Čvrste građe i valovitih rogova, istarska koza ponosno stoji na hrvatskoj zastavi. Ali u krajolicima iz kojih potječe gotovo da se više ne može vidjeti.
Stoljećima je domaća koza bila neizostavan dio ruralnog života u Istri, hrvatskom poluotoku slikovitih brežuljaka i neodoljive obale.
Ali od populacije koja se još sredinom 20. stoljeća mjerila u tisućama, broj koza spao je na par desetaka i potaknuo mjesne vlasti da uz pomoć lokalnih uzgajivača pokrenu program očuvanja.
“Ključno je sačuvati istarsku kozu jer se radi o autohtonoj pasmini”, kaže Ivan Milohanić, 32-godišnji vozač autobusa koji u svom stadu koza ima i dvadesetak istarskih.
One se mužu ručno i nekoliko sati dnevno provode na livadi nedaleko od Milohanićeve obiteljske kuće, gdje uzgaja i masline, vinovu lozu i ugošćuje turiste.
Milohanić, jedan od šačice istarskih uzgajivača koza, počeo se time baviti prije nekoliko godina i jednoga dana želi imati malu tvornicu sira.
Meso i mlijeko
Koze, čije su mlijeko i meso nadaleko poznati kao vrlo zdravi, stoljećima su seljacima presiromašnim da si priušte ovce ili krave osiguravale vitalne namirnice.
“Praktički nije bilo seoskog domaćinstva bez neke koze”, kaže Boro Mioč, profesor na zagrebačkom Agronomskom fakultetu koji pomaže projektu revitalizacije istarskih koza.
Znane kao okretne i inteligentne, koze su prve životinje koje je čovjek muzao, dodaje Mioč.
U teškim vremenima, poput ratova i gladi, “krava siromaha” pomagala je seljacima da prežive jer je nezahtjevna kad su u pitanju sklonište i hrana. A i lako ju je povesti sa sobom kad treba bježati.
“Koze su uvijek bile simbol siromaštva, ali i očuvanja obitelji”, kaže Gordan Šubara iz Agencije za ruralni razvoj Istre, zadužen za projekt obnove kozje populacije.
Zakonima iz 20. stoljeća držanje koza praktično je zabranjeno jer ih se počelo smatrati štetočinama za vegetaciju. Time je počeo pad u njihovu broju koji je dramatične razmjere dosegao iseljavanjem ljudi sa sela u urbana naselja i razvojem turizma kao glavnog izvora prihoda.
Koza kao simbol
Proces revitalizacije počeo je 2010. kad su stručnjaci genetskom analizom utvrdili da istarska koza kao pasmina još postoji i uvrstili je na popis autohtonih i zaštićenih vrsta.
Stručnjaci se sada nadaju da će umjetnom oplodnjom i izbjegavanjem parenja bliskih srodnika do kraja desetljeća broj istarskih koza podići na tisuću.
“Najvažnije je da vratimo dug životinji koju smo bez opravdanja proglasili štetočinom”, kaže Šubara.
Mjesne vlasti također namjeravaju otkupljivati sve kozliće kako bi spriječile njihovo klanje.
Istra je nekoliko puta u povijesti išla iz ruke u ruku, ali koza ostala njezin trajan simbol i bila je na istarskom grbu i za austrougarske i talijanske vlasti. Nakon hrvatskog stjecanja neovisnosti, zlatna koza s crvenim rogovima i papcima uvrštena je i u nacionalni grb, a s njim i na zastavu.
“Očuvanje tog simbolizma također je važno”, naglašava Šubara.
Turistička atrakcija
Dodatni tračak nade za istarske koze možda leži u turizmu.
Olgica Škopac, čija se farma smjestila između Labina na brežuljku i Rapca na obali, umjesto strojeva iskoristila je dvije košute i jelena da raskrči svoje zemljište. Sad su te životinje dodatna atrakcija turistima koji odsjedaju u apartmanima na njezinoj farmi.
“Obnavljamo tradicionalno ruralno domaćinstvo”, kaže energična 66-godišnjakinja, koja s mužem uzgaja masline i ima dvadesetak istarskih ovaca, tri magarca i nekoliko koza.
Ako ne idu na obližnje plaže, turisti mogu uživati u pogledu s terase njezine kuće ili šetati šumama koje je okružuju.
Mnogi su posjetitelji zainteresirani za njezine životinje. “Puno pitaju pa mi odgovorima širimo popularnost istarske koze”, rekla je uz osmijeh i mazeći kozlića u naručju.
Profesor Mioč uvjeren je da istarska koza ima budućnost. “Ali prvo je moramo spasiti”.
