Piše: Dalibor Veseljak
Ne ruši se galamziji Željanu Radmanu već stvarnom vlasniku caffe Semafora ing. Josipu Radeljaku
Ovo je već toliko puta neistinito i nepošteno ispričana i prepričavana priča o uspješnim ljudima u Hrvatskoj. Kaže se opravdano – Kod nas se može oprostiti sve, osim uspjeha !?
Početak ove priče počinje dalekih sedamdesetih godina.
Hrvatska još u ukletoj komunističkoj Jugoslaviji i njenim suludim zakonima! Mjesto radnje Split !
Jedan od prvih privatnih „Disco Clubova“ u ex Jugoslaviji tih godina mraka, otvara tada još mlađahni ing. Josip Radeljak, još k tome poznat kao vođa popularnog sastava Batali, u kojem je eto pod njegovim muzičkim vodstvom izrastao i stasao, sa tada tek 16 godina poznati Oliver Dragojević.
Svečanom otvorenju Disco Cluba kumuju osobno Radeljakovi najbliži prisni prijatelji i suradnici Gabi Novak i Arsen Dedić, koji i danas posjeduju i čuvaju „zlatni ključić“ Semafora.
Cijeli grad čiji se stanovnici vole vidjeti i biti viđeni od prvog dana nahrlili su u “friško” (a za tadašnje začuđene vlasti) otvoren Disco klub Semafor – kasnije odmah prepoznat kao kultno dobro Splita – te su mladi i stariji isti odmah ispunili ne baš preveliku unutrašnjost, ali zato prepunili u tisućama prostor ulice ispred Cluba i tadašnje Centralne Pošte!
Posao je cvjetao godinama, a poduzetnom Radeljaku je očito i Split i Jugoslavije postala premala, a pogotovo zbog učestalih UDBAških progona, te odlazi živjeti u Rim, Italija sa svojom suprugom Bebom Lončar, u to vrijeme najpoželjnijom Jugoslavenskom filmskom glumicom.
Kako u to vrijeme komunistički zakon nije dozvoljavao da netko bude vlasnik, a da za njega netko drugi vodi posao, on se tako zakonom primoran odlučuje lokal namještaj i kompletnu opremu ostaviti samo na privremeno čuvanje i upravljanje svom desetak godina mlađem i skoro tek punoljetnom polu-bratu Željanu Radmanu. Na kraju krajeva po logici stvari – kome bi čovjek mogao vjerovati ako ne svom bratu.
Dogovoreno je tada u familiji na koju je budno pazila majka (dok nije sa 101 godinom postala dementna), da će do daljnjega čistu dobit poslovanja Semafora familija na bazi ortaštva dijeliti po pola, budući da je Josip potpuno sam stvorio i uložio u klub sve što je tada imao, a jedva punoljetni Željan (zvani tada Ribica),
Željan Radman Ribica
ga je nastavio voditi pod budnim telefonskim nadzorom faktičnog vlasnika brata Josipa. Do 90-tih godina i nakon završetka rata, i napokon Hrvatskog osamostaljenja sve je bilo idilično i funkcioniralo ortački po dogovoru između braće. U međuvremenu (poslije 23 godine sretnog braka), Josip Radeljak se rastavlja sa Bebom, jer rađa se nova Hrvatska zemlja prema kojoj je uvijek kao i sada osjećao jaku pripadnost. Planirajući povratak i shvativši nove zakonske mogućnosti, dogovara se sa bratom da povjereni mu postojeći zajednički obrt pretvore u zajedničko D.o.o. društvo, nazvavši ga SEMCO d.o.o., u čije poslovanje ulijevaju obrt Disco Cluba Semafor i gdje će vlasništvo biti bratski 50:50. sve dok traje ortački sporazum – a gdje će ugostiteljski posao (pranja čaša) raditi Željan. I tu se javljaju zbog raznih komplekasa i lošeg Željanovog okruženja prvi problemi. Iako je sve jasno i bratski dogovoreno tada neškolovani Željan koji je uspješnog brata nažalost gledao uvijek u leđa, nenadano izigrava dogovor i besprizorno sve prisvaja sebi, te sva njegova životna tuga i jad postaju napokon potpuno jasni!
