Zajednica povratnika od svoga osnutka 1992. godine stavljala je pred sebe ciljeve i zadaće počevši od očuvanja dostojanstva prognanika nakon što su ostali bez svega, prvenstveno bez krova nad glavom i bez svoga ognjišta a sve kroz Zakon o statusu prognanika i izbjeglica, i višegodišnjem inzistiranju na zahtjevu HOĆEMO KUĆI.
Nacionalno donosi razgovor sa Brankom Pekom, predsjednikom Zajednice povratnika Osječko baranjske županije…
Da bi ostvarili naše zahtijeve i ciljeve tražili smo zakon o obnovi. A kako se obnova približavala kraju tražili smo Zakon o područjima posebne državne skrbi, pa zakon o poticanju ulaganja radi oživljavanja gospodarstva u područjima u koja smo se vratili, kaže Pek.
Dodaje da su većinu tih zakonskih prijedloga sami pisali. Naravno svi ti zahtjevi bili su usmjereni prema Vladi RH bez obzira koja opcija bila na vlasti. Na red je došlo i stambeno zbrinjavanje mladih obitelji ali sve je to bilo usmjereno na stvaranje nužnih uvjeta za povratak i opstanak. Ono što je život pokazao je činjenica da samo krov nad glavom nije dovoljan ako obitelj koja se vratila nema posao ili radi samo jedan član obitelji za mizernu plaću od koje ne može pokriti niti osnovne životne potrebe. Dakle, trebalo je stvoriti uvjete gospodarstvenicima i potencijalnim ulagačima da dođu u ratom stradala područja i tu otvaraju proizvodne pogone i zapošljavaju povratnike. To je u samom začetku zahvaljujući Zakonu o poticanju ulaganja dalo dobre rezultate što se zorno vidi u poslovnoj zoni Beli Manastir. Onda se netko “pametan” sjetio ukinuti taj zakon i od tada je sve stalo, kaže Pek.
Započeo je retrogradni proces odlaska ljudi i to mladih, obrazovanih kadrova, iz cijele Hrvatske ali je osobito izražen u ranije okupiranim područjima. I na to već godinama upozoravamo kao i na demografsku devastaciju koja je posljedica toga.
Posljednjih nekoliko godina borimo se, i od toga nećemo odustati, tražimo da se donese Zakon o ratom stradalim područjima, budući je Zakon o područjima posebne državne skrbi nestao.
Drugi veliki cilj koji je još pred Zajednicom je naknada ratne štete. Dakle, već je rečeno da krov nad glavom i to po modelu 35+10 m2 nije naknada ratne štete nego stvaranje nužnih uvjeta za povratak. Kad je Baranja u pitanju mnogi poljoprivrednici su generacijama stvarali uvjete za što bolju i veću poljoprivrednu proizvodnju a u vrijeme okupacije i progonstva su ostali bez svega.
U isto vrijeme su seljaci u recimo Čakovcu, Varaždinu itd., gledali na televiziji što se događa u ratom zahvaćenim područjima i normalno se bavili svojim poslom. Kada se naš seljak vratio na zgarište, prvo se morao kreditno zadužiti da bi kupio osnovne stvari potrebne za početak poljoprivredne proizvodnje. I sada bi ta dva seljaka trebala zajedno ući na tržište Europske unije pod istim uvjetima. E, to nije niti pošteno niti moguće, tvrdi Pek.
Ne mogu samo prognanici koji su ujedno bili i hrvatski branitelji, snositi teret rata jer su ionako najvećom cijenom platili stvaranje hrvatske države. Zato inzistiramo na naknadi ratne štete.
U nekoliko navrata upozoravali smo na neriješeno pitanje državne granice između Republika Srbije i Hrvatske na Dunavu. Postoje tri modela rješavanja i to, međusobni dogovor, arbitraža ili međunarodni sud. Upozoravam i pozivam našu diplomaciju, vrh države da se konačno pokrene postojeća međudržavna komisija za granicu.
Nije normalno da postoji Zakon o brdsko-planinskim područjima i Zakon o otocima a ne postoji Zakon o ratom stradalim područjima. To je apsurd i moramo se zajednički boriti jer su ova područja koja su pretrpjela sve strahote rata, to zaslužila. Ključ rješenja leži u Zagrebu i moguće je sve to riješiti ako postoji politička volja.
