Piše: Zvonimir Hodak
Tko bi mogao još lani pomisliti da će Advent ove godine opet biti zabranjen. Onako ustrašenog zbog tog povratka na staro, malo me smirila vijest da je od svih otkazanih advenata u EU zagrebački proglašen najljepšim.
Kako sklepati kolumnu kad kod nas postoje samo vijesti o koroni, maskama, novčanim kaznama, redarima koji vrebaju iza svakog ugla, cjepivu koje samo što nije stiglo… Malo me razvedrio genijalni Felix u Večernjaku. Nove mjere za suzbijanje korone. Br. 1: ne smiješ se ni slučajno zaraziti koronom, a br.2: ako se ipak slučajno zaraziš, ne smiješ ni slučajno prestati plaćati porez! Kako pametno! Felix s par poteza olovkom pogodi u bit. Kako je svojedobno Jutarnji zamijenio Tanju Torbarinu Jelenom Veljačom, još živim u strahu da će jednog dana i “revolucionarno vijeće” Večernjaka zamijeniti Felixa, recimo, Žarkom Puhovskim. Ne bih se tomu začudio poznajući “samoupravni” nerv Gerovca, Pofuka i 6. Ličke…
Možda bi za kolumnu bila “dobra roba” Mario Valentić, inače vjernik, koji je uletio u crkvu i počeo vježbati. Navodno u znak prosvjeda jer u našim crkvama ima vjernika, a nema ih u teretanama. Ludo hrabar lik. Zaista, kad su zatvorene teretane, trebalo je odmah pozatvarati i sve crkve. Kad Mario ne može vježbati, ne treba se nitko ni Bogu moliti. Treba se samo podsjetiti koje je sve zločine Katolička crkva činila našim narodima i narodnostima. Osobito nakon “oslobođenja” 1945. Zlobnici na fejsu pitaju zašto netko ne upadne u džamiju sa spravama za vježbanje. Izgleda da kod “kato-talibana” možeš sve što kod nekih drugih nije baš za preporučiti.
Onako potpuno razbuđen, sjetih se sjajne knjige Vlade Šimenca “Pričam ti vijesti”. Pa ću ja vama ispričati dvije “zgodne” vijesti, prikladne zbog svoje neobičnosti baš za ovo vrijeme. U večernjim satima 1. prosinca 1918., u centru Beograda, u nekoj kući pravaš dr. Ante Pavelić je pred srpskim prijestolonasljednikom Aleksandrom Karađorđevićem pročitao izjavu kojom se predlaže ujedinjenje Srba, Hrvata i Slovenaca te je nakon toga tronut uskliknuo: “Neka živi cio naš ujedinjeni srpsko-hrvatsko-slovenski narod! Neka živi slobodna i ujedinjena Jugoslavija!” Samo kratko objašnjenje. Dr. Ante Pavelić nije “onaj” Ante Pavelić koji je 12. studenog 1920. u Rapallu navodno poklonio Dalmaciju, Istru i otoke Italiji, a na vlast je došao dvadeset godina kasnije.
Druga zgoda je novijeg datuma. Dogodilo se u Namibiji, državi u južnoj Africi na obali Atlantskog oceana. Oni su se od “svog Beograda” odvojili 1990., ali bez rata, Krajine, Z4, Unprofora, mirne reintegracije, Veleprometa, Ovčare… Nisu oni imali ni napade na Dubrovnik ni Crnu goru za susjeda, iako su svi crni. Na sjeveru Namibije održani su lokalni izbori. Pobijedio je njihov “Milan Bandić” koji se zove Adolf Hitler. Adi je član vladajuće stranke SWAPO i sramotno je osvojio čak 85 posto glasova. To je više nego li je svojedobno bio osvojio njegov imenjak 1933. u Njemačkoj. Naša demokratska javnost, osobito u Jutarnjem, Večernjem, Slobodnoj i na Indexu, duboko se nada da i tamo postoji neki pandan nevladinim udrugama i antifašističkim prvoborcima pa da stvari malo propitaju i zakuhaju. NND iliti Namibijsko novinarsko društvo zatražilo je da narod izađe na ulice i protestira protiv povampirenog nacizma. Nezgoda u čitavoj priči je ta što je tamo narod dan i noć na ulici pa nema više mjesta za antifašističke prosvjede. Dario Juričan skuplja lovu za put u Namibiju, ako nikako drugačije, onda barem trajektom. I tako je herojski narod Namibije prošao isto kao i mi. Prije Adolfa nije imao ništa, a onda je došao njihov Hitler i uništio im sve. Hitler iz Namibije izjadao se novinaru Deutsche Wellea da je tek kad je odrastao shvatio “kako je taj čovjek htio pokoriti čitav svijet, ali za mene je to sad prekasno…” kaže Adi. Tko zna možda još i nije…
