Piše: Admiral Davor Domazet-Lošo
Na vjeronauku nas uče da su ljudi postali oholi i da su gradnjom kule (grada) u Babilonu odlučili prkositi Bogu, pa je Bog sišao s neba, pobrko im jezik da se ne mogu sporazumijeti, što je za posljedicu imalo nedovršenje i grada i kule, te su se, zbog nedovršenog posla, ljudi raspršili po cijelom svijetu. No, ovo je već teološko gledanje.
A ono strateško? Sa stajališta strategije postavlja se pitanje: Zašto je Bog spriječio ljude u naumu da složno sagrade i grad i kulu? Građenje i grada i kule ne može biti oholost, prvi smrtni grijeh po kršćanskom Katekizmu, jer je to čin stvaranja dobra za sve.
Ova je biblijska priča, iz strateškog kuta gledanja, zapravo priča o nastajanju civilizacije. Ljudi do tada bijahu nomadi. Dođoše u dolinu i odlučiše tu i ostati. Za ostvariti takav izuzetno vrijedni cilj morali su prestati lutati, te složno početi novi projekt, izgraditi novu – sjedilačku civilizaciju.
Sjedilačka civilizacija je civilizacija naselja – grada, ali je i civilizacija obrade zemlje. Od nomada postati sjedilac nije ni lako niti kratkotrajno. Bez znanosti to je teško moguće. Uskladiti život s nebeskom mehanikom je jedino moguće rješenje.
I biblijski znastvenici uporabiše pojam “strši do neba” te počeše graditi grad i u njemu toranj (kulu) takozavni zigurat sa zvjezadarnicom na vrhu. Taj je babilonski zigurat (posvećen njihovom glavnom bogu Marduku), nazvan “Etemenanki”, sumerski “kuća temelja neba i zemlje”, bijaše sagrađen, a njegov tlocrt je kvadrat dimenzija 90 x 90 metara, i visine od skoro 100 metara. Služi kao zvjezadrnica. Opisali su ga mnogi antički pisci, među njima i Herodot.
Zigurat će, predpostavljaju mnogi znastvenici, poslužiti kao uzor priči o “Kuli babilonskoj”.
Kula ili toranj je bio ne samo simbol tadašnjeg najsuvremnijeg znanja, nego izročito istrument znastvenosti. Promatranjem neba, znači planeta, zvijezda, sazviježđa u vremenskim razdobljima i periodama omogućio je svećenicima-znanstvencima ne samo određivanje dana sađenja i žetve i ostalih aktivnosti vezanih uz život rada i stvaranja ratarske civilizacije, nego je značilo pospiješivanje znanosti iz područja astronomije/astrologije, ali i matematike, posebno geometrije pa i ostala priorodnoslovnih znanja, koja su, naravno, bila vezana uz čisto religijska objašnjenja i interpretaciju.
Babilonska zvjezdarnica-kula je bila “gradina znanja” kojim je čovjek počeo živjeti svijesno i znalački u ritmu godišnjih doba, u ritmu kretanja sunca, mjeseca i zvijezda. Živeći i stvarajući u životnom ritmu usklađenim s nebeskim ritmom čovjek je postao svoj na svome. Prestao je biti lutajući bezimeni nomad, koji je živio “od danas do sutra” i postade čovjek, narod. A taj je narod imao svoj grad, stvorivši time IME, stvorivši time civilizaciju. A IME je znak nečeg višeg, nečeg izdignutog, posebnog, nečeg što se da točno opisati i identificirati, što ima IDENTITET.
Ne ulazeći u teološke rasprave i tumačenja priče o biblijskoj “Kuli babilonskoj”, u današnjem smislu taj pojam znači spriječavanje čovječanstva i naroda, posebno europskih naroda da složno stvore nešto zajedničko, svrhovitu civilizaciju i dadu joj svoje IME, svoj IDENTITET. Zaustavljanje “izgradnje grada” i “rušenje kule” ili simbola znanja, znači razići se po golom svijetu, znači prihvatiti retardaciju, odnosno nomadstvo, to jest, živjeti bez svoje (rodne) grude i raštrakano bez IMENA, odnosno IDENTITETA.
Europski identitet bijaše izgrađen, i bijaše to Kristova civilizacija. A onda ovovjeki samoproglašeni bogovi odlučiše to razoriti. Odlučiše naravne i Božje zakone zamjeniti svojima kako bi nas iz duhovnosti i znanja mogli vratiti u neduhovnost i neznanje.