I još k tome:
Prisvaja stan (cca 110m2 u centru Splita) u kojem se je J. Radeljak doslovno porodio, falsifikatom prisvaja dio kuće u Supetru na Braču kojeg nakon 9 godina suđenja pravomoćno ipak mora vratiti polubratu, zbog ne plaćanja članarine u jedr. kl. Labud gubi vez i brod Coronet 21, koji mu je JR također ostavio na čuvanje i poklon, otima bratu kultnu kavanu Semafor, prisvaja sramotno sve dokumente i slike vjenčanja oca i majke J.R. – itd itd – te nakon svega na sve načine pokušava prikazati svog brata lopovom ??
Kako je kroz godine poslovanja, kod mlađih generacija Splita kao „vlasnik Semafora“, postao poznat Željan, a Josip je bio daleko od Splita baveći se ozbiljnijim poslovima, predstavljajuć se svima lažno kao jedini vlasnik kluba Semafora, jer poznato je da „tisuću puta izgovorena laž postane istina“ pa je on očito i sebe samog uvjerio u tu priču – te se možda uvukao u ulogu „podvojene ličnosti“ – želio je možda u svemu biti stariji brat !?.- i ako je cijelo vrijeme, za sve šta je bilo potrebno Josip to iz Rima organizirao i financirao.
Kad je Josip dok je još živio u Splitu, odlučio natkriti terasu Semafora sa strehom, jedva je za isto dobio dozvolu od tadašnjih konzervatora t.zv. „gospodara Splita“ – braće Marasović, koje je pozvao čak da odu zajedno do Rima u Via Veneto da vide civilizaciju lokala grada Rima – podosta starijeg i od Splita !? I tako je na kraju dobivena dozvola za postavljanje strehe na terasi ali NE I OSTAKLJENJE !??.
Vidjevši da ga je nepošteni očito iskompleksirani brat izigrao, a još uvijek vjerujući mu, te u želji da ne povrijede još uvijek živu majku, dogovaraju da narednih 10 godina Željan ubire kompletnu dobit (50 + 50%) sve sebi, te da time prikupi pre-dovoljni kapital, te otvori nešto samo svoje, od čega bi živio, bilo je jasno da zajedno s Željanovim tek otkrivenim očitim nepoštenjem, nije bilo moguće suživjeti !! – te tako na taj način napokon izađe kompletno iz suvlasništva Semafora kojeg bi, nakon deset godina Radeljaku vratio u potpuno vlasništvo. O tome se potpisuje i pisani sporazum !
Tako Željan iznajmljuje prostor i otvara restoran Pimpinella koji je usprkos skromnom uređenju brzo postaje, kažu zbog mamine kuhinje, mjesto gdje rado dolaze viđeniji sportaši, glumci, glazbenici, a samim time i naravno političari. Neki od njih postali su vrlo bliski sa Radmanom te ih je on čašćavao i samim time vrlo jeftino, kako se u narodu kaže „za šniclu uspio kupiti“ i pridobiti da mu osiguravaju nevjerojatne povlastice – što se naravno događa, kako se zna kod nas i danas.
„Status simbol“ u Hrvatskoj, stvara se najbolje bijuč krčmar poznatijih restorana, mnogo bolje nego biti čuveni naučnik, profesor ili liječnik !?
Od tih „poznatih“ gostiju Pimpinelle izdvaja se čuveni stanovnik Remetinca Dr. Ivo Sanader, a nije ni manje poznat drug Mladen Bajić, razni odvjetnici Gulišije – bivši šefovi milicije Splita.
Gulišija i Radeljak
Nakon proteka tih deset sporazumno „polu-bratski“ dogovorenih godina, Radeljakovog kompromisnog odricanja ortačkog profita u slučaju poštivanja Sporazuma, odbijanje Radmana da ustupi tj. vrati bratu stvarnom vlasniku Josipu Radeljaku dogovorenu imovinu i poslovanje, a kojemu tada jedino preostaje, ako ništa a ono iz emotivnih razloga prema rodnom Splitu, da sudski istjera pravdu i vrati Disco Club Semafor u svoje vlasništvo te povrati sadašnju opskurnu krčmetinu u staro ruho kulturne institucije Splita.