Priča mi prijatelj kako je bivši direktor Sportskog centra Bjelolasice bio Selim Hrvat, po nacionalnosti Bošnjak. Još nas ima, mislim, nas Hrvata…
Kad čitate engleski lijevi The Guardian i njihove dopisnike iz Lijeve njihove onda su Hrvati gadan, našpanan i svirep narod. Što sve oni ne rade imigrantima. Na slikama imaju više masnica nego Mile Dedaković nakon što je izašao iz Studentskog doma na Lašćinskoj cesti. Po tim vrlim dopisnicima 1991. je počeo “građanski rat” koji je čak i Hitler u Namibiji izbjegao. Izvješćuju kako su mirni i ugroženi komšije pokušali “osloboditi” čitavu Hrvatsku. Nešto k’o 1945. Međutim, kad je hrvatska policija na početku rata zarobila Arkana, Martića, Hadžića, Šešelja te grupu Labrador, “međunarodna” javnost se skamenila. Sad će njih ustaše… Ipak, svi su bili ubrzo pušteni na slobodu. Nitko od njih u svojim memoarima nije spominjao ni “glavu dole” ni “ruke na leđa”… Čak je i kapetanu Draganu smanjena kazna dočim je Merčepu bila podignuta. U toj “strašnoj” Hrvatskoj nije bilo konclogora kao u Srbiji nakon pada Vukovara. Nakon tzv. mirne reintegracije suradnici i navijači Arkana, Šešelja i Martića ostali su mirno živjeti u RH. Što više, participiraju u izvršnoj vlasti, imaju potpredsjednika Vlade, imaju zagarantirane zastupnike u Saboru, zaštićeni su k’o lički i ostali medvjedi… Narod je zadovoljan. Hvala Bogu, samo da nema rata!
Naravno, nisu svi zadovoljni. Ne čitaju svi Jutarnji, Večernji, Slobodnu, Novi List… Neki, zamislite, čak i misle svojom glavom. Tako su se nedavno u Vukovaru, malo nakon što je počela vrijediti zabrana rada kafića zbog korone, našla dva ratna druga. Stjepan Sučić i Krunoslav Šeremet. I “odgovorni” drugovi pozvali policiju. Stjepan Sučić nije mogao vjerovati. Jedan od policajaca koji ga je došao legitimirati bio je pripadnik nekadašnje milicije pobunjenih Srba. Sučiću su pobunjenici za vrijeme rata ubili i oca i majku. I kad je još vidio da specijalci u lisicama odvode u postaju Krunoslava Šeremeta, ravnatelja vukovarskog Memorijalnog centra, kojem je u ratu ubijen otac, te da ga privodi upravo policajac pripadnik nekadašnje milicije, Sučić je u bijesu lupio vratima. Strašno! Staklo na vratima je puklo…. Da živ čovjek ne povjeruje. Ubijeni očevi i majka – nema veze! Važno je biti pristojan s milicajcem! Još kad to naši ljevičari dojave The Guardianu…
Meni se čini da se tu radi o sramotnom odnosu prema ljudima koji ne zaboravljaju protiv koga su se borili, za što su se borili i koji ne zaboravljaju svoje žrtve. Možda sam naivan, ali siguran sam da im okolnosti pod kojima se ovaj incident dogodio nitko na sudu neće valorizirati.
Naravno, s njihovim profesionalnim karijerama je gotovo. A što ćemo s onima koji nemaju svoje nego samo tuđe karijere? I što ćemo na kraju s vrčem koji i dalje ide na vodu… sve dok vode ima. Politika i dalje misli da Sučić i Šeremet nemaju pojma kako negdje u Subotici živi, pijuckajući Nikšićko pivo, Spasoje Petkovič-Štuka koji je kao svjedok pokajnik na beogradskom sudu priznao da je ubio francuskog dragovoljca HOS-a, Jean Michel Nicoliera. Zar nije nacionalna sramota da je RH prepustila sva suđenja za zločine počinjene u istočnoj Slavoniji onima koji su te zločine u najvećoj mjeri i učinili – Srbiji…? I na kraju da budem do kraja ciničan, dobro je da nismo Sučića i Šeremeta izručili Beogradu. Ono što je zaista fascinantno je brzina i jednoglasnost lijeve medijske falange u osudi nasrtaja na formirano “bratstvo i jedinstvo” koje se kao ideološka korona širi istočnom Slavonijom. Zbog dvojice ubijenih očeva i jedne majke ići razbijati staklo na vratima…?!
Deset godina je trebalo međunarodnoj zajednici da u Slobodanu Miloševiću prepozna ratnog zločinca, a niti je bio maskiran lažnom bradom ni lažnim brkovima. Bio je, međutim, lažno obrijan. Uostalom, kao i milicajac u slučaju Sučić i Šeremet.
