Piše: Z. Horvat
Uz stotine i tisuće problema koji nas pritišću čini se smo po pitanju većine susjeda „sami protiv svih“. Je li Hrvatska doista „crna ovca u regiji“ ili je u pitanju nešto drugo? Još od famoznih topničkih dnevnika i prekomjernog granatiranja Knina, pa do Savudrijske vale i Pelješkog mosta „lijepa naša“ stalno je predmet nečijih političkih ucjena.
Bakir Izetbegović, član Predsjedništva BiH i predsjednik SDA obrušio se zadnjih dana na Hrvatsku tražeći jamstva vezana uz izlaz BiH na otvoreno more. Spojiti Domovinu koja je geopolitičkim igrama u prošlosti podijeljena kod Neuma na dva dijela naše je pravo i Pelješki most nasušni je nacionalni i strateški interes. Izetbegović ovu situaciju želi ucjenom iskoristiti ne bi li se našim susjedima dalo što više. Zaboravlja koncesiju dobivenu u hrvatskoj luci Ploče, zaboravlja i nedavnu prošlost kada je njegov otac Alija molio predsjednika Tuđmana za vojnu pomoć. Humanitarnu pomoć Hrvatske prema rijekama prognanih iz BiH ne treba niti spominjati. U vrijeme kada je gradnja Pelješkog mosta sve izglednija Bakir Izetbegović želi „ućariti što se ućariti da“!
„Na zadnje noge“ su se digli i Mađari! Mađarska neće poduprijeti hrvatski zahtjev za članstvo u Organizaciji za gospodarsku suradnju i razvoj (OECD) zbog hrvatskog odnosa prema MOL-u i njegovu šefu Zsoltu Hernadiju. Naši susjedi očito smatraju da su bivši premijer Ivo Sanader i Hernadi na legendanoj snimci tijekom poslovnog ručka vadili baterije iz mobitela i komunicirali s ispisanim papirićima poradi ambijenta i opuštajuće tišine. Nedugo nakon ovog skeča Hrvatska je prepustila mađarskom MOL-u većinski upravljački paket INA-e. Kakve li slučajnosti?Na prijelazu iz 19. na 20. stoljeće Austro-ugarska nam je nametnula za bana grofa Károly Khuena-Héderváryja, zagriženog nacionalistu koji je činio sve nebi li Hrvatska postala mađarska kolonija. Pokušao je nametnuti mađarski kao službeni jezik u Hrvatskoj, a tu je kampanju započeo dvojezičnim natpisima na željeznici. Ostala je zapamćena njegova izjava „čija je željeznica, njegova je i zemlja“. Možda je (osim financijskog efekta) i Hernadi želio preuzimanjem INA-e stvoriti totalnu podložnost i ovisnost Hrvatske u energetskom smislu. Frapantna sličnost dubokih korijena.
Sa Srbijom smo uvijek na „Vi“. Ta država opterećena je svojom poviješću i nikako da pronađe novi put. Još uvijek imaju nogometne klubove Zvezda i Partizan, a zdušno su abolirali ratnog zločinca i izdajnika Dražu Mihajlovića. Bilo bi pošteno da se spomenuti klubovi onda zovu FK Kokarda i FK Četnik. Dovoljno je pogledati srbijansku povijest gdje je lako uočiti kako je ona obilježena izdajama i ubojstvima vladara i državnika. Od cara Dušana do Zorana Đinđića. Petsto godina su ih tlačili Turci, a Srbi su učinili sve da Turcima donesu glavu Karađorđa, vođe prvog srpskog ustanka. Lažni mit o slobodarskom i ratničkom mentalitetu nastavljen je i početkom II. svjetskog rata kada je bez ispaljenog metka jedan vod Nijemaca došetao u centar Beograda. Započeli su Domovinski rat, nanijeli nam mnogo zla, ali smo ih na koncu stjerali u mišju rupu. Srbija nam to nikada neće oprostiti.
Na nas su uvijek kivni i Slovenci. Umjesto da nam kao susjedi pomognu pri ulasku u EU, oni su nam tada bili najveća kočnica. Ucjene započete tada traju i danas. Neriješena granica u Savudrijskoj uvali danas je najveći kamen spoticanja, bez terana i kranjskih kobasica. Tih stotinjak metara mora Sloveniji očito puno znači. Država koja ukupno ima manje mora nego li većina hrvatskih Gradova i Općina grčevito se bori za svaku litru morske vode, za svaki pedalj. Kako je to satirički rekao genijalni Željko Pervan „neka se postroje sva tri lubena i svih osam cipala iz slovenskog dijela Savudrijske vale“. Slovenski ministar vanjskih poslova Karl Erjavec čini sve kako RH nebi ušla u OECD. Iako dobro zna da se Hrvatska ne pridržava odluka arbitražnog suda jer je njihov rad kompromitiran na samom početku. Slovenska strana je godinama tolerirala ispade Joška Jorasa i njegove parole „tudi tukaj je Slovenija“, koristeći tog klauna u svrhu promidžbe svojih interesa. Možda je glavna krivnja naše vanjske politike što takvim susjedima nije pojasnila da dobrota nije slabost, a poštenje glupost!
