Piše: Snježana Nemec
Spoznavši svoje fizičke, mentalne i moralne slabosti nekada su ljudi pronalazili rješenje u višebožanstvu kao balastu između dobrog i lošeg. Dok su jedni bogovi bili čuvari i zaštitnici dobrog, drugi su bili opomena za sve zlo i slabosti koje u čovjeku postoje.
Danas više nisam sigurna kako sve to funkcionira. Jedino u što jesam sigurna je, da se sve manje suočavamo s istinom, stvarnim svijetom u kojem živimo, a sve više s fikcijom u koju nas svakodnevno uvjeravaju politički, ekonomski i vjerski lideri.
A, nije nepoznanica kako se fikcija smatra kao forma umjetnosti pa je tako svijet i naše društvo prepuno zabavljača, talentiranih i kreativnih umjetnika naše svakodnevice, s naglaskom na onu kiparsku kojom nas vještim tehnikama, u stvaralačkom zanosu ispunjenja svojih ciljeva oblikuju, modeliraju. Manipuliraju nama, iskorištavaju moć za donošenje odluka koje nisu u našem interesu. Svjesno nas minoriziraju i dovode na marginu društvene beznačajnosti.
U svijetu u kojem je sve manje čovječnosti, pa tako i u našem društvu vlada neistina i obmana koju pojedinci i skupine plasiraju preko medija i zlorabe taj isti medijski prostor. Zdravom čovjeku neprihvatljive želje pojedinca ili skupine psihološkom projekcijom prenose se na uplašene, kolebljive pojedince, na nas same, i u konačnici nesvjesno postaju naša svrha života i ostvarivanje njihovih ambicija.
Život u simboličnom okruženju u kojem je svima prije svega zajednička komunikacija, a potom kontrola i manipulacija vlastitog ponašanja, kao i ponašanja drugih. Okruženja u kojem su simboli, posebno oni jezični osobni, tajnoviti i poprilično nedokučivi, jer se vrlo često ne mogu racionalno objasniti.
Opasna relativizacija koja se uvlači u sve pore društva, na sve razine i koju neki publicisti i povjesničari nazivaju i diktaturom. Opasna za ono što je od davnina čovjeku bilo najvrijednije – tradiciju, pripadnost, vjeru.
Najgora vrsta “umjetnosti” prikrivanja, zamagljivanja istine od vlastitog naroda koja ne nudi rješenja problema već ih izaziva. Put koji je u većini slučajeva opasan i nepredvidiv, jer gotovo uvijek vodi u nepoznato.
Povijesna činjenica o pomirenosti sa sudbinom, šutnjom kao nacionalnom disciplinom, nasljeđem kako je uvijek netko drugi kriv za naše probleme. O sramu koliko je naša samosvijesti o važnosti naše uloge u društvu niska. Sramu od spoznaje kako se radi o stanju koje nije statično već stanju koje prolazi kroz razvojne stupnjeve. O deplasiranim kritikama koje šaljemo politici, a istovremeno bježimo od svoje odgovornosti, o vlastitom licemjerju. O nama koji ne znamo kako artikulirati naše nezadovoljstvo, nad vječnim statistima kojima ovlada lijenost, šutnja i strah.
Povijesna spoznaja kako smo oduvijek pa tako i danas od drugih politički, društveno, vrijednosno, kulturološki usmjeravani. Psihološko stanje već toliko puta viđenog i doživljenog, a na kraju se sve svede na već davno ispisanu spoznaju kako istinoljublje nikada nije bila politička vrlina.
O nerazumijevanju privilegije „lijevih” i „liberalnih” umnika na prozivanje neistomišljenika, na pale anđele u njihovim očima koji, kako je to jednom opisao Slaven Letica „desničare” nazivaju primitivcima, glupanima, idiotima, ustašama, nacionalistima, smrdljivcima i sličnim moralnim gubavcima, koje bi valjda trebalo smjestiti na neku hrvatsku Spinalongu, dok svaku kritiku na vlastiti račun smatraju napadom na slobodu izražavanja, verbalnim terorom, govorom mržnje, homofobijom…
O neshvaćanju pojma kozmopolitizma i svega što se iza njega krije. Definiciji po kojoj ispadamo i nehumani i neprosvijećeni jer nacionalnu pripadnost ne podređujemo pojmu “građanin svijeta”. Nije li, ako ništa drugo logičnije prvo biti „upisan“ u svoju zemlju i jezik, upoznati i voljeti, a potom biti spreman za susret s drugima.
O slobodi i njenom krivom poimanju. O izostanku odgovornosti koju sloboda sa sobom nosi i koju prebacujemo tada u ruke drugih.
I mogao bi čovjek u beskonačnost navoditi primjere kao potvrdu napisanog, ali završit ću s riječima M. Selimovića: Što je to s nama i sa životom, u kakve se to konce saplićemo, u što upadamo svojom voljom, u što nevoljom, što od nas ovisi, i što možemo sa sobom. Nisam vješt razmišljanju, više volim život nego misao o njemu, ali kako god sam prevrtao, ispada da nam se većina stvari dešava mimo nas, bez naše odluke.