Idemo malo na nogomet. Stadion u Maksimiru postaje zaštićeno sportsko ruglo. Strane ekipe kad stignu do stadiona traže od šofera da uključi GPS jer ne vjeruju da se tu treba igrati nogomet. Gradski proračun je za 2021. predvidio 100.000 kuna za novi stadion. Bandić je ovaj puta stvarno malo pretjerao. Tolika lova?
Sad malo nogometnih primjera. Hrvatska trenutno ima jedan relativno pristojan nogometni stadion. Onaj na Poljudu. Drugi u Zagrebu izgleda onako kako je izgledao stadion u Dresdenu nakon bombardiranja 13. i 14. veljače 1945. kad se na grad sručilo 3900 tona zapaljivih bombi koje su bacili Britanci, a koji se hvale da su izmislili nogomet. E, sad, Poljska ima 16 klubova u prvoj poljskoj ligi. Petnaest ligaša igra na potpuno novim stadionima. Šesnaesti ne igra jer mu se novi stadion upravo gradi. Mađari su u Budimpešti sagradili tri vrhunska stadiona. Osim toga, jedini novi pristojni stadion u Hrvatskoj grade poslovni ljudi iz Mađarske, i to u Osijeku. Žele proslaviti naslov prvaka na novom stadionu. Naravno to će ići malo teže.
Ali ovo sa stadionima govori i o nečem drugom. Koliko su naši susjedi, nekadašnji “siromasi”, daleko odmakli od nas. Nemaju oni tolike gladne nevladine udruge i nacionalne manjine da im vladaju zemljom. Gospodarski su nas prekoračili k’o plitki potok dok smo mi, službeno još uvijek, viceprvaci svijeta u nogometu, a sramotimo se iz godine u godinu. Poljaci, Mađari, Česi i Slovaci odoše dalje… Mi ostajemo s onima nama ravnim – zemljama zapadnog Balkana. Pa i to je nešto. Barem smo s njima u normalnim odnosima. “Normalno” pri tome znači da Slovenci od nas traže Piranski zaljev, Srbi Vukovarske Ade, a BiH prolaz za svoje nosače aviona ispod Pelješkog mosta dok Crna Gora još uvijek baca oko na Prevlaku. Ostaju nam još Albanci i Makedonci, ali možda i oni već nešto pronađu što bi od nas htjeli…
Svojedobno se Ćiro Blažević potužio da su ga neki igrači Dinama izdali time što su se za vrijeme odmora udebljali. Ja znam neke druge koji su u tom pogledu počinili veleizdaju…
Idemo sad malo u politiku. Naši medijski komesari u jednom su složni. Orban, Mađarska i Poljska su sramota za EU jer su rigidni desničari pa novac iz EU fondova mogu vidjeti samo oko se budu držali “vladavine prava”, što u prijevodu znači da će im bezlični EU činovnici određivati osnovne političke smjernice. Naravno, vlastima u Budimpešti i Varšavi to nije ni na kraj pameti. Nije to Zagreb.
Postoji čovjek koji se zove Bogić Bogičević. Živi u Sarajevu. Možda postane i gradonačelnik. Nekada je bio član predsjedništva SFRJ. Hrvati i Slovenci trebali su još davno zajednički dignuti spomenik Bogiću Bogičeviću. U dalekoj 1991. generali su zatražili od Predsjedništva SFRJ dozvolu za vojnu intervenciju u Hrvatskoj i Sloveniji. Polovica je bila za to, a druga polovica protiv. Odlučujući glas bio je u rukama bosanskog Srbina Bogića Bogičevića. Odbio je dići ruku i otišao u povijest. Poštenje, ljudskost i hrabrost. Da je JNA tada dobila zeleno svijetlo da tenkovima i avijacijom krene na Zagreb i Ljubljanu, da se Tuđman i Kučan uhite, a sve pod krinkom legaliteta od strane kolektivnog tijela koje je vladalo državom, u najmanju ruku bi do države došli daleko teže i tko zna kada. Stvarno mu želim da postane gradonačelnik Sarajeva ako mu to predstavlja nekakvu satisfakciju za sve što je napravio u jesen 1991. Pouka: pošten i human čovjek postoji na svakoj strani. Samo ga treba prepoznati…
Još je davno u Talmudu zapisano: “I u mjestu gdje nema ljudi, nastoj da budeš čovjek”.
Ovaj zapis se navodno pripisuje Ciceronu iako sumnjam. Prenijet ću vam ga na kraju ove kolumne:
1. Siromah – radi
2. Bogat – iskorištava prvoga
3. Vojnik – brani obojicu
4. Porezni obveznik – plaća za svu trojicu
5. Lutalica – odmara za svu četvoricu
6. Pijanac – pije za petoricu
7. Bankar – potkrada svu šestoricu
8. Odvjetnik – posvađa svu sedmoricu
9. Liječnik – ubije svu osmoricu
10. Pogrebnik – pokopa svu devetoricu
11. Političar – živi na račun sve desetorice!
