U pripremi je deveta zbirka poezije naše poznate hrvatske pjesnikinje Maje Šiprak, koja će sadržavati izbor svih nagrađivanih pjesama. Osvrt na njeno stvaralaštvo napisao je Nikša Sviličić.
Jednom je netko mudar rekao da je za pisca najteži trenutak na svijetu onaj kada s milijun ideja u glavi nepomično stoji s perom u ruci, pognut nad mramorno bijelim i turobno praznim papirom i pokušava otpočeti svoje putovanje. Taj majeutički moment uoči velikog praska kreativnosti koji uslijedi je uistinu bolan na emotivnoj, poetskoj i ljudskoj razini. Nešto kao element sramotnog razgolićenja svojih nimfi pred hordama štilaca raznih namjera pred kojima tako lako otvaraš dveri duše i pozivaš ih na konak u najdubljim odajama sebe.
Možda je ipak najbolniji onaj trenutak kad shvatiš da je sve što se krije po mračnim odajama Tvoje svijesti i ono čime se samozadovoljno ispunjaš, razmišljajući kako će to biti sjajna pjesma ili roman, zapravo balon mentalne wannabe sapunice boje nafte na suncu, koji se rasprsne čim pogledamo u onaj mramorno bijeli papir ili nedajbože dotaknemo pero.
Nebo će znati je li ljepota emocije i slador boli pisanja upravo satkan od te moćne razlike proplamsaja Tvojih misli i onoga što smo kadri pohvatati iz tog nebeskog simulakruma i pretočiti u pero jer emocija je teško uhvatljiv svat s tisuću lica. Kadikad je možda na prevaru zatočimo, ali tada snuždena i okovana u stihu više niti izbliza nije onako moćna kao onda kada je nesmetano vrludala prostranstvima misli zatomljenih negdje u dubini grudi Poete.
To je moć Maje Šiprak.
Ona se manifestira u tome što u svojim pjesmama vrlo autentično i nadasve precizno može prizvati Lare i Penate zagubljenih osjećaja, pa s njima prvo ocrtati, a onda i utkati svod vlastite duše u onom bijelom mramoru. Kroz poeziju Maje Šiprak proviruje nekoliko predivnih demona… Da, upravo tako – predivnih demona jer kako drukčije opisati snagu erosa kojom isijava podtekst svakog stiha, istovremeno optočenog tugom, popločanog sjetom u euharistiji trenutka sreće.
Možda je upravo ljepota boli najbliža u njezinom stihu:
nema tih vodopada koji brišu bljesak noći
niti kapi
koje će saprati naše mirise
sa tvojeg tijela
Poetesa u ovom, pomalo predivno razotkrivajućem stihu, snažno obgrli čuvstvo ushita emocije trenutka, a nju suprotstavlja drugotnosti okolnosti, dočim posredno slavi Ženu, Niku u sebi. Možda je upravo ovaj stih paradigma Majinog odnosa prema poeziji pri čemu se prepoznaju tri razine tankoćutnosti i finog tkanja njezinog poetskog senzibiliteta; ženstvenost u titraju trenutka, sjete i čežnje kao pokretača stvaranja te ne manje važan element suptilne profanosti podizanja čela i smjernosti prema Sebi kao Apsolutu od kojeg sve počinje.
Na svakoj od te tri razine Maja Šiprak suvereno kroči mutnim vodama nedorečenih emocija i vješto doziva, priziva i sastavlja one koje su ostale izgubljene u prijevodu između glave i srca, a to mogu samo najvještije tkalje ljudskih duša.
Dar pretvaranja osjećaja u stih je razvidan i kroz minijature nalik ovoj:
Ona sam koja želi tvoju pjesmu
poeziju o očima boje šumskog meda
koja se voli ljubiti u pospana jutra
gledati u nebo od pečene gline
Tek rijetki neće zastati i imati potrebu pročitati dvaput stih: „poeziju o očima boje šumskog meda” jer svaki put prizove drukčiju asocijaciju vlastite duše. Da, to je Maja Šiprak, žena koja vješto oslikava svodove naših emotivnih Kapela, stavlja ih u kontekst lako prepoznatljivih svakodnevica i svojim perom nadjeva kraljevska ordenja običnim riječima. Tada one zasjaju bojama duše, poput male voćke nakon kiše i otpočnu živjeti svoj život, ali sada utkane i u naše osjećaje. E, to je vještina s kojom se rodiš, koja prvo tinja, zavrije, pa proključa u Tebi, vještina kojom, ako je prepoznaš u titraju sata, zahvališ Nebu što si privilegiran oplemeniti svijet oko sebe.
Poezija Maje Šiprak je tihi korifej finih tkanja duše, njezino pero ima snažnu moć da nas vrati u vremena za koje nismo ni slutili da ćemo se rado sjećati i k tome s užitkom pristati na bol koju traži zauzvrat.
Nikša Sviličić
Biografija Maje Šiprak
Maja Šiprak
rođena u Sisku, živi i stvara u Zagrebu.
Bavi fotografijom i astrologijom.
Primarno zaposlena u MUP RH, gdje radi potpuno drugačiji posao u odnosu na poeziju koju stvara.
Autorica je osam zbirki poezije:
„Žena u Meni” -2012.;
„Kapi Života” -2012.;
„Usana Pečat” -2013.;
„Boje tvojih dodira” 2014.;
„Nebo je granica”-2014.
„Vatra jasnog pripadanja”-2016.
„Okus opore svile” – 2019.
„Poezija pod jedrima” – 2020.
Pjesme su joj uvrštene u brojne hrvatske i međunarodne zbornike.
Neke od nagrada: “Zvonimir Golob”, 2012. godine za najljepšu neobjavljenu ljubavnu pjesmu, “Spark” Velike Gorice, koju je dobila 2013. godine za pjesmu o proljeću; na natječaju portala Očaravanje i časopisa Sapphoart za Valentinovo 2018. , njezina pjesma izabrana je kao jedna od najboljih). Osim toga višestruko je pohvaljivana u Savez udruga – Hrvatski sabor kulture Uz dobivene nagrade, Maja Šiprak dobitnica je još brojnih priznanja, na području susjednih zemalja i zemalja EU.
