Piše: Slavica Vučko
Teško za vjerovati, ali nestao je hrvatski ponos. Obezvrijedile su ga sve dosadašnje vlasti. Ništa više nije svetinja, trguje se sa svim vrijednostima pa i hrvatskim borcima, znakovljima, obespravljene su žrtve, a živi branitelji se pitaju zašto su ratovali, prolazili teške muke i strahove, kad za njih, domoljube i njihovu djecu, nema mjesta u državi Hrvatskoj koju su oni stvorili. O 2.000 nestalih civila i branitelja, ne mogu ni govoriti. Tuga njihovih roditelja, supruga, djece, braće, sestara……je prevelika.
Oni koji nisu sudjelovali u stvaranju Hrvatske, danas trguju sa njom omalovažavaju jednu od prvih postrojbu Hrvatske obrambene snage – HOS. Postavljaju uvjete oni, koji nikada na ratištu nisu bili, da neće doći, ako u redovnom protokolu bude HOS. Njih smeta svekoliko hrvatsko. Ako ih smeta svekoliko hrvatsko, onda neka ne dolaze i ne omalovažavaju Domovinski rat i sve koji su bili sudionici veličanstvene obrane i pobjede nad mnogo nadmoćnijim i krvoločnim agresorom. Njihovo prisustvo nas nakon svega što čine i uvreda izrečenih, nije poželjno za Hrvate na tom velikom danu, bogom danom, danu zahvale svima, koji su svoje živote za Hrvatsku dali.
Što ih smeta na HOS-ovom znaku?
Izvorni hrvatski grb ili što je Hrvat od pamtivijeka za svoju domovinu bio spreman svoj život dati?
Smeta ih samo zato, jer je hrabrošću ove postrojbe i drugih postrojbi stvorena država Hrvatska. Hrvatska država je njihov problem, jednako kako je bila i NDH.
Neka pati koga smeta, i to je njihov problem. Problem hrvatskog naroda je, što oni čine hrvatsku vlast, što ucjenjuju svojim dolaskom i što njihov dolazak umjesto da zabranimo, mi im dolazak plaćamo svojom čašću i hrvatskim novcem. Da bude još ponižavajuće, oni misle da su toliko poželjni, da svoj dolazak ucjenjuju privilegijama i hrvatskim kunama . O moj narode, što smo to poniženje dozvolili i tako postali narod bez časti. Čovjek bez časti nije čovjek!
Hrvatska povijest puna je ponosnih Hrvata, vitezova, banova, plemića, a mi njihova imena gotovo ne smijemo izgovoriti. Među njima su i Zrinsko Frankopani, veličanstveni junaci, vojskovođe, banovi, više poznati svijetu nego hrvatskoj djeci. Opera u Boj u boj, za narod svoj, ne izvodi se, a veličanstvene tvrđave Zrin i Grozdansko su u ruševnom stanju. Važno je da mi njegujemo bogatstvo manjima, gradimo spomenike u Srbu, gdje su ubijeni Hrvati, Novosti u kojima se omalovažava Hrvatka. Spomenik u Srbu, nije podignut za ubijene Hrvate, nego za lažno ubijene Srbe. Nigdje u svijetu nije poznat slučaj u kojem vlastiti narod financira laži o sebi i tako se proglašava genocidnim narodom, a istovremeno iskopavaju se jame po Hrvatskoj i Sloveniji sa preko milijun mučki ubijenih Hrvata. Pupovac, Goldštajn, Jakovina se tome smiju. Hrvati su malo Božje stado, koje nikada nije prešlo ni metar tuđe zemlje. Samo smo se branili i za obranu viteški ginuli. Nikad tuđe nismo htjeli!
Pupovčeva sva ljubav prema srpskom narodu stane u Teslinu banku i ostali dio etno biznisa. Da, Pupovac živi kao car u Hrvatskoj, a branitelji često gladni i bez krova nad glavom, normalnom čovjeku to ne može biti jasno. Sramimo se Hrvati, za izgubljenom časti i dostojanstvu. Volimo više tuđe nego svoje. Izmijenili su nam psihu, ponos, dostojanstvo i jedan viteški narod pretvorili u podanike, jadnike, plašljivce.
Nisu više poželjne ni pjesme, Ustani bane, Vezek vezla Hrvatica mala, Zovi, samo zovi, pa i Thompsonove pjesme Lijepa li si, Bojnu Čavoglave i mnoge druge. U pulskoj areni, nastupaju agresorski pjevači, a Thomsonu, hrvatskom branitelju se ne dozvoljava, ali se u Vukovaru još uvijek mogu nekažnjeno čuti na srpskim feštama …..šalji nam salate, a za meso klat ćemo Hrvate.
Zamislite i Pupovac ucjenjuje Hrvate!Kaže još ćemo vidjeti, da li ću doći, umjesto da jedva dočeka što može doći, da pogne svoju glavu i da se srami, nad zlom koje je čini Hrvatima njegov narod.
Moji Hrvati, zašto smo tako nisko pali?
Pupovac je ovim vijencem ponizio sve Hrvate, a napose hrvatske branitelje. Poklonio se četnicima koji su razarali naš Vukovar i cijelu Hrvatsku i njima u čast, vjerojatno u zahvalnost, pustio vijenac u Dunav, kupljen hrvatskim kunama.
O Bože, što se to događa sa mojim narodom?
Gdje je nestao ponos moje ponosne domovine, moga ponosnog naroda, ponosnih boraca od Vukovara do Dubrovnika?
Na Dan domovinske zahvalnosti, poklonimo se hrvatskim braniteljima, mrtvima pokoj vječni, počivali u miru Božjem, a živuće branitelje i njihove obitelji, stavimo na čelna mjesta, svečane povorke u kojoj mogu biti samo oni, koji se klanjaju svim znakovljima kojima je oslobođena Hrvatska. Umjesto uvjetovanja dolaskom, treba časni Odbor za proslavu, nekima zabraniti dolazak, bez obzira na funkcije koje danas obavljaju, a ima onih koje treba i procesuirati. Sve to ponižavajuće djeluje na Dan domovinske zahvalnosti, dan koji su milijuni Hrvata sanjali i mučki bili ubijeni, i nikada državu Hrvatsku nisu doživjeli. Hvala im i vječna slava!
