Piše: Prof. dr. sc. Zdravko Tomac
“Slušat ćete, slušat a ne ćete razumjeti
Gledat ćete, gledat a ne ćete vidjeti
Jer usalilo se srce moga naroda
Uši začepiše
Oči zatvoriše
Da očima ne vide
Da ušima ne čuju
Srcem ne razumiju.”
(prorok Izaija)
Naveo sam ove misli proroka Izaije jer mi se čini kao da su pisane danas, kao da opisuju stanje u Hrvatskoj. U Hrvatskom saboru, u hrvatskim medijima iz dana u dan ponavljaju se laži i krivotvorine o hrvatskoj povijesti, o Domovinskom ratu, o identitetu i vrednotama hrvatskog naroda. Kada čovjek čita, sluša i gleda naše medije, kada gleda one sramotne rasprave u Hrvatskom saboru stvarno se čini da hrvatske političke i medijske elite gledaju ali ništa ne vide, slušaju a ništa ne čuju, govore a ništa ne razumiju. Nažalost, ne radi se samo o tome, o nesposobnosti nego se radi i o smišljenom djelovanju da se oslabi Hrvatska, da se poljulja vjera u sposobnost hrvatskog naroda da upravlja svojom državom, da se diskreditiraju sve bitne institucije hrvatskog društva i da se stvara slika kako nema smisla živjeti u Hrvatskoj nego da treba učiti jezike i pobjeći iz Hrvatske, glavom bez obzira.
To antihrvatsko raspoloženje sjajno je izrazila pravobraniteljica za djecu Ivana Milas Klarić kada je rekla djeco, učite engleski i bježite iz Hrvatske glavom bez obzira. Dakle, izabrana od strane Sabora, državna dužnosnica, ne srami se javno pozivati, javno tjerati hrvatsku djecu da bježe iz Hrvatske. Kako protumačiti izjavu zastupnika Nenada Stazića koji se zalaže da građani Istre provedu referendum i odcijepe se od Hrvatske.
Kako protumačiti činjenicu da je bivši predsjednik Ivo Josipović podržavao srbijansku strategiju da se radi o građanskom ratu i da se velikosrpska agresija pretvori u navodni građanski rat s podijeljenom krivnjom?
Kako protumačiti stalno petokolonaško djelovanje Vesne Pusić. Da podsjetim, ona je u Saboru optužila Hrvatsku da je agresor na Bosnu i Hercegovinu, a istina je da je Hrvatska triput spasila Bosnu i Hercegovinu. Ona je tvrdila da je Oluja zločinački pothvat. Ona je pokušala obezvrijediti tužbu Hrvatske pred Sudom pravde za učinjeni genocid Srbije u Hrvatskoj. Ona se i dalje javlja kada može naškoditi Hrvatskoj.
Predsjednik Vlade Andrej Plenković održao je u Glavnoj skupštini Ujedinjenih naroda domoljubni državnički govor. U tom govoru rekao je istinu, rekao je da Hrvatska upravo raskrinkavanjem korumpirane i kompromitirane Arbitraže i njenim odbacivanjem štiti međunarodno pravo i međunarodnu pravdu a da Slovenci i oni koji ih podržavaju ustvari pokopavaju međunarodno pravo i međunarodnu pravdu jer pritišću Hrvatsku da prihvati Arbitražu koja je bila korumpirana i koja je nepravedna. Međutim, opet se javila Vesna Pusić koja kritizira Plenkovića što je rekao istinu i optužuje ga da šteti hrvatskim interesima.
I najnoviji primjer. Interes je Hrvatske normalizacija odnosa s Rusijom, ne samo gospodarskih nego i političkih. Malo je tko od državnika doživio tu počast da predsjednik Rusije osobno najavi posjet. I sada umjesto da se organizira i da se tim posjetom postigne najviše što je moguće u ostvarivanju naših nacionalnih interesa, ne samo gospodarskih nego i političkih, strateških, prije odlaska predsjednice sustavno se pokušava kompromitirati njen put i daju se brojne izjave i poduzimaju se brojne mjere koje imaju za cilj da stvore atmosferu u kojoj će biti teško ostvariti naše interese koje bi inače lagano ostvarili.
Pitaju me građani na ulici: profesore, objasnite nam zašto je na Hrvatskoj televiziji tjedan dana prije posjeta naše predsjednice prikazan vrlo negativan film o predsjedniku Putinu? Zašto baš sada i zašto je izabran dokumentarac s pozicije onih koji ne vole Putina?
Pitaju me građani, zašto na tako važan posjet ne ide ministrica vanjskih poslova? Pitaju me građani, zašto su mediji pokrenuli kampanju u kojoj tvrde da predsjednik Vlade Plenković i Vlada, ne samo ne podržavaju put predsjednice nego da ga nastoje omalovažiti i kompromitirati. Nije dobro da je predsjednik Vlade morao javno reći da podržava put, kao i druge putove predsjednice.
