga mrzi mnogo ljudi, taj mora da je dobar čovjek”. A Darka su itekako mrzili mnogi, ljevičari, jugonostalgičari, orijunaši…
Na dan “velikog genocida” 5. kolovoza 1995. godine Hrvatska je imala oko 200 tisuća dobro obučenih i naoružanih vojnika i časnika. Dana 20. travnja ove godinebit će jubilarna trideseta godina od tog povijesnog datuma. Ako bi komšijama opet nešto palo na pamet da svi Srbi moraju živjeti u jednoj državi, mi smo spremni. Danas brojimo oko 14 tisuća vojnika i časnika. Tko nam što može! U stanju smo izdržati možda dva tjedna. Prema dostupnim podacima, Srbija je od kolovoza 1995.g. povećala svoj potencijal za 94 posto, a Hrvateki samo za 14 posto. Kaj nam pak moreju? Srbe potpuno razumijem. Imaju za komšije Hrvateke, koji neprekidno gledaju na atraktivni istok. Vjerojatno oni ratoborni Srbi priželjkuju da bar ima još pokoji ustaša koji bi zauzeo Vrnjičku Banju, Kopaonik, Zemun, Suboticu (da tamo nauče “bunjevački jezik”).
Hrvateki su okupatori…
Po njima su Hrvateki baš pravi povijesni okupatori. Okupirali su Dubrovnik, Vukovar, Osijek, Knin, Karlovac… Neka nam za početak vrate bar Vukovar. Ljudi smo, dogovorit ćemo se… Uz takva razmišljanja ministar obrane u Vladi Ivice Račana Jozo Radoš dao je “nogu” Hrvatskoj vojsci iz svih većih gradova. Što, k vragu, trošiti tolike novce za beskorisnu vojsku i naoružanje. Tko će nas napasti?
Večernji ima novinara koji je ekspert za vojsku, opremu, naoružanje. Zove se Zvonimir Despot i uredno zvoni na uzbunu. Trenutno mu nije jasno kako se netko može paliti “na velikog izdajnika Antu Pavelića”. Pazite, novo-normalno donijelo nam je da smo s 200.000 vojnika spali smo na 14.000, a naš Zvonimir zvoni na alarm i vodi žestoku bitku protiv Poglavnika. On još uvijek vjeruje da je Pavelić Rimskim ugovorima 1941. godine poklonio Mussoliniju (da ne nabrajam sve po redu) Istru, Dalmaciju, Zadar, otoke, košaru punu partizanskih očiju itd.
Možda bi našeg Zvonimira netko brižan i blagonaklon, recimo Gera Gerovac, mogao uputi što se to dogodilo 12. studenog 1920. godine u Rapalu kraj Genove i što su to kralj (ne Zvonimir) i dr. Ante Trumbić poklonili Italiji. Hajde, Zvonimire “oladi”! Uz Gerovca, Pofuka, Romca, Žonju, Tomicu Krasneca i ostalu bratju, ti ne moraš dokazivati svoju lojalnost novim vlasnicima, ma od kuda oni bili. Zato uživaj jer je tvoj Maršal na visokom desetom mjestu najvećih zločinaca u XX stoljeću. Ne bavi se povijesnim autsajderima koji na njemačkim i engleskim ljestvicama nisu ni u prvih pedeset.
Pitali smo Zvonimira Despota, vojnog eksperta, iz koje šume propisa i zakona izvlači podlogu za procesuiranje hrvatskih časnika i 1945. godine i 1995. godine. Odgovorio nam je “Iz Katynske šume”. Tamo su Sovjeti ubili oko 20.000 ljudi koji su predstavljali intelektualnu i vojnu elitu Poljske. Pavelića još nisu optužili za takav zločin. Što je s onima koji su klali u Srebrenici? Nož, žica, žica…
Roby Bajruši ne shvaća. Nije mu prvi put. Muči ga tišina oko 80-te godišnjice NDH-a. Ne muče ga ni Banski dvori, ni HAZU, ni “dični” Predsjednik Republike. Po njemu su svi dnevnici i tjednici trebali izdati specijalna izdanja o tome što je značio 10. travnja Hrvatima.
