Piše: prof.dr.sc. Gordana Rusak
Amazonu gutaju požari neslućenih razmjera! Vijest je koja je preplavila portale i naslovnice i čini se da je javnost na nogama. Hvale vrijedno ali nedostatno. Javnost koja je na nogama može samo komentirati i izražavati svoju zabrinutost i ništa više od toga.
Oni koji bi trebali biti na nogama šute. To je svjetski problem, a čim je svjetski zapravo je ničiji. Razvijeni su mehanizmi koji omogućavaju politici da zaštiti svoje interese, prvenstveno onih velikih i moćnih kada je u interesu profit, a on je u fokusu svake politike. Nisu pak razvijeni mehanizmi zaštite prirodnih resursa o kojima nam ovisi opstanak. Zaštite, ne otuđivanja ili oduzimanja tih resursa ikome. Nije ovo pitanje ovladavanja i oduzimanja tuđih resursa nego njihov zaštita u borbi za opstanak sviju nas.
Je li itko od „malih“ ili „velikih“ političara pozvao na sastanak Vijeća UN-a?
A pitanje je to koje se tiče i sigurnosti i ljudskih prava i mnogo čega drugog. Zbog čega ova nezaintersiranost onih koji drže poluge političke moći? Konačno, nitko od naših političara do ovog trenutka nije se oglasio o tom pitanju i rekao jasno postoje li i koje su nam mogućnosti djelovanja kao zemlje članice UN-a u ovoj situaciji.
Hoćemo li te mehanizme iskoristiti? Ili je naš zadatak šutjeti dok se veliki ne oglase? A oni se oglašavaju onda kad je njihov interes u pitanju. Zaštitom prirodnih resursa ne dobivaju ništa. Barem ne u materijalnom smislu. Dapače, zaštita prirodnih resursa bez kojih nam nema opstanka traži ulaganja i materijalnih i ljudskih potencijala. Treba se posvetiti nafti i drugim prirodnim resursima koji se mogu prisvojiti ili mirnim putem, “pravom“ politikom, ili agresijom jer to donosi profit. Zrak koji udišemo borbe nije vrijedan. Dok ne prestanemo disati. A onda je i onako svejedno.
