Jaslice za djecu do treće godine nema 40 posto seoskih općina, više od četvrtine nema ih ni vrtić a djelatnosti dadilje – koja bi zamijenila istitucionalnu skrb – sufinancira samo 4,9 posto ruralnih općina.
Roditelji djece s teškoćama koji žive na selu mogu očekivati još manje: rane intervencije za djecu s teškoćama u razvoju ima tek 23,9 posto ruralnih općina, 62,9 posto ih nema a u 13,2 posto općina predstavnici i ne znaju postoje li uopće. Dnevni boravak za djecu s poteškoćama ima samo 11,2 posto njih.
Još je gore odraslim osobama s invaliditetom -za njih dnevni boravak postoji u 5,4 posto općina. Suprotno obećanjima državnog vrha – čak 86,3 posto ruralnih općina nema sigurnu kuću za smještaj žrtava obiteljskog nasilja.
Većina stanovništva koja živi izvan velikih središta, nađe li se u nekoj ozbiljnoj životnoj dilemi i treba stručni savjet, psihološku pomoć, neće imati vrata na koja mogu pokucati: škola za roditelje postoji u tek dva posto općina, savjetovališta za psihosocijalnu pomoć tek u 6,9 posto.
Dio je to otkrića o korištenju socijalnih prava i usluga u ruralnim područjima s manje od 10.000 stanovnika istraživačke trojke Gordane Berc, Slavice Blažeke Kokorić i Ane Opačić sa Studijskog centra socijalnog rada zagrebačkog Pravnog fakulteta objavljenih u Reviji za socijalnu politiku.
U istraživanju je sudjelovalo 215 predstavnika općina i pokazalo se, ukratko, da su socijalno rizičnim obiteljima u većoj mjeri dostupna socijalna prava u odnosu na socijalne usluge te da ih trebaju zahvaliti državnoj a ne lokalnoj vlasti, piše u petak Jutarnji list.