I inače se šire glasine kako njih dvoje uopće ne komuniciraju, čak ni telefonski. Moje iskustvo iz teških ratnih vremena dokazuje da ne bi uspjeli da Tuđman nije svakog tjedna sazivao državni vrh i ne samo informirao ga nego i otvarao rasprave o najvažnijim strateškim pitanjima.
O čemu će se dogovarati dva najvažnija čovjeka u Hrvatskoj ako se neće dogovarati o tako važnom pitanju o odnosu s Rusijom i normalizaciji odnosa s Rusijom.
Ili kako objasniti hrvatskom narodu potpunu ravnodušnost hrvatskih intelektualaca, udruga, medija i politike u odnosu na masakr Katalonaca u Barceloni od strane španjolske policije. Sjećam se ′72. godine kada je bio studentski štrajk, kada su specijalne milicijske snage pendrecima i batinjanjem nasrnuli ne samo na studente nego i na građane koji su se tada nalazili na Trgu Republike da daju podršku studentima. I osobno sam zajedno sa suprugom bježao sa Trga dobivši jedan udarac u leđa, jer su tukli koga su stigli.
Međutim, to batinjanje bila je kamilica u odnosu na masakr koji su učinili Španjolci Kataloncima. Takvu brutalnost, gdje se na mirne građane, žene i djecu puca gumenim mecima, gdje ih se baca na pod i tuče, bez ikakvih razloga osim što su željeli glasovanjem izraziti svoju slobodu. Sramota je za Europsku uniju i demokratsku Europu jer nisu osudili to nasilje, jer nisu tražili da odgovorni budu osuđeni, jer se nisu ispričali. Ali ni mi, ni vlast ni oporba, ni intelektualci i mediji nismo također osudili to nasilje, nismo stali u obranu katalonskog naroda na vlastitu državu.
A da Vas dragi čitatelji podsjetim, 1991. godine kao potpredsjednik Ratne Vlade u svoj prvi službeni posjet otišao sam u Barcelonu u Kataloniju, tamo sam prisustvovao donošenju rezolucije u Katalonskom parlamentu kojom se podržava pravo hrvatskog naroda na vlastitu državu. To je bilo potpuno suprotno od službenog stava Španjolske koja 90- tih godina nije nikad stajala iza hrvatskog naroda nego je uvijek bila protiv hrvatskog naroda, na strani Beograda i onih koji su gušili našu slobodu.
Španjolska nije priznala ni Kosovo. Usporedio sam ′72. godinu i ovaj masakr u Kataloniji da pokažem kako za mnoge u hrvatskom narodu vrijedi ovaj moto na početku ovog članka “gledaju a ne vide, slušaju a ne čuju, govore a ne razumiju”.
Mi smo malobrojan narod, mi nismo ni vojna ni gospodarska sila, mi svoj ugled u svijetu možemo ostvariti samo moralnošću i poštovanjem svakoga čovjeka i svih naroda samo borbom za istinu i pravdu. Naš veliki kardinal Franjo Kuharić rekao je za vrijeme agresije na Hrvatsku: “postoje crte, postoje granice s kojih se ne smijemo povlačiti”. On se i pitao za vrijeme Domovinskog rata na bazi kojih moralnih načela se razgovara u Ženevi i kakva to rješenja nudi Međunarodna zajednica, jesu li ona moralna ili ne moralna?
U Hrvatskoj djeluje vrlo moćna peta protuhrvatska kolona koja ne želi uspjeh hrvatske države. Tuđman je govorio da ima oko 20% državljana Hrvatske koji se vesele ne uspjehu Hrvatske, koji ne samo žele nego i djeluju da Hrvatska ne uspije. Danas je takvih mnogo više, ali ih nema tako mnogo kako se čini kada se slušaju hrvatski političari, udruge i mediji.
Postavili su mi građani i pitanje da im objasnim koji je interes hrvatske države da hrvatsko najjače državno poduzeće HEP ogromne novce daje za televiziju N1? Rekao sam da ne znam odnosno da ne vidim bilo kakvi interes hrvatske države da se pomaže i financira televizija N1, jer ona je po svojoj koncepciji protiv samostalne i suverene Hrvatske i stvara pogodno raspoloženje za obnovu neke balkanske regije. Da postoji strategija obnove balkanske regije potvrdio je i Aleksandar Vučić, koji želi postati novi Tito.
Po prvi puta se može reći, nakon drugo vremena, da nam njemačka politika nije prijatelj nego neprijatelj, jer je Angela Merkel stala na stranu Vučićeve četničke politike, podržava velikosrpske ambicije Srbije i pokušava natjerati Hrvatsku da žrtvuje svoje nacionalne interese kako bi se zadovoljili srpski nacionalni interesi.