O NAKNADI RATNE ŠTETE
Inzistirajući na naknadi ratne štete fizičkim osobama, dakle prognanicima koju su pretrpjeli u vrijeme Domovinskog rata, Zajednica povratnika primjećuje da svojom višegodišnjom šutnjom, hrvatske vlasti pokušavaju hrvatskom narodu oduzeti pravo na naplatu ratne odštete od republike Srbije.
Hrvatska od Srbije kao pravne sljednice SRJ, može naplatiti štetu. Za takve zahtjeve postoji čak i pravni okvir. Riječ je o Sporazumu o normalizaciji odnosa između Republike Hrvatske i Savezne republike Jugoslavije, koji je potpisan 23. kolovoza 1996. Prema članku 7. tog Sporazuma, dvije su se države obvezale u roku od 30 dana osnovati zajedničko povjerenstvo sa po tri predstavnika i sklopiti sporazum o naknadi za svu uništenu, oštećenu i nestalu imovinu, kaže Pek.
Podsjetimo se da SR Njemačka i danas otplaćuje ratnu odštetu Državama protiv kojih je ratovala i na koje je izvršila agresiju. Podsjetimo se da i danas plaćaju mirovine i naknade ljudima koji su bili zatočeni u logorima i koji su preživjeli stradavanja od Njemačkih vojnika.
U međuvremenu, Hrvatska tužba za genocid na Haaškom sudu, iako odbačena po pitanju genocida dala je jasnu definiciju da Srbija treba isplatiti ratnu odštetu potvrđujući izrijekom: da je Republika Hrvatska bila napadnuta na svom teritoriju, da je na Republiku Hrvatsku izvršena agresija od strane JNA i srpskih snaga.
Republika Hrvatska je u Domovinskom ratu 1991–1995. godine, pretrpjela velike ljudske gubitke, stradanja branitelja i stanovništva te ogromne materijalne štete, a što je bitno obilježilo njen gospodarski i socijalni razvoj u protekla dva desetljeća, osobito u ratom stradalim područjima koja danas znatno zaostaju u razvoju u odnosu na ostale dijelove RH.
Ministarstvo rada i socijalne skrbi te Državna revizija za popis i procjenu ratne štete, 2006. godine, napravili su opsežan dokument sa točnim izračunom počinjene izravne materijalne štete za uništenu imovinu kao i nematerijalne štete, a koja se odnosi na žrtve i stradalnike rata te branitelje po raznim osnovama.
Izračunom je utvrđeno da počinjena izravna ratna šteta u Hrvatskoj u razdoblju 1990–1999. godine iznosi 236.431.568.000 kuna ili da olakšamo usporedbu, oko 32 milijarde eura, dok su ukupni izdaci za žrtve i stradalnike rata te branitelje po raznim osnovama bili veći od 36 milijardi kuna, sa godišnjom tendencijom rasta od 4,578 milijardi, čime se u 2017. godini dug neizravne štete popeo na preko 82 milijarde kuna ili oko 11 milijardi eura, kaže Branko Pek.
Dodao je da se ta brojka, međutim, odnosi na ukupne štete, dok Zajednica povratnika inzistira na naknadi štete fizičkim osobama, koja je znatno manja od gore spomenute procjene.
Ako je tijekom Domovinskog rata bilo oko 210.000 prognanika, to je oko 50.000 obitelji. Prema popisima imovine koje smo svi predali u državni ured za statistiku, došli smo do izračuna da bi svakoj obitelji PROSJEČNO – trebalo isplatiti 200.000 – 300.000 kuna a to je oko 10 – 15 milijardi kuna. Također smo rekli da ne tražimo isplatu odjednom i da ne mora biti u svim slučajevima u novcu već u vaučerima, vrijednosnim papirima i sl. s kojima bi povratnik mogao kupiti traktor, državnu zemlju i slično za pokretanje svoje djelatnosti. Dakle to je prvorazredno gospodarsko a time i demografsko pitanje. Možemo zamisliti kako bi oživjela ta područja kada bi se u njih „upumpalo“ 10 milijardi kuna, kazao je za Nacionalno predsjednik Zajednice povratnika Osječko baranjske županije Branko Pek.