Tu dolazimo do apsurda da dokumenti koji su dogovorno napisani u Italiji i ispunjeni na službenim taksenim obrascima, a koje je Radeljak priložio sudu – dok naravno tuženi u obrani ukradenog, uz svesrdnu pomoć svojih muktaških zaštitnika, tvrdi da su isti krivotvoreni – a što bi drugo u hrvatskom „pravosuđu sa posebnim potrebama“ (pr. po Z. Hodaku) !??.
Na to ništa manje nego DORH u svoje „službeno“ ime diže optužnicu protiv Radeljaka zbog tzv. krivotvorenja ??, umjesto da to učini Radman – kako bi po završetku izgubljenog kaznenog postupka isti platio bar sudske troškove suđenja – a ne da ih plaća narod, kao što se je poslije 12 godina obijesnog suđenja i dogodilo!?.
Dok je god sud prtljao sa kaznenim tužbama protiv Radeljaka iako je bio svjestan da DORH na kraju sve gubi, te samo Radmanu zarađuje na vremenu, te daljnjoj krađi prihoda od rada Semafora, jer tužba Radeljaka protiv Radmana, a budući da je podignuta kaznena prijava zbog nepostojećeg krivotvorenja, građanska parnica miruje. U toku kaznenog vještačenja DORHov sudski vještak Čorić donosi još jedno valjda naručeno apsurdno izvješće, te kaže, nečuveno sam protiv sebe – „da je vještvo radio na NEVJERODOSTOJNIM dokumentima“ ??? Samo u tužbama našeg DORHa podižu se „prijateljski motivirane optužnice“ na osnovi vještava nevjerodostojnih dokumenata. !?
Pravda je spora ali dostižna i nakon dugogodišnjeg (12 godina) spora na kraju sud daje zastarom za pravo Radeljaku i nalaže da sudske troškove snosi tužitelj odnosno DORH umjesto Radmana, a to znači platili smo sve troškove suda svi mi, glupi Hrvateki koji porezima punimo državni proračun. Troškovi su iznosili nemalih cca 100.000 kuna.
Sve što je do sada pisano u nekim našim sramotnim medijima u korist Radmana, a na štetu ing Josipa Radeljaka, a da bi se stvorilo krivo poimanje istoga, kako doznajemo NITKO od poduzetnih (Pimpinella muktaša) dnovinara SD i drugih zlonamjernih i neprofesionalnih medija – nikada i nikada nije se obratio drugoj strani tj. g Josipu Radeljaku, da bar ispuni novinarski postulat br.1. – a to je, pitati i drugu stranu !?
To smo napravili mi !!
Naravno dobili smo pristojni pismeni odgovor !
Poštovani
Rušenje staklenih zidova kultnog caffea Semafor u Splitu odlukom grada Splita – ne događa se nažalost lažljivom kradljivcu, mom jednom u prošlosti polubratu Ž.R. – već upravo meni, koji sam faktički vlasnik Semafora ! – s tim što je nakon skoro 30 godina pravosudnih trikova raznih moćnika u „pravosuđu sa posebnim potrebama“ – raznih milicajaca Gulišija (slika Judinog poljupca) i sličnih – u svoje vrijeme zaustavljeno suđenje, je upravo tek ponovno započelo na sudu u Splitu!
Srećom neki od obožavaoca Radmanovih šnicli, već su odavno na sigurnom u Remetincu, ili pak bez moći, ili u penziji – pa se stoga od srca nadam bar jednom zaista poštenom suđenju !
Obećavam mojim dragim Splićanima da ću čim mi jadni debeli kradljivac Željan (slika) vrati moj Semafor pa makar zbog njegove nepismenosti ne legalizirano te zbog toga porušeno, od njega napraviti opet pravo kultno mjesto, (slika) kakvo Split zaslužuje i upravo kakvo je nekada, dok sam ga ja vodio bilo !!
Izvor fotografija: Privatni album J.Radoljak
