Čim je Srbija početkom 90-ih napala Hrvatsku, glumac Rade Šerbedžija pobjegao je u Srbiju svome prijatelju redatelju Ljubiši Ristiću i poručio: “Mislim na svoju djecu koja su negdje u šumi, bježe od ustaškoga noža.”
Ljubiša Ristić, radikalni velikosrbin, u Beogradu bio je kućni prijatelj i vrlo blizak suradnik bračnoga para Milošević. S Mirajnom Marković osnovao je stranku JUL (/ Jugoslavenska levica), on je bio predsjednik, a formalni gazda Slobina supruga.
Rade Šerbedžija je u Srbiji prvo snimio pjesmu “Neću protiv druga svog” u duetu sa Svetlanom Veličković, ( izdanje Diskos, 1992.) kasnije udanom Ražnatović, poznatom pod imenom Ceca. Zajedno su glumili u filmu redatelja Stojana Stojčića, snimljenome po romanu Bore Stankovića Nečista krv, u kojem je Ceca vrlo uvjerljivo odglumila/otpjevala ulogu fatalne ciganske kavanske zabavljačice Koštane.
Za to vrijeme čista krv u Hrvatskoj već je tekla u potocima, srpske granate ubijale su djecu, žene, starce, gorjele su katoličke crkve i hrvatske knjižnice, srpski tenkovi gazili su civile u Škabrnji, a četnička kama na Ovčari je nezamislivom okrutnošću likvidirala ranjenike iz vukovarske bolnice. Veliki pacifist Šerbedžija u to je doba u svojoj beogradskoj „umetničkoj fazi“ glumio i u filmu redatelja Živojina Pavlovića Dezerter, čije su završne scene 1992. godine snimljene u razrušenom Vukovaru.
U propagandnome letku o tome filmu piše: „Ovaj je film snimljen neposredno posle rata za Vukovar, 1992., i u njemu se čak nalaze snimci tog grada, kakav je zaista bio nakon sukoba. U tom periodu Vukovar je pripadao Srpskoj krajini. Film o strahotama ratnih razaranja, o ljubavi i mržnji, o časti i podlosti, o vernosti i neverstvu, o dobru i zlu… Utočište sreće i ishodište užasa – čovekov neizbrisiv trag“. Drugim riječima, film je trebao prikazati kako za razrušenim gradom tuguju Srbi koji su ga razorili, dok su za njegovo razaranje krivi Hrvati.
Glumac Šerbedžija spetljao se s Lenkom Udovički, kćeri Lazara Udovičkoga, jednoga od osnivača Ozne, a kasnije jugoslavenskoga ambasadora u Venezueli, koji je nakon povratka u Beograd – u vrijeme priprema likvidacije Brune Bušića u listopadu 1978. u Parizu – bio imenovan tajnikom Saveznoga savjeta za vanjske poslove.
Zbog depresije izazvane raspadom Jugoslavije, Lenka i Rade utočište su potražili najprije u Londonu. Tu se pripremao za karijeru u Hollywoodu, a u tome su mu malo pomogli Udba i KOS preko Gorana Štroka i Slavice Ecclestone.
Na scenu je stupio i Boris Vukobrat, agent KOS-a s prebivalištem u Parizu, koji ga je uzeo u svoj uži tim i honorirao kao suradnika. Rade Šerbedžija vratio se u Hrvatsku nakon dolaska trećesiječanjske neokomunističke koalicije početkom 2000. godine. Osnovao je privatno kazalište Ulysses i održavao predstave na Brijunima koji su uskoro postali stjecište čitavoga jugoslavenskoga glumačkoga ološa koji je pod umjetničkim izgovorom podvaljivao i rehabilitirao jugoslavensku političku ideju.
Nije to bila neka odveć siofisiticirana politička manipulacija koju bi bilo teško spoznati. Uostalom, domaće političke anacionalne strukture hrlile su na Brijune ne zbog predstava i dobre glume nego zbog činjenice da je Šerbedžija bio Srbin jugonostalgičar i jer su u njemu, očito, pronašli utjehu za svoje tihe političke patnje iz netom prohujalih godina u kojima se raspao sav njihov svijet.
Da je Šerbedžija i bolji glumac, a da nije Srbin, nikada ne bi dobio na raspolaganje Brijune, ne bi dobio katedru i stan u Rijeci niti sve ostale počasti kojima su ga darivali. Nije se vratio u Hrvatsku zato što ju volio nego zato što nigdje u svijetu ne bi stekao nešto bez krvavoga rada i zato što nema u svijetu druge države koja povlasticama novcem obilno plaća lažnu lojalnost svojih mrzitelja. Kroz Šerbedžijinu poslijeratnu renesansu u Hrvatskoj zrcali se, zapravo, sva patologija hrvatske politike.
