Piše: Hotimir Oberman
Voditeljica postupka donosi Rješenje i uputu o pravnom lijeku: „Protiv ovog Rješenja dopuštena je žalba Okružnom sudu u Osijeku ……. Niti Općina Osijek postoji, niti Okružni sud u Osijeku postoji , pa se sve nekako nalazi u sferi nepostojećeg, te se može shvatit i kao parodija i tolerirati stručnoj suradnici Suda, ali kad sutkinja Županijskog suda određuje, da je Rješenje Općinskog suda postalo pravomoćno, jer Općina Osijek nije u stavljenom roku reagirala, to, mislim, nije neznanje, da općina Osijek ne postoji, nego – namjera!
Nakon ovoga, moja oklada u korist PRAVOSUĐA ne stoji baš najbolje!
Ali, Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvaća (Gzz 46/1997) zahtjev za zaštitu zakonitosti Gt-150/95), Državnog odvjetnika. Ukidaju se rješenja Općinskog suda u Osijeku (R1-492/93) i Županijskog suda u Osijeku (Gž-2500/94-2) i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno rješavanje.
Kako odrediti situaciju moje oklade u korist PRAVOSUĐA?
Možda je moj odvjetnik trebao odmah po primitku Rješenja Vrhovnog suda o ukidanju Rješenja Općinskog i Županijskog suda to Rješenje V. S. R. Hr. dati upisati u u zk. ulošku kao teret. Ali, ni to ne bi mnogo pomoglo, jer su nezakonita rješenja osječkih sudova već bila uknjižena, pa se rješenja o zaštiti zakonitosti u praksi pokazuju kao rješenja o zaštiti nezakonitosti!? Dali je to točno? Zapravo, predlagači djelidbe suvlasništva svojim nabrajanjem slijednika općine Osijek stanova u Društvenom vlasništvu. Jasno je, da su kupci stanova, makar ugovori još nisu provedeni u zemljišnoj knjizi, ovlašteni čuvati svoju imovinu, a to su predlagači svakako željeli izbjeći. „Diobni plan“ je trebalo dati svim suvlasnicima na uvid i potpis, da bi se njime moglo služiti kao dokumentom. Ja ga nisam ni vidio niti potpisao.
Zadesio nas je težak potres u Banovini i okolici. Mnogo ljudske tragedije, ali i solidarnosti! Mnoge struke prikupljaju podatke na „otvorenim ranama“ Zemlje.
Tu se mogu provjeriti sumnje na moguće nepoštivanje propisa o izgradnji na trusnim područjima, ali i utvrditi da li su tehničke mjere određene za izgradnju na ovom području dovoljne, ili treba pojačati „žilavost“ objekata.
Prije nešto više od mjesec dana ustanem u rano jutro i pogledam zgradu suda, a ona se sva zarumenjela. „O, Bože! Nije valjda opet?“ Nešto se u njoj dešava, a ona se zarumenjela od stida. Da, pokazuje nam ona to na svoj način. Pa, kad je već nastala šteta privođenjem i isljeđivanjem osječkih sudaca, (radi toga se zgrada zarumenila od stida) dobro je proširiti aktivnosti i prema nekim (blago rečeno) čudnim odlukama i rješenjima osječkih sudova. U cilju pronalaženja istine „ma kakva ona bila“, opisao sam ova sudska rješavanja s brojevima sudskih spisa, ali bez imena, da se imena ne bi slučajno povlačila u nekim drugim neugodnim kontekstima.
Predlagačica, bivša sutkinja, odvjetnica, predložila je sudu, da provede izvanparnični postupak djelidbe suvlasništva između nje i Općine Osijek.
Znao sam za njene ambicije osvajanja dijelova zgrade, koje uopće nije mogla kupiti od svojih prodavatelja, jer nisu ti dijelovi nekretnine bili, niti su mogli biti u njihovom vlasništvu. Tada sam si sam postavio okladu u korist PRAVOSUĐA: pobjede pojma PRAVOSUĐA u odnosu na razne administrativno-birokratske frakcije „Pravosuđa“ s nadom u konačno evoluiranje „Pravosuđa“ u PRAVOSUĐE.
