Puna su tri desetljeća prošla od događaja koji je, promatrajući ga iz današnje perspektive i s tolikim vremenskim odmakom, na mnogo načina Osijeku i njegovim stanovnicima obilježio cijeli Domovinski rat, dao povijesni pečat svemu onome što se zbivalo netom prije, a još više onome što je slijedilo.
Dakako, riječ je o svemu što se događalo 27. lipnja ljeta Gospodnjeg 1991., kada su tenkovi tadašnje Jugoslavenske armije, ničim izazvani, izišli na ulice Osijeka demonstrirajući njegovim stanovnicima silu, snagu i moć, valjda im već tada jasno dajući na znanje koju su, u još uvijek “šahovskoj partiji” politike i oružja, mira ili rata, stranu odabrali.
Život je u Gradu na Dravi, kao uostalom i u većini hrvatskih gradova, samo naizgled tekao uobičajeno, iako su događaji s Plitvica, iz Pakraca i sela Borova dali naslutiti kako se sprema ono najgore, ono za što mnogi do tada nisu vjerovali da je moguće. Samo dva dana nakon što je demokratski izabrana hrvatska vlast proglasila razdruživanje od SFRJ, komanda tadašnje armije na osječke ulice poslala je oklopna vozila, tenkove i transportere s jednim jedinim ciljem – među Osječane unijeti nemir i strah.
No, suprotno tomu, dogodio se otpor. Građani Osijeka poslali su jasnu poruku Armiji da ne planiraju biti samo puki promatrači pokušaja okupacije. Dogodio se “crveni fićo”, koji je vrlo brzo postao simbolom otpora onima koji su nemilice gazili sve pred sobom, pucali i prijetili, i na taj način pokušali spriječiti stvaranje samostalne hrvatske države.
Na ovu veliku i okruglu obljetnicu željeli smo od aktera samog događaja čuti kako ga vide danas u kontekstu ondašnjeg vremena. Tadašnji osječki gradonačelnik Zlatko Kramarić tog je dana bio uza svoje sugrađane pokušavajući ih odvratiti od reakcija koje su tada bile dio plana vrhuške JNA.
– Upravo će ta slika biti jedan od odlučujućih detalja, koji će potpuno kompromitirati ulogu JNA u rješavanju jugoslavenske političke krize. Nikada nisam vjerovao u neku preveliku mudrost i pamet prvih ljudi te armije, ali ni u najgoroj noćnoj mori nije se moglo očekivati da su oni spremni izvesti i tenkove na vlastite građane – kaže danas Kramarić. Prisjeća se kako je zajedno sa svojim najbližim suradnicima pokušao koncipirati pisma u kojima je važnim osobama nastojao objasniti političke i ostale odnose na istoku Hrvatske.
– Negdje oko 18 sati začuli smo nedefiniranu buku u daljini… Uskoro je i do nas došla informacija da su iz vojarne u Vukovarskoj ulici krenuli tenkovi prema poligonu C. To kretanje tenkova nije bilo najavljeno. Zovemo vojarnu, tražimo pukovnika Boru Ivanovića da nam on objasni koji su motivi te demonstrativne vježbe, “vožnje tenkova”, po osječkim ulicama… Ta kukavica od vojnika nam se, po starome običaju, ne javlja. U međuvremenu do nas dolaze informacije da su se građani Osijeka uznemirili zbog svih tih aktivnosti JNA te da su masovno izišli u Vukovarsku ulicu kako bi na taj način izrazili svoj prosvjed zbog takvog neprijateljskog ponašanja narodne armije, koja to već odavno nije. I mi im se uskoro pridružujemo na križanju Vukovarske i Trpimirove ulice – napominje bivši gradonačelnik i nastavlja:
– I u tom košmaru, tenkovi na ulicama, uznemireni i uplašeni građani, koji s nevjericom promatraju filmske scene, jednu sliku nikada neću zaboraviti: nekako u isto vrijeme kako su se tenkovi približavali tom raskrižju, na kojem bi trebali skrenuti prema poligonu C, dolazi jedan crveni fićo, vozač mirno parkira svoje vozilo kraj praznog gradskog busa, izlazi iz vozila, nevjerojatno nonšalantnim pokretom zaključava svoje vozilo, a samo koju sekundu poslije tenk, koji zbog brzine nije uspio skrenuti prema poligonu, gazi tog fiću, čuje se lomljenje lima, uzvici negodovanja okupljenih građana, novi nagli manevar tenka, koji pravi dodatni metež… Srećom, sve to snima kamera HRT-a. Kamerman je iskusan novinar Žarko Plevnik… I sve nakon toga je povijest. Slika je obišla svijet, JNA je opet pokazala svoje pravo, zločinačko, lice – podsjeća nas najdugovječniji osječki gradonačelnik.