Staregija nije nova. Osmislio ju je 1600. godine u svojoj “Utopiji” Francis Bacon u kojoj piše da Englezi, tada već od crnog maga John Deea programirani kao Britanija, moraju slati špijune oko svijeta da kradu znanje, a narodu će onda dati samo ono znanje koji “NJIMA”, to jest elitnim oligarhijama, odgovara. To nije ništa drugo nego narod(e) držati u ‘urušenom tornju’ neznanja, dok oni sami stoju na ‘vrhu zvjezdarnice’.
Jedan je cilj danas, ove osuvremenjene Baconove strategije, narod to jest čovječanstvo, držati u neznanju i time ga prisiliti da prihvati protunaravne zakone. Drugi je cilj narod smutiti pranjem mozga, silovanjem ‘novim jezicima’, to jest izričajima, kao naprimjer marksističkom dijalektikom, nastranim genderizmom, političkoj korektnosti, govorom mržnje, teorijama urote, populizmom, hibridnim ratom, antifašizmom u Hrvatskoj, slobodnim tržištem, logikom otvorenog društva i sličnim jezičnim deformacijama i izmišljotinama.
Logično je pitanje: Čemu vode ova dva cilja? Europa, a Hrvatska posebno, su zoran primjer što je namjera. Namjera je da se starosjedilačko stanovništvo, putem umjetno proizvedenih kriza, tjera trbuhom za kruhom iz zemlje, a novo afričko i azijsko muslimansko stanovništvo pod lažnom izlikom davanjem azila, obnovom demografske slike i popunjavnjem navodnih praznih radnih mjesta dovalači. Tim se sotonskim planom razara europska kultura, uništava njezin identitet i satire njezino IME.
Dakle, iz bruxelleške “Kule bailonske”, svjesno se i planski uništava identitet europskih naroda.
Zato nije nimalo slučajno da EU-pralament u Bruxellesu, ne samo u izglednom smislu, predstavlja “Kulu babilonsku”, koji je u ‘pogon’ pušten 1999. godine, i nosi ime francuske novinarke, političarke i feministkinje Louise Weiss, koja je bila poznata po tome da se prisno družila sa českim masonima, prvenstveno s Tomašom Masarykom,.
Današnja Europska unija tipičan je primjer inverzije ideje. Pretvaranje dobre zamisli u njezinu suprotnost. Ideja Europske zajednice bijaše ideja mirnog suživota i razvoja, kao i prvog konkretnog koraka nakon zla očitovanog u nečemu što se zvao Drugi svjetski rat. Ideju pokreće političari katolici predvođeni Robertom Shumanom.
Naime, nakon rata 1945. francuska geopolitika posibilizma da se odhrva anglosanksonskom atlantizmu i uspostavi novu europsku hijerarhiju u kojoj bi Francuska, na europskom kontinentu, svirala prvu violinu ispred (zapadne) Njemačke koja se već tada mogla prepoznati kao buduća gospodarska velesila.
Pojavljuje se “Schumanov-plan”, prema kojemu francuska i njemačka industrija ugljena i čelika jedna drugoj ne bi trebali biti konkurencija. Radilo se, dakle, o regulaciji tržišta. Regulacija tržišta, a ne slobodno tržište, bila je ideja koja je stajala na početku novog prosperiteta Europe. “Schumanov plan” prihvaća njemački kancelar, također katolik, Konrad Adenauer što dovodi do stvaranja “Europske zajednice za ugljen i čelik”. Bio je to početak procesa europske integracije koji će se slijedno preoblikovati u današnju Europsku uniju.
Danas je dogovorena ekonomija, ili ekonomija regulacije tržišta gotovo zabranjena i zakonski na globalnoj razini proganjana. Jedina ekonomija koja je prizanta i zakonski iznuđena je ona liberalna. Sukladno tome Europska je unija, i ne samo ona, ovojekim financijskim i korporativnim “nomadskim muljatorima” širom otvorila vrata, dovodeći svađom samu sebe u rasulo. Prije svega riječ je o u rasulu vrjednota, onih kršćanskih.
Od kada je u Bruxellesu sadrađena “Kula babilonska” nestade europskog zajedništva, nestade dogovora za opću europsku korist, a europski kamen zaglavi kršćanstvo postade nepoželjnost. Od trenutka kada Semiramida, koja jaše na biku(!?), dočekuje Europljane na ulazu u njihov parlament drastično otpočme pad socijalnog standarda kao i realni prihodi normalnog pučanstva. Ono što u Europskoj uniji od tada otpočme rasti, i to svjetlosnom brzinom, su dugovi: privatni, javni, društveni, obrtnički, seljački… Dakako, otpočme rasti i nazaposlenost, i to insitucionalno, kao nenapisan zakon, koji vode u siromaštvo i dužničko ropstvo, a sve na “hvalu i slavu” neoliberalizma i njegovih nomadskih bankstera i trgomuljatora.