Dakle, Osječki Općinski sud je zakazao raspravu u rješavanju predmeta br.: R1- 492/93. Na raspravu je pozvan Općinski javni pravobranitelj. Njegov nastup ocjenjujem vezano za moju okladu dvojako: negativno je, što nije naglasio da Općina Osijek pravno više ne postoji, pa ne može biti stranka u postupku, niti je on može zastupati; pozitivno je, što je naglasio, da postoji Zakon o zabrani prometa nekretnina u „Društvenom vlasništvu“ i da se mora voditi računa, da se poštuje taj Zakon. Sud se gotovo zaklinjao na poštivanje tog Zakona – „već
po službenoj dužnosti“ Dolazi na red građevinski vještak, koji je sačinio Diobni plan. Ne ulazeći u to koga sve Sud naziva vještakom, ali ova se osoba se previše uživjela u to, da ga plaća predlagačica i da njoj mora udovoljiti, pa je drvenu zgradu u dvorištu, koja je podijeljena na šupe, a građena je za stanare, dijelio i na vlasnike kata.
Općinska organizacija za brigu o nacionaliziranom dijelu zgrade uz stanove dodjeljivala je građanima i šupe. Nadalje, vještak je počinio tešku pogrešku ostavljajući tavan predlagačice bez pristupa sa zajedničkog stubišta. Stan 2, udiobnom planu nazivam stan „XY“, prema vještakovoj tvrdnji je vlasništvo predlagačice, iako predlagačica ima već u stanu jedan (I.) svih pet soba koliko joj prema z. k. izvatku pripada („jedan peterosoban stan sa ulazom na prvom katu“). Uz sva prisezanja na poštivanje Zakona o zabrani prometa nekretnina u „Društvenom vlasništvu“, voditeljica čak ni ne upita: „Na osnovu čega ste zaključili, da stan „XY“ pripada predlagačici, iako u njemu već preko 40 godina živi stanarka „XY“?“. Da još kažem: “Gospođa XY je svoju šupu, koju je dobila na korištenje zajedno sa stanom, zamijenila sa bivšom vlasnicom stana na katu za neke podrumske rostorije, koje su joj bile potrebne radi skladištenje vina, jer je imala vinograd u Trnavi.
Voditeljica postupka donosi Rješenje i uputu o pravnom lijeku: „Protiv ovog Rješenja dopuštena je žalba Okružnom sudu u Osijeku ……. Niti postoj Općina Osijek, niti Okružni sud u Osijeku postoji , pa se sve nekako nalazi u sferi nepostojećeg, te se može shvatit i kao parodija i tolerirati stručnoj suradnici Suda, ali kad sutkinja Županijskog suda određuje, da je Rješenje Općinskog suda postalo pravomoćno, jer Općina Osijek nije u ostavljenom roku reagirala. To, mislim, nije neznanje da općina Osijek ne postoji, nego – namjera proglasiti dostavljeno rješenje što prije pravomoćnim.
Nakon ovoga, moja oklada u korist PRAVOSUĐA ne stoji baš najbolje!
Ali, Vrhovni sud Republike Hrvatske prihvaća (Gzz 46/1997) zahtjev za zaštitu zakonitosti Gt-150/95), Državnog odvjetnika. Ukidaju se rješenja Općinskog suda u Osijeku (R1-492/93) i Županijskog suda u Osijeku (Gž-2500/94-2) i predmet vraća sudu prvog stupnja na ponovno rješavanje.
Kako odrediti situaciju moje oklade u korist PRAVOSUĐA? Možda je moj odvjetnik trebao odmah po primitku Rješenja Vrhovnog suda o ukidanju Rješenja Općinskog i Županijskog suda to Rješenje V. S. R. Hr. dati upisati u zk. ulošku kao teret. Ali, ni to ne bi mnogo pomoglo, jer su nezakonita
rješenja osječkih sudova već bila uknjižena, pa se rješenja o zaštiti zakonitosti u praksi pokazuju kao rješenja o zaštiti nezakonitosti!?
Dali je to točno?
Zapravo, predlagači djelidbe suvlasništva svojim nabrajanjem slijednika općine Osijek omalovažavaju sam postupak i stav Vrhovnog suda, pa i Zakon o prodaji stanova u Društvenom vlasništvu. Jasno je, da su kupci stanova, iako ugovori još nisu provedeni u zemljišnoj knjizi, ovlašteni (makar samo kao stanari) čuvati svoj posjed kao vlasništvo, a to su predlagači svakako željeli izbjeći. „Diobni plan je trebalo dostavit svim stanarima, na uvid i potpis, da bi se njime moglo služiti kao dokumentom. Ja ga nisam ni vidio niti potpisao.