HTV je trebao pustiti barem jednu epizodu “Nepokorenog grada”… Ima Roby pravo. Datum 10. travnja je, kako je pisao Krleža “užasno važan povijesni događaj” da se vidi kako se klalo “en mass”. Mislim na 1700 jama u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i Sloveniji u koje se bacalo žive i mrtve ljude. Samo u famoznoj Hudoj jami bilo je živo zakopanih oko 3000, sve zbog “užasno važnog povijesnog događaja”. Oko pola milijuna ljudi je izgubilo glave zbog NDH, uglavnom bez suđenja. Vrtnja svećenika Gospodnetića na ražnju u “herojskom” Srbu dogodila se davno prije nego li se išta čulo u Jasenovcu i tamošnjim žrtvama.
Pitam se je li Bajruši čitao Krležin tekst: “U Odesi je počelo. U krvavoj Odesi, u Kanatnom zavodu”. Zabilježeno je svjedočenje jednog grobara iz Odese kojem su Srbi donijeli dvadesetak mrtvih hrvatskih zarobljenika. Kad je zatražio dokumente, rečeno mu je da su to Hrvati i da za njih ne trebaju dokumenti. Tako je završilo tisuće nesretnih Hrvata u Odesi, svi oni koji nisu htjeli postati srpskim dragovoljcima za Solunski front. Stepinac je srećom pristao. “U Odesi su pucale kosti i tamo su se davili utopljenici…”, pisao je dalje Krleža. Nakon 1945.g. Krleža više nije ni zucnuo o Kanatnom zavodu. Zato je u narodu i nastala uzrečica kako je “Krleža bio čovjek od glave do četrdeset i pete!”
Roby nas uporno i pedantno podsjeća svake godine na “užasno važan datum”. Ono što se događalo do 1941. godine, kao i ona zvjerstva koja su se nastavila nakon 1945.g, on ne spominje. Zašto? Odgovor daje sam u svojim “Tjednim crticama”. I zato mu hvala!
Dakle, znanstvenik s ciriškog sveučilišta Christoph Zollikofer i njegova kolegica Marcia Ponce de Leon znanstveno su dokazali da je mozak čovjeka mlađi nego što se do sada pretpostavljalo. Do sada se mislilo da se mozak razvijao 2,5 milijuna godina, a sada je dokazano da, otkad su se ljudi “digli na noge”, mozak se razvija samo 1,5 milijuna godina. Znači imamo mladi mozak. E sada, što ćemo s onima kojima se mozak sporije razvijao u tih zadnjih milijun i pol godina, a skoro svakodnevno se javljaju u medijima”.
O, moj Bože! Zar ćemo morati čekati još 1,5 milijuna godina da se razvije njihov mozak? Netko će možda pitati jesu li to mozgovi 6. Ličke i svih hrabrih i upornih boraca protiv države koja je nestala za zemljopisne karte? Države koja je “ognjem i mačem”, bez suda i optužnica punila jame onima koji su se zatekli u toj državi na dan koji su ironično nazvali “dan oslobođenja”. Obožavatelji te države i danas nas verbalno “siluju” svojim (ne)istinama. Silovali bi oni nas i oružjem da mogu. Ali na to će se još načekati. Jedino što mogu dočekati su nove kvalifikacije za F1 – traktorijadu. Zato su se valjda i digli na zadnje noge kad se pojavila fake ideja Janeza Janše i Viktora Orbana o “konačnom raspadu Jugoslavije”.
Jugovići bi razgovarali o ‘non paperu’, ali…
Prema toj “ideji” BiH bi se rasformirala. Republika Srpska pripala bi Srbiji, Zapadna Hercegovina Hrvatskoj, a bošnjačka država dobila bi izlaz na more. Vjerojatno bi taj izlaz bio u Dubrovniku!? E sad, naši jugovići bi o svemu tome možda i bili spremni razgovarati, ali im se diže kosa na glavi od pomisli da bi Hercegovina pripala Hrvatskoj.
Užas! Koliko novih ustaša i dotepenaca koji bi postali dijelom Hrvatske. Ode nam tada svaka nada da ćemo jednom ponovno uspostaviti bratstvo i jedinstvo! To bi značilo da Anka Mrak-Taritaš ne bi više smjela javno pjevati: “Po šumama i gorama…”, a Tomislav Tomašević onda ne bi imao šansu podržati inicijativu da se u Zagrebu vrati naziv Trg maršala Tita. To bi duboko deprimiralo ljevičare okupljene oko Nove ljevice, napose borce protiv novog izgleda sadašnjeg glavnog društvenog okupljališta u Zagrebu, Preradovićevog trga.
Za Tomaševićevu izjavu o spremnosti da podrži povrat imena Trg maršala Tita moglo bi se reći da ga je novinar najprije navukao, a onda nategnuo…