Dakle, činjenica je da se Angela Merkel i Njemačka vraćaju u prošlost i ponovno oživljavaju balkanske integracije, kojima bi na čelu bila Srbija i srpski narod. Zato njemačkoj politici odgovara da se završi rasprava o prošlom ratu na miroljubiv način, da se velikosrpska politika amnestira kao isključivi krivac i da se podijeli odgovornost za zlo i zločine i da se raspodijeli krivnja odnosno da se velikosrpska agresija naknadno pretvori u građanski rat i nacionalne sukobe u kojima nema dobrih i loših. Ustvari nikada nisu prestali pritisci na Hrvatsku da je njezina dužnost da bude u regionalnoj vezi i suradnji na „zapadnom Balkanu“.
Vrlo sustavno se pokušava stvoriti povezanost i zajednički identitet tih zapadnobalkanskih država. Najmudrije na tomu radi N1 TV koja ima za Srbiju, BiH i Hrvatsku sve zajedničko, od prognoze vremena do športa i politike. To su i različite lige zapadnobalkanskih zemalja koje se financiraju: košarka, rukomet, vatrepolo, a pokušava se stvoriti i u nogometu, koji je najpopularniji. Tu su i različiti projekti, različita istraživanja. Za sve se nađe novaca ako ima regionalni karakter. Ali regionalno, balkanski, a ne srednjoeuropski.
Ambicije Aleksandra Vučića su velike ali nisu bez pokrića. One su dio smišljene velikosrpske politike koja je još 2011. godine utvrđena u Memorandumu 2. Ciljevi su vrlo jasni. Krivotvorinama velikosrpsku agresiju i krivnju za rat pretvoriti u građanski rat i nacionalne sukobe s podijeljenom odgovornošću, a ako je moguće čak napraviti kopernikanski obrat i Hrvate i Hrvatsku od žrtve agresije proglasiti agresorom. Destabilizirati susjedne države, posebno Hrvatsku i BiH. Hrvatsku stalno optuživati da je ustaška i zločinačka država, a u Bosni i Hercegovini čak ići u savez s velikomuslimanskom, tj. velikobošnjačkom, politikom kako bi se dizanjem lažnih masovnih optužnica protiv Hrvata, zbog navodnih zločina prema Srbima, Hrvati od spasitelja BiH pretvorili u agresore i zločince.
Aleksandar Vučić, koji se izvještio sjediti na dvije stolice, podržavati Putina i rusku politiku a istovremeno i Angelu Merkel i njemačku politiku, uobrazio si je da je reinkarnacija Josipa Broza Tita. To i otvoreno govori i želi stvoriti veći projekt od Titove Jugoslavije. On želi povezati i ujediniti sve nove zapadnobalkanske države nastale raspadom SFRJ, ali toj konfederaciji želi pridružiti i Albaniju.
Pored ovih političkih problema Hrvatska se našla i na jednom velikom gospodarskom udaru gdje se kriza u Agrokoru, pa i raspad velikog sustava, pokušava zlouporabiti za slom cijele Hrvatske i hrvatske politike. I tu postoji samo jedan odgovor, udružiti sve snage, ulagati u Agrokor hrvatski novac koliko je maksimalno moguće i ne dozvoliti da bitna strateška prerađivačka industrija i poljoprivreda padne u strane ruke. Zato treba podržati sadašnju Vladu i njezina predsjednika koji su, usprkos sramotnog ponašanja oporbe, koja je pokušala blokirati da hrvatska država intervenira u spašavanju hrvatskih interesa, uspjeli stvoriti uvjete da se izađe iz krize.
Nema nikakve dvojbe da se i na rješavanju problema Agrokora propituje sposobnost, ne samo Hrvatske vlade nego i hrvatskog naroda, da u kriznim situacijama pronađe optimalno rješenje. Hrvatska, nema nikakve dvojbe, mora nastaviti Tuđmanovu suverenističku politiku. Mora jasno i odlučno poručiti ne samo Vučiću nego i njegovim saveznicima da ne dolazi u obzir nikakva Vučićoslavija. Hrvatska će tražiti svoju perspektivu, prije svega u suradnji sa srednjoeuropskim i sredozemnim državama, i europskim državama u cjelini, a ni pod koju cijenu ne će pristati da nas se metne u društvo balkanskih zemalja u kojima bi se obnovili svi stari sukobi i u kojem bi umjesto napretka vodili ideološke i političke ratove i stalno se morali braniti od pokušaja velikosrpske hegemonije od koje nisu odustali.
A Vučiću poručimo svi zajedno složno – VUČIĆOSLAVIJA – MALO MORGEN!