Kako odrediti situaciju moje oklade u korist PRAVOSUĐA? Teško je reći! Osječki sudovi su uporni u donošenju nezakonitih odluka, a Vrhovni sud ih ukida. Ipak, dok traje „igra skrivača“ između osječkih sudova i Vrhovnog suda R. Hrvatske predlagačica osniva novu pravosudnu liniju: ne čekajući odluke Vrhovnog suda, na Rješenje R1-492/93 (potvrđeno od Žup. suda u Osijeku – Gž-25007/94) te ga provodi u zemljišnoj knjizi. Ta rješenja su ukinuta odlukom Vrhovnog suda, ali uknjižba je ostala. I po takvoj uknjižbi, služeći se z.k. izvatkom, ona provodi svoje vlasničke želje izražene u „ugovoru o djelidbi suvlasništva“, kojem bi prema sadržaju više odgovarao naziv „Ugovor o anektiranju jednog dvosobnog stana i dr.“
Nije mogla udovoljiti zahtjevu Vrhovnog suda Republike Hrvatske za uključenje slijednika Općine Osijek kao protu stranke, pa predlagačica odustaje od izvanparničnog postupka djelidbe suvlasništva, što je utvrđeno rješenjem Općinskog suda u Osijeku broj: R1-230/03-73.
Temeljem tog rješenja i činjenice da je sva rješenja Općinskog suda i Županijskog suda u Osijeku povezane na predmet R1-492/93 ukinuo Vrhovni Sud Republike Hrvatske, Općinski sud u Osijeku je presudio (18 P-655/06-22), da su ta rješenja pravno nevaljala (ništetna) i naredio je njihovo brisanje i u z.k-uspostavu ranijeg z.k. stanja. Ova presuda ima sva svojstva kvalitetne presude:
Sudac ju je donio neovisno, vodio je računa o ugledu Pravosuđa, vodio je računa o zaštiti povjerenja u istinitost Zemljišne knjige, a dosegao je i kulturnu razinu današnjeg čovjeka, koji nastoji počistiti sve nečistoće iza sebe i svoje obitelji. Nasuprot tomu, imamo rješenje, koje je isprovocirala sutkinja županijskog suda.
Tim rješenjem se praktički ukidaju sva ranije donesena rješenja Vrhovnog Suda Republike Hrvatske, a posebno iritira pitanje sudca Vrhovnog suda, kad je do njega došla žalba na rješenja Općinskog i Županijskog suda: “Jednako su presudili, što mi tu imamo suditi?“
Vjerojatno nije znao, da je Općinski sud donio sasvim suprotnu presudu, te da ju je pod pritiskom morao promijeniti.
Pogledajmo što je nastalo nakon odbijanja žalbe na rješenja Općinskog i Županijskog suda: stranka pokretačica postupka je odustala, navedena
protustranka – Općina Osijek – je pravno nepostojeća. Pravni slijednik -Grad Osijek – je nezainteresiran. Ukinute su („de facto“) sve ranije odluke Vrhovnog suda, kojima se ukidaju sva Rješenja nižih sudova povezana na predmet R1-492/93.
Predmet R1-492/93 Općinskog suda (koji je ukinuo Vrhovni sud Republike Hrvatske) proglašen je punovažnim, pa i postupak uknjižbe na temelju ukinutih rješenja proglašava se zakonitim. Ili, ako to usporedimo s Olimpijadom: Takmičarka, koja je odustala od takmičenja, dobiva medalju pobjednice!
Poštovani Gospodin Damir Kontrec, ovdje sam iznio činjenice. Nemoguće je, da toliki broj sudaca ne zna, da ne može ne postojeća osoba biti stranka u postupku, pa čak, proglasiti, da rješenje postaje pravomoćno, jer nepostojeća stranka nije uložila na vrijeme žalbu. Ne pitajući se uopće kako je toj „stranci“ dostavljeno Rješenje. Koliki nemar, da se ne čitaju „!Narodne novine“ i Službeni glasnici!
Često sam pokušavao razmišljati o pokretanju postupka pred Međunarodnim sudom, ali nikako mi ne „ide pod kapu“ tužiti Hrvatsku!
Nadam se, da sam Vam pomogao u traženju istine „ma kakva ona bila“, I Vašoj želji, da se popravi percepcija građana o sudstvu i da „Velika većina“ ne trpi radi „Male manjine“, koja radi „svakako“.
