Piše: admiral Davor Domazet-Lošo
Najava razrješenja predsjednice Republike Kolinde Grabar Kitarović admirala Davora Domazeta-Loše, po medijskim objavama, glasila je ovako: “Čim sletim večeras potpisat ću razrješenje Domazeta-Loše”, kazala je predsjednica novinarima na Malti, gdje boravi na sastanku sastanku tzv. skupine Arrailos koja okuplja šefove država članica EU-a bez izvršnih ovlasti.
“Poštujem njegov ratni put, no njegove su posljednje izjave potpuno su neprihvatljive, neodgovorne i raspiruju stanje među državam koje zahtijeva racionalno i odgovorno ponašanje, a ne izazivanje incidenata”.
Može se nedvojbeno zaključiti da Vrhovna zapovjednica Oružanih snaga očigledno nije uopće pročitala izvorni komentar admirala Davora Domazeta-Loše, bišeg načelnika Glavnog Stožera OR RH, kojega je prošle godine za Dan pobjede, Domovinske zahvalnosti i Dan hrvatskih branitelja, odlikovala odličjem Velereda kralja Petra Krešimira IV, s lentom i danicom, i kojemu je odličje uručeno na Kninskoj tvrđavi.
A evo, što je i kako admiral na upit novinara jednog portala komentirao očekivajuću izvanrednu sjednicu slovenskog parlamenta na kojoj će se raspravljati o “spremnosti vojske da provede arbitražnu presudu o granici s Hrvatskom”(!!!??):
“Ja ne znam zašto hrvatska politika uopće pistaje na sustavno slovensko ucjenjivanje. Slovenska vanjska politika ili, šire rečeno, geopolitika, svodi se samo na ucjenjivanje Hrvatske. To je na neki način sav smisao njezinog postojanja.
Iako su se Cerar i Erjavec izjasnili kao protivnici te izvanredne sjednice, to je samo ‘slovensko glumatanje’, svojevrsno ‘testiranje javnosti’, ali i metoda provjere hrvatske reakcije. Za razliku od naše vanjske politike, slovenska je politika koordinirana.
U geostrateškom smislu, Slovenija je samo privjesak Hrvatske i ništa više od toga. I to bi hrvatska politika nakon 2000. godine konačno trebala shvatiti. Na takvo 17 godina dugo ucjenjivanje Hrvatske, koje zapravo traje još od Domovinskog rata, može se odgovoriti na jedini način na koji oni razumiju – a to je za oktavu više.
Što se tiče oružane sile, u Sloveniji je 1991. bio simulirani rat. Godine 1985. u Ljubljani su se sastali slovenski i srpski intelektualci predvođeni Dobricom Ćosićem. Dogovorili su se da će Slovenija napustiti Jugoslaviju, a Srbija od njezinih ostataka napraviti ‘Veliku Srbiju’.
Milošević i Kučan potpisali su dva sporazuma 1991., jedan u svibnju, drugi u kolovozu. I simulirali su onaj rat u Sloveniji kojem je bio cilj da Hrvatska pritekne u ‘pomoć’, što bi značilo da ona, u to vrijeme, napada legalnu vojnu silu jedne države. No, Tuđman je imao informacija o tome i nije nasjeo.
Čime bi oni nama uopće prijetili? Hrvatska ima najbolje pješake na svijetu. Hrvatski bi pješaci za 48 sati mogli ući u Ljubljanu.
Slovenija u sukobu s Hrvatskom traži vanjske saveznike, nalazeći ih u engleskoj i srpskoj politici. U ovome se trenutku na toj strani nažalost našla i Mađarska, no to je po mojem razmišljanju samo privremeno, a događa se jer vodimo potpuno krivu politiku prema Mađarskoj, ali i Češkoj, Slovačkoj i Poljskoj, to jest Višegradskoj skupini.
Arbitražna presuda je pseudopravna agresija Slovenije i Europske komisije na Hrvatsku. Ako oni tobože pripremaju neku vojsku, to je samo dodatni politički pritisak”.
Savjetnici hrvatske predsjednice, očigledno joj nisu prenijeli ovu završnu admiralovu misao komentara, ili možda jesu, a ona glasi:
“Ne treba zaoštravati odnose. U ovome slučaju, ne treba ništa zaoštravati, jer gospodari kaosa hoće kaos u Hrvatskoj. U tom kontekstu treba gledati sve ovo što se događa, od požara do ploča, fašista, antifašista, ustaša, ne-ustaša, i svega ostaloga. To je unutarnji kaos, i Slovenija to hoće iskoristiti jer joj se čini da je Hrvatska slaba“.
Na nižoj razini, Hrvatska treba primijeniti potpunu kontrolu i zaštitu naših ribara po granici na sredini Savudrijske vale.
Strateški pak gledano, ako ova vlast doista hoće voditi suverenističku politiku, onda cijelu Hrvatsku na referendumu treba proglasiti “ekološkim dobrom”, jer Hrvatska jedina u Europi ima uvjete za to, pa Hrvatski sabor na temelju tog referenduma može proglasiti gospodarski pojas, i stvar bi se riješila”.
Jesu li ovo riječi neprihvatljive, neodgovorne i koje raspirivaju stanje među državama, kako se to izrazila hrvatska Predsjednica, neka prosude čitatelji ovog portala i svi ljudi dobre volje?
Ovdje se mora postaviti pitanje: Tko je predsjednici Republike sugerirao da razriješi članstva u jednom vijeću hrvatskog admirala sudionika Domovinskog rata od njegovog početka do kraja? Odgovor bi za hrvatsku javnost bio itekao zanimljiv.
Admirala nimalo ne čudi ovakva reakcija Predsjednice, ili u nekim drugim slučajevima predsjednika hrvatske Vlade Andreja Plenkovića, jer su oni očito potiho pristali na sve, ne samo na sve slovenske ucjene. Sve razvidnije postaje da dvije vodeće osobe izvršne vlasti prema hrvatskom narodu primjenjuju doktrinu “kuhanja žabe”, doktrinu poznatu iz asimetričnog ratovanja.
Zato čitatelji ne bi trebali biti iznenađeni ako se potiho, pred našim očima provede arbitražna odluka, ili pseudopravna agresija Slovenije i Europske komisije na Hrvatsku.
Jer je hrvatska izvršna vlast na to pristala, naravno da to narodu neće reći. Poglavito mu neće reći da je cijela igra oko Savudrijske vale zadana onim “dimnikom”. U biti radi se o bitci za koridor, radi se o suverenitetu. Tim “dimnikom” Hrvatska gubi suverenitet na moru i u zraku. Slovenija time dobiva potpuno slobodan koridor, a Hrvatska se izolira sa zapada i postaje dio “zapadnog Balkana” ili četvrte Jugoslavije. To itekao, odgovara britanskoj, a u zadnje vrijeme i njemačkoj, ali i mađarskoj geopolitici. Zar onda treba čuditi što sada ulažu u luku Koper. Zajedno u toj slovenskoj jedinoj luci grade i drugi kolosijek i gradnju gata, a time izoliraju i izbacuju iz igre luku Rijeka, ali i luku Zadar i luku Ploče. Ovdje se radi o bitki za Jadran u kojoj Hrvatska treba biti poražena, kad već nije u Domovinsmom ratu.
Očigledno da hrvatska predsjednica i predsjednik Vlade u dovoljnoj mjeri ne razumiju ni geostrategiju ni geopolitiku. U ovome leži bit sadašnjeg hrvatskog žalosnog stanja.
Ali nade uvijek ima. Uvijek ima i umnosti. Ona stoluje u narodu, a ne u ovom ili onom smušenom političaru.