Na radnom zadatku toga je dana bila i naša kolegica, ratna reporterka Glasa Slavonije Ana Diklić, u čijem je sjećanju ostalo kako tenkovi pod punim gasom tutnje Vukovarskom.
– Rovali su asfalt i odjednom je nastao krš i lom, dim, prašina, pucnjevi… Demonstrirali su svoju silu i odlučnost, ali Osječani se nisu dali. Demonstrativno smo uzvikivali da nas neće slomiti, ali nitko se nije pomaknuo s pješačkih zona raskrižja. Na licima nije bilo straha, samo odlučnost i prkos – ništa nam ne možete! Tenk je mlio sve pred sobom, i malog fiću. Te večeri, 27. lipnja 1991., bila sam u “Rupi” kod STUC-a, nije bilo mobitela i svi smo trčali u redakciju, gdje su nas čekali urednici i prvo što bi pitali bilo bi jesmo li dobro. Teško se tada dolazilo do informacija, a još teže bilo je razdvojiti dezinformacije od činjenica – priča Ana, inače pričuvna časnica HV-a.
Dodaje kako je tim Glasovih novinara, ratnih reportera, od ožujka 1991. izvještavao o pobuni, početcima agresije pobunjenih Srba i JNA na Hrvatsku, tako i toga dana.
– Danas je gotovo nezamislivo kako smo uspijevali informirati građane a da ne izazovemo dodatni strah i paniku. Uspjeli smo i ekipa ratnih reportera Glasa Slavonije zaslužuje posebno mjesto u povijesti Domovinskog obrambenog rata u Osijeku. Iste večeri slijedio je novi teški incident – iz tadašnje “bijele kasarne” otvorena je puščana paljba prema koloni automobila i gradskom autobusu i tom je prilikom ranjeno 17 civila. Još jedna besana noć, odlazak u osječku bolnicu, izvještavanje… I tako do kraja rata… – zaključuje.
Naš je sugovornik i umirovljeni bojnik HV-a Boris Mikloš, koji sa sigurnošću ne može reći od koga je doznao da se tenkovi voze po Vukovarskoj, no da je s još nekoliko svojih prijatelja za deset minuta bio na autobusnoj postaji kod Drvljanika, piše Glas Slavonije.
– Vidio sam kako tenk gazi prvo jedan citroen. Vozač je jedva uspio spasiti živu glavu tako što je izišao na desna vrata. Nagovarali smo policajce koji su stajali ispred nas, dok su tenkovi prolazili, da pucaju prema njima. Naravno da to nije bilo pametno, ali ljudi su željeli reagirati. Gađali su oklopna vozila čime god su stigli, letjele su prema njima boce, cigle, ali je nemoguće bilo što učiniti tom željezu – tvrdi Mikloš i dodaje kako se o crvenom fići pisalo čak i u Australiji.
– Nakon rata ujak iz Australije prepoznao me na ovoj fotografiji i poslao mi ju je za uspomenu – kaže Mikloš pokazujući nam fotografiju i napominjući da je naboj među Osječanima bio “luđački” i da nije ni čudno što su svoj revolt iste večeri iskazivali vožnjom oko bijele vojarne.
– Te je večeri u autobusu kojim smo se vozili ranjen jedan mladić. Iz vojarne su pucali po svemu što se kretalo – govori Mikloš, prisjećajući se i vremena ubrzo nakon toga, kada su slijedili otvoreni sukobi s četnicima i srpskim dobrovoljcima u Tenji i Laslovu.
Crveni je fićo prije 30 godina svijetu pokazao na čijoj je strani već tada bila JNA i koji su joj ciljevi bili, a danas je umjetnička instalacija “Crveni fićo” postala nezaobilazna osječka turistička atrakcija, koju iz godine u godinu ciljano posjećuje sve više hrvatskih građana i stranih turista.
Tomislav Prusina (Glas Slavonije)
