Suvremeni austrijski roman početka 21. stoljeća obilježavaju teme nacionalsocijalizma, židovstva, prešućivanja, kulture sjećanja kao “kulture brisanja”, što su i teme romana cijenjenih suvremenih austrijskih književnika Anne Mitgutsch i Maxa Kuebecka objavljenih u izdanju nakladnika Leykam International i predstavljenih u ponedjeljak u Zagrebu u nazočnosti autora.
Goste je u Knjižnici i čitaonici Bogdana Ogrizovića uvodno pozdravila Eugenia Ehgartner iz Leykam Internationala. Istaknula je kako je iznimno ponosna što taj nakladnik upravo u “Godini kulture Hrvatska – Austrija 2017.” obilježava deset godina svojeg djelovanja u Hrvatskoj, a kao doprinos književnom transferu tih dviju povijesno i kulturno povezanih zemalja, u ovoj će godini objaviti ukupno pet romana austrijskih autora.
Teme kojima se bave, nacionalsocijalizam, židovstvo, prešućivanje i sankcioniranje homoseksualnosti, te kultura sjećanja kao “kultura brisanja” itekako su obilježile suvremeni austrijski roman početka 21. stoljeća, kazala je Ehgartner. “Cilj je tog našeg mega-prevodilačkog pothvata te teme približiti čitateljima u Hrvatskoj, smatrajući da one itekako i za nas posjeduju svoju relevantnost”, dodala je.
Romani o genocidu nad Židovima i kulturi sjećanja
Anna Mitgutsch (1948.) dosad je objavila brojne znanstvene radove, nekoliko eseja i devet romana. Njezina knjiga “Kuća iz djetinjstva” (2000.) predstavljena je kao jedan od najvažnijih romana suvremene austrijske književnosti, generacijski roman koji se bavi genocidom nad židovskim stanovništvom, dugo tabuiziranom temom u austrijskom društvu.
Prijevod potpisuje Milka Car, koja je kazala kako je u romanu, “kao što je to uobičajeno za tu autoricu, prisutna igra između realnog i imaginarnog, između stvarnog prostora i prostora sjećanja”.
“Mitgutsch svoje književne likove često oblikuje na putevima i stranputicama potrage za identitetom. U tom romanu na sudbini jednog lika prikazuje se s jedne stane uvjerenje u nužnost sjećanja, a s druge nas ista ta sjećanja vode u najcrnje stranice austrijske i europske povijesti”, rekla je Car.
Roman prvijenac restauratora i umjetnika Maxa Kuebecka “Plavi broš, Tajna jedne obitelji” (2014.), koji je prevela Jelena Spreicer, najavljen je kao roman kulture sjećanja koji prati život i sudbinu plemićke obitelji iz Štajerske kroz nekoliko njezinih generacija.
Sam Kuebeck (1949.) pripadnik je austrijske plemićke obitelji. Studirao je slikarstvo, slobodan je umjetnik, slikar i restaurator, a njegov prvi roman, kako je rečeno, rezultat je intenzivnog bavljenja vlastitom obiteljskom poviješću. Naime, povod za pisanje te knjige za autora je bilo saznanje da je njegov otac prijelaz iz 1939. na 1940. dočekao u Gestapovu zatvoru, i da obitelj krije prave razloge toga.
“To predstavlja početak jedne intenzivne potrage za obiteljskom istinom i to kroz oprezno balansiranje između fikcije i fakcije, pri čemu fakciju čine povijesni dokumenti, fotografije i pravni dokumenti, a fikciju narativ koji nastaje međusobnim kombiniranjem tog mnoštva”, rekla je prevoditeljica knjige Jelena Spreicer.
Generacijski roman kao bilanca povijesnog i obiteljskog razvoja
Kratko je predstavljen i roman “Majušna žena” autora Petera Henischa, koji je također bio najavljen kao gost ali je u posljednji trenutak morao otkazati. Knjiga je objavljena u izdanju Leykam Internationala i prijevodu Andyja Jelčića.
Romanopisac, pjesnik, urednik, novinar i glazbenik, Heinisch (1943.) je jedan od istaknutijih suvremenih austrijskih autora, dobitnik niza nagrada, između ostalog i Nagrade Grada Beča za književnost.
U središtu njegove knjige “Majušna žena” nalazi se jedna bečka obitelj i nekoliko njezinih generacija, pri čemu se ujedno prikazuje i nekoliko desetljeća 20. stoljeća. Glavni lik Paul Spielmann pripadnik je najmlađe generacije u obitelji, koji proučava život i sudbinu svoje bake Židovke koja se udala za nacionalsocijalista, te istražujući obiteljsku prošlost pokušava osvijestiti i vlastiti identitet.
O fascinaciji žanrom generacijskog romana govorio je Svjetlan Lacko Vidulić s Katedre za germanistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Ocijenio je kako ona proizlazi iz činjenice da se ti romani uvijek bave “krajem svijeta”, u smislu da nude genealošku perspektivu koja označava završetak dosadašnjeg tijeka povijesti, obiteljskog razvoja koji je utjelovljen u nama kao posljednjoj karici, sadašnjoj generaciji koja se osvrće na prošle generacije.
“On uvijek predstavlja bilancu povijesnog razvoja koji je ujedno i obiteljski razvoj, i to uvijek u njegovoj najburnijoj fazi. On je također uvijek i bavljenje sjećanjem koje nestaje, pa tako i slijepim mrljama kolektivnog pamćenja”, kazao je Lacko Vidulić.
Kako njihova književnost zvuči u izvorniku gostujući su autori svojim hrvatskim čitateljima pokušali predočiti čitanjima na njemačkom, a u razgovoru koji je uslijedio otkrili su ponešto o radu na romanima, koji su bili konkretni povodi za njih, te govorili o tome koliko su te teme za njih i njihove obitelji bile i jesu bolne.
Hina
