Piše: Snježana Nemec
Razumljivo je da čovjek zna koristiti drugog čovjek kako bi na njemu zadovoljio svoju agresiju, pričinio mu bol, ponizio ga….Razumljivo je i da se agresija obično hvata za neku provokaciju, ili se stavlja u službu neke zamisli. Međutim ono što je razumljivo ne znači da je dobro i prihvatljivo. Agresija je strahovita prepreka kulturi. Obrana od iste može unesrećiti isto kao i agresija.
Čim netko uskrsne na političkoj sceni koji ne odgovara onom drugom, probude se duhovi i predizborna scena postaje do gadljivosti prepuna sapunjave stvarnosti i likova, u kojoj, svekrve, punice, pokoja zla maćeha kuju planove, saveze……Nije to rezervirano samo za naš prostor da si ne laskamo, ali kod nas je uvijek isti modus operandi, ponaprije prouzročen nerasčišćenom prošlošću koja nam je zakačena za ramena i koja pred svake izbore prelazi u paranoidnu šizofreniju od koje svi obolijevaju.
Dominantna, gotovo totalitarna kultura sukoba prisutna je stalno, samo je pitanje kada će je neki okidač probuditi i ponovno pokazati kako se ubija razum. Jesu li on/ ona desničari, primitivci, glupani, ustaše, fašisti koje „lijevi umnici“ etiketiraju i koje bi valjda trebalo smjestit na neku hrvatsku Spinalognu? Jesu li on /ona ljevičari koje „desničari“ etiketiraju i koji bi vlastitu mater prodali za neku bolju budućnost, koji svaku kritiku na vlastiti račun smatraju napadom na slobodu izražavanja, verbalnim terorom, govorom mržnje, i koji kao da su u najmanju ruku s podebljanom kožom, na vlastitu inicijativu poslani na Zemlju, u ulozi sakupljača osuda.
A nema više ni na našoj ni na svjetskoj političkoj sceni ni ljevičara i desničara. Postoje samo natruhe nečega što je nekada postajalo i imalo svoj definiciju i svoje ciljeve. Smisao podjele na političku ljevicu i desnicu gubi se u povijesnoj zbilji. I jedna i druga politička opcija, ako želi polučiti pozitivan izborni rezultat, mora u svojim programima koketirati sa svim segmentima društva putem predizbornih obećanja. Osvajanje političke vlasti stoga ostaje smisao, ali i cilj političke borbe. Ljevica i desnica u političkom smislu zapravo ne postoje.
No mi se krvimo, etiketiramo, vrijeđamo ponavljamo jedne te iste riječi i fraze, ne razumijevajući navedeno. Zaboravljajući kako funkcioniranje na bipolarnom principu crno- bijelo nije dobro.A zbog čega? Zbog ekonomske i političke manipulacije, koja ima zadatak stvoriti prednost u odnosu na druge ljude i ostvariti svoje ciljeve. Sve to znamo, ali padamo nemilice u zaborav, vrijeđajući jedni druge.
Razumljivo je da čovjek zna koristiti drugog čovjek kako bi na njemu zadovoljio svoju agresiju, pričinio mu bol, ponizio ga….Razumljivo je i da se agresija obično hvata za neku provokaciju, ili se stavlja u službu neke zamisli. Međutim ono što je razumljivo ne znači da je dobro i prihvatljivo. Agresija je strahovita prepreka kulturi. Obrana od iste može unesrećiti isto kao i agresija. Navedeno bi se moglo dovesti u korelaciju sa današnjim sportom kada okolnosti koje nameće dominantni poredak vrijednosti i strategija globalnog društva forsiraju vrhunski profesionalni sport, nauštrb njegovanja drugih elemenata tjelesne kulture i tada se nameće pitanje čemu sve to služi, ako ne, prije svega, prestižu vladajućih društvenih struktura i zadovoljavanju njihovih potreba.
Imati svoje stavove, zastupati, biti dosljedan sebi su riječi koje se mogu staviti kao epigraf čitave filozofije morala. I to je potrebno, ali pritom treba biti svjestan koliko naši ciljevi odgovaraju našoj osobnosti, koliko su oslobođeni od utjecaja sa strane i sa kojom snagom ostvarujemo svoju težnju, zasnovanu na sebi samom, ni od koga propisanu, ni od koga nametnutu i ničim sugeriranu ili barem sa zdravim granicama jer svi smo mi danas ovisni o nekome ili nečemu. I kad vidim, primjera radi palac dole za predsjedničkog kandidata i gotovo da osjetim mržnju ne uzvraćam istom mjerom jer razum kaže- svatko ima pravo na svoje mišljenje, svoje stavove. Samo argumentima mogu i želim pobiti to što vidim i što mi se ne sviđa. To je tada moja politička kultura i moja razina svijesti. Samo su razum i kontrolirana emocija ti koji trebaju djelovati. To što taj razum ne dolazi od kuda bi trebao i od kojih očekujemo je zapravo ono što nas baca u emocionalnu komponentu od koje smo i sačinjeni, a s tim i u emocionalnu dezorijentiranost je ipak neko drugo pitanje iznad koje se čovjek treba izdići, a ne postati mehanizam manipulacije.
Čini se da više nije ni pitanje jesmo li mi u stanju bilo što napraviti, već je pitanje što učiniti sa nezadovoljstvom i kako ga artikulirati. U svemu ovome stalno si i potvrđujemo kako ni institucije sustava, ni mi, kao pojedinci nemamo pojma što je to politička kultura, kako se stječe, uči. Izostaju jasno oblikovani stavovi prema onima koji donose odluke, ali i prema nam samima. Nitko nas nije učio političkoj socijalizaciji i političkoj kulturi, ali postoji nešto što se zove inteligencija, učenje iz iskustva u kojem paziš da se povijest ne ponavlja i da ne ponavljaš iste greške. I sve je zapravo savršeno jasno, poput kristalnih klasa koje spajamo u jedan kristalografski sustav, ali to jasno ne dopire.