Glavni sponzori njegovih derneka na Brijunima bili su Vlada, Istarska županija, Grad Zagreb, T-Com, EPH, Mercator, Gavrilović, Coca-Cola, Europlakat, Allianz, Hypo-Group Alpe-Adria itd.
Pridružio im se tadašnji predsjednik Ivo Josipović koji je Radi i njegovu društvancu za provod na Brijunima stavio na raspolaganje logistiku Morha.
Ali sve rijeke, sva mora, sve izdajničke hrvatske politike, svi anacionalni krupni lupeški kapitalisti, mecene i oligarsi, sve glumačke uloge ne mogu oprati karakternu izopačenost glumca Rade Šerbedžije nastalu svrstavanjem uz srpskoga agresora, a protiv hrvatske žrtve. On može živjeti sa svojim bijednim nostalgijama u moralnoj kaljuži bez trunke humanističkoga digniteta, može patiti za svojom Jugoslavijom, ali nema pravo nas vrijeđati, uzimati naš novac, tražiti da šutimo i da ga poštujemo.
Kada govori o bitangama koje su krive za raspad divne mu Jugoslavije, onda je ta lažna ekvidistanca i lažni pacifizam samo paravan kojim neuspješno prikriva neutješnu bol zbog gorke mu činjenice da Milošević nije pokorio Hrvatsku. A kada ovih dana u zaštitu Rade Šerbedžije ustaju brojni anonimni ili djelomično poznati autori u javnosti, onda su to redom svi oni koji su dijelili sa Šerbedžijom iste političke snove, koji su 90-ih poput najgorih čovječanskih hulja u tami svojih soba potajno proslavljali ubojstvo svakoga Hrvata, svaki masakr težaka po hrvatskim selima i pad svakoga hrvatskoga grada te očajnički čekali da JNA slomi posljednji otpor mlade hrvatske države.
Braneći Šerbedžiju i identificirajući se s njime, oni suze liju nad svojom mrtvom prošlosti pokušavajući ju oživjeti, svaljujući krivnju na nas zbog propalih im ideala i oduzimajući svima nama svako pravo na sjećanje i na istinu, na tugu zbog mrtvih heroja, na ponos zbog pobjedonosnih bitaka.
Svi oni koji sada agresivno čestitaju dan propale i zločinačke države, poput Velimira Viskovića, Ivana Jakovčića, Hrvoja Klasića, koji umjesto spoznaja podvaljuje tuđinsku ideologiju, svi oni kojima smeta zakonom dopušteni znak postrojba HOS-a pa bi sada rušili spomenike poginulim mladićima, a ne smeta im, primjerice, spomenik četniku, koljaču mladih hrvatskih redarstvenika, u Borovu, svi takvi, svjesno ili nesvjesno, participiraju u agresivnome jugosrpskome fašizmu koji u miru nastoji hrvatsku pobjedu pretvoriti u poraz.
A jedini fašizam u Hrvatskoj jugosrpski je fašizam koji se valja od Beograda i Aleksandra Vulina, preko Pupovca i njegovih Novosti, Rade Šerbedžije i drugih marginalnih protuhrvatskih političkim skupinama (za sve njih poginuli branitelji – HOS-ovci su fašisti) te se još potencira posredstvom crvenih kustosa u Jasenovca koji doslovce svakoga dana unose laži u popis žrtava.
Lako je danas Šerbedžiji hodati po regionu i izdizati se iznad bitanga koje su odvele narode u rat, ali gdje je bio njegov pacifistički instinkt 1991. godine kad su mu sunarodnjaci bacali cvijeće na kolone tenkova koji su gazili prema Hrvatskoj.
Nije se u glumcu Radi pobunio humanist, stao ispred njih i recitirao, primjerice, stihove iz Prevertove Barbare, o “kiši od čelika, vatre, krvi i neutješne žalosti” pod kojom su stenjali hrvatski gradovi i ljudi, nije zavapio ni nad sudbinom Bresta, ni nad tragedijom Vukovara.
Za to vrijeme on je pjevao i snimao filmove sa Svetlanom Cecom Ražnjatović, suprugom ratnog zločinNacionalnoca Arkana.
Nacionalno/Ivica Marijačić/Maxportal