Iz te nekad realne, ali potisnute povijesti, lako je vidljivo da su katolički političari bili na svim poljima mjerodavni i da je mirnodopski, gospodarski i socijalni uspon bio rezulatat odgovorne i mudre politike tih političara koji su uspijeli britanske, američke, masonske i liberalne političke čimbenike držati daleko od svojih odluka, a socijalisti su u to vrijeme samo slijedili njihove državotvorne i identitetske prijedloge.
Zapravo, treba reći da tada liberalizam politički nije ni postojao. Sasvim je druga situacija danas, kada u biti postoji samo liberalizam u svim bojama, od lijeva do desna, dok demokršćanstvo egzistira samo na papiru, jednako kao i socijaldemkoracija. Svi su oni postali “srednji”, to jest “centar”, odnosno nula u smislu političke vjerodostojnosti. To je razlogom da Europa danas živi vremena liberalne diktature, a svi ostali koji se tome s pravom odupiru medijskim i političkim nasiljem poglašavaju se “nacionalistima”, “fašistima”, nazadnim “klerikalcima”.
Europa živeći s ekstermnim ili militantnim liberalizmom, s liberalnom ideologijom, liberalnim gospodarstvom, liberalnim odgojem i liberalnim liberalizmom došla je u stanje entriopije kršćanskog identiteta, a time i do egzekucije svoje bitka.
Kao što se nekoć u anglosaksonskom pokusnom laboratoriju zvanom Jugoslavija nastojalo uništiti identitete naroda da bi se svorila “jugoslavenska” kvazinacija tko danas živimo vremena uništenja svih europskih naroda da bi se stvorila “europska” kvazinacija. Ono što budi nadu je to da taj glavni eksperiment nema većeg izgleda preživjeti, isto kao što “generalka” nije preživjela. Kao i u slučaju “generalke” ostaje otvoreno pitanje kolika će se cijena u ljudskim životima morati plati.
Slijedom ove misli prijeko je potrebno postaviti dva pitanja.
Danas je u Europskoj uniji, odkad se njome upravlja iz bruxelleške “Kule babilonske” sve suprotno onom što na početku bijaše u Europskoj zajednici. Tada su, kao što je opisano, vlast obnašali katolički političari, a danas sljedbenici militantnog liberalizma. Današnji europski političari, bili oni desni, lijevi, srednji, zeleni, takozvani narodni i nenarodni, ponavljaju istu mantru – “Slobodan protok kapitala, ljudi i profita!” A taj “slobodan protok” siguran je put u ropstvo. U ovome je bit problema.
Solidarnost među europskim narodima danas ne postoji. Uništio ga je liberalizam, jer on ne trpi gospodarske regulacije među državama. Države su liberalizmu smetnja i zato im se oduzima suverenost, kako bi se gospodarstvo derguliralo, to jest uništilo. Dok je Europska zajednica imala i regulative i dogovor, današnja je Europska unija, jednostavno rečeno, jedna velika džungla bez zakona u kojoj velike zvijeri lako i brzo dolaze do plijena.
Slijepo slijedeći naputke i dekrete iz bruxelleške “Kule babilonske” zahvaljujući HDZ-im centristima, ili u prijevodu nulašima, Hrvati i hrvatski državljani dobiše na ‘dar’ četiri jahačice hrvatske apokalipse – ministricu antikulture, ministricu antiobrazovanja, ministricu svačije vanjske politike, ali ne i hrvatske i ministricu antigospodarstva.
Uistinu se može ustvrditi da su Hrvati poseban narod. Dok drugi narodi i dalje strepe od možebitna četiri jahača apokalipse, kako to stoji u Ivanovom Otkrivenju, hrvatskom domajom, zahvaljujući vjedodostojnom domobranu Jambreku od Galicije Andreju Plenkoviću, svaka na svom apokaliptičkom konju jezede Nina, Blaženka, Marija i Marina. A što iza njih ostaje? Jednom riječi – pustoš. Pustoš nad hrvatskom kulturom, pustoš nad hrvatskim obrazovanjem, pustoš nad hrvatskom vanjskom politikom i posve opustošeno hrvarsko gospodarsvo. Afera Agrokor je vidljiv primjer hrvatske, ne samo gospodarske, apokalipse. E, moj narode Hrvatski!